“Krivi ste vi, momci”

0
12226
Foto: Reuters

Prije neku noć sam snijeva’ čudan san. Nalazim se u avionu, uveliko traje let ka iz sna nepoznatoj lokaciji, kad odjednom na razglasu čuje se kapetan, koji dvojezično saopštava: ”poštovani putnici, u kokpitu je došlo do pada pritiska i kolegi kopilotu i meni se malo prispavalo. Da li bi neko od vas znao i mogao da nas zamijeni samo 15 minuta da ”trenemo”?” Inostrani putnici u avionu se svi uhvatiše za glavu, zabrinuše se do mjere paničnih napada, dok 20-ak putnika iz Crne Gore svi ustadoše i krenuše ka kokpitu, uz dogunđavanje: ”Ada evo ja ću, nikakav problem, što može avion biti drukčiji od auta- gas, kočnica, volan; ionako nijesam zadovoljan kako su njih dvojica do sad vozili”.

Foto: Beta/AP

Što bi rekli kod nas na Cetinju: ”Svašta na san dođe”. Međutim, ima snova koji su plod svakodnevnih preokupacija, briga, misli i personifikacija događaja pod čijim smo utiskom. Mislim da je i u mom slučaju ovo drugo u pitanju. Pitam se, zbog čega bih sanjao ovakav san, pod kakvim sam to utiskom, što se to ovih dana javlja u javnosti i medijima što demonstrira odliku nas, Crnogoraca, da smo u svemu eksperti, a nije u pitanju politika, jer je to hronično ”oboljenje”? Nije mi puno trebalo da zaključim o čemu se radi- naravno, u pitanju je rukomet i učešće naše reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Hrvatskoj, u očima i redovima ”eksperata” ove, ali i svake druge sportske discipline.

Momčilo Otašević (FOTO:Luka Stanzl/PIXSELL) – 3

Uvijek je u istoriji postojao momenat emotivnog, ponosnog, do granice patetičnog ispraćaja vojnika koji idu u rat. Par vjekova kasnije, zbog odlaska na sportsko nadmetanje, mi smo se koristili maltene istom retorikom i pohranjivala iste emocije- ”ajmo, lavovi”, ”samo jako, lavovi”, ”srećno, junaci”, ”pokažite Evropi ko ste i što ste” i ostalo. Iskren da budem, to mi čak nije ni smetalo. Naprotiv- bilo je lijepo viđeti kako javnost pruža podršku našim rukometašima. Bilo je lijepo viđeti sve one fotografije koje su podijeljene po društvenim mrežama. Sve je bilo onako kako treba da bude, do prve utakmice, protiv Njemačke. Toga dana očigledno inspirisaniji protivnik, raspoloženi golman, koji u životu sigurno ne brine kako će platiti račun za struju, ‘oće li mu auto proći tehnički pregled jer mu je ”ciknula” šoferšajbna, već samo o tome kako ljepljivu loptu da spriječi da uđe u gol, prethodno stimulisani igrači kao osnovac kojem otac kaže ”ako  budeš odličan, kupiću ti Sony Play Station”- nije ostavio ni zeru šanse našim rukometašima. Vidjevši takav scenario, već na poluvremenu je crnogorska javnost znala đe griješimo i zbog čega toliko gubimo. Kad smo ubjedljivo poraženi, tada su svi znali sve. Krenule su instrukcije, sugestije, kritike, uz sada već značajno manje entuzijastičnu konstataciju: ”Idemo dalje, pobjeda protiv Makedonije”. Nije došla ni dugo željena pobjeda protiv bivših sunarodnika. Puleni državnog projekta, uz, kako bi rekli sportski komentatori, ”frenetičnu podršku sa tribina”, u neizvjesnom meču nanijeli su drugi poraz našim momcima. Konačno, produženi boravak u susjednoj državi tražio se u potonjem meču, opet protiv nekadašnjih sunarodnika. Ni tu nijesmo uspjeli da izdržimo duže od po’ ure, pa je nastavljena tradicija učešća na velikim takmičenjima (liše prvog Evropskog prvenstva 2008. godine, kad nas je bod ”pogurao” u sljedeću fazu).

Foto: gol.mk

Nakon toga, oni vrli podržavaoci naših rukometaša i ostalih crnogorskih reprezentacija, sada već revoltirani što nije „odbranjena hrabrost i čast naše države“, počeli su uveliko da kritikuju sve živo i pokazali svoje zavidno poznavanje rukometa, kao igre. Ja o rukometu pojma nemam. Nije me nikad ni privlačio kao sport. Ali, uopšteno gledajući, dajem sebi za pravo da konstatujem da, u svoj ovoj priči, najveću krivicu snose- igrači. Navešću i zašto.

Vi ste glavni krivci, rukometaši, što ste 2007. godine, u kvalifikacijama za prvo međunarodno sportsko takmičenje, ”oduvali” sve protivnike i u potonjem meču u Bijelom Polju, nakon pobjede nad Portugalom, otrčali počasni krug sa crnogorskom zastavom i ”ućerali” svakom iskrenom građaninu Crne Gore suze u očima.

Vi ste, rukometaši, glavni krivci, što ste cijelu crnogorsku javnost držali pored malih ekrana januara 2008. godine, prateći vaše nastupe na Evropskom prvenstvu u Norveškoj.

Krivi ste, momci, što se u baražu protiv Švedske, nakon propusta organizatora, ”na suvo” otpjevali ”Oj svijetla majska” i izazvali oduševljenje kod domaće i cjelokupne svjetske publike, a u nama, opet, probudili onaj najljepši, najiskreniji i najpošteniji osjećaj nacionalnog ponosa.

Krivi ste i za onaj topli 16. jun 2012. godine, kada ste u istorijskom revanšu, u prepunoj ”Morači”, nadoknadili minimalni poraz iz Stokholma, razjarili 4500 gledalaca oko parketa i ko zna koliko hiljada pokraj ”malih ekrana” i opet nas učinili srećnim, jer smo dobili priliku da vas gledamo prvi put na Svjetskom prvenstvu, organizovanom u Španiji.

Itekako ste krivi za odlične kvalifikacije, kada ste usred Moskve, pobijedili Ruse i obezbijedili plasman na prvenstvo u Hrvatskoj.

Krivi ste, rukometaši, što ste supertalentovani, srčani, odvažni, složni, solidarni. Krivi ste i što vas nije trebalo učiti tekstu himne, jer je većina vas podignuta uz njene, tada još uvijek nepriznate taktove. Krivi ste jer ste, rolama u reprezentaciji Crne Gore, ostvarili svoje životne snove. Krivi ste što ginete za nacionalni dres. Krivi ste što, da bi vas zaustavili, protivnici moraju da ga pocijepaju. Krivi ste i što nemate drugi da obučete. Za sve ste vi krivi, moji dobri momci.

Foto: Reuters

Naveo sam samo neke od momenata zbog kojih ste itekako krivi. To kako se u tim momentima osjećao, nikad vam nijedan iskreni građanin ove Države neće zaboraviti. Samo vi nastavite da nas tako činite ponosnim, samo nastavite da ostavljate svoje familije zbog reprezentativnih obaveza, onda kada vam se od klupskih (koje morate da tražite po bijelom svijetu) ukaže jedino slobodno vrijeme. Samo vi tako nastavite- bićete i dalje krivi za sve. Bićete uvijek na udaru javnosti, medija, iskreno razočaranih ”patriota” koji vas vole samo onda kad im obezbijedite charter letove do destinacija đe igrate. Ali, nikad ne zaboravite- ima onih koji vas iskreno vole, ne sumnjaju u vaš odnos prema nacionalnom dresu i svjesni su da nikako ne mogu više željeti da nižete uspjehe od vas samih, pa zbog toga davati sebi za pravo da vas olako kritikuju. Ne brinite- vrlo brzo ćete se opet naći na nekom od velikih takmičenja.

Foto: Nebojša Tejić

Sinoć sam snijeva čudan san. Okupili se naši rukometaši na kraj treninga pred put na neko veliko takmičenje. Trener im se obraća, daje završne riječi pred put, a nakon njega neki drugi čovjek, govori o stvarima na terenu i van njega i, između ostalog, kaza:”Imamo dvije garniture dresova- po jednu crne i jednu bijele boje”. Neko od momaka upita: ”Što ako se desi da nam neko, u žaru borbe, pocijepa dres. Ipak igramo nezvanično najgrublji sport.” Čovjek ga pogleda i odgovori: ”A, valjda će se naći neka crna ili bijela majca, da je obučete ispod. Svakako i vi ponesite što imate.”

 

Autor teksta: Nikola Radunović