Uživa u plesu jer je opušta, pa u slobodno vrijeme uvijek igra po kući… Ne voli što je tvrdoglava i što previše vjeruje ljudima… Voljela bi da otputuje u neku egzotičnu destinaciju, jer obožava more i sunce… Ne može bez prve jutarnje kafe… Uvijek je obraduju sitnice… To je Majda Mehmedović.
Uspješna rukometašica Budućnosti i reprezentativka Crne Gore, Majda Mehmedović rođena je 25. maja 1990. godine u Baru.
Rukometom je počela da se bavi sa 13 godina. Kako sama kaže, sasvim slučajno je uplovila u te vode, i sad joj nije žao. Ponosna je na sebe i svoje dosadašnje uspjehe!
Kada su u pitanju lična dostignuća, Majda je 2009. godine proglašena za najbolje lijevo krilo Evrope u juniorskom uzrastu. Izabrana je i za najpersprektivniju sportistkinju Bara.
Sa saigračicama Budućnosti, šest puta je osvajala prvenstvo i Kup Crne Gore, kao i tri regionalna prvenstva, i to: 2009, 2010. i 2011. godine.
Godine 2010. je igrala u polufinalu Lige šampiona. Naredne godine, sa ekipom Budućnosti osvaja Ligu šampiona i dobija državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu.
Od medalja, ova mlada Baranka u svojoj riznici ima još bronzu sa Mediteranskih igara u Peskari iz 2008. godine, srebrnu sa Olimpijskih igrara u Londonu i najsjajnije odličje sa Evropskog prvenstva u Srbiji iz 2012. godine.
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
– Nedostaje mi porodica na okupu. Kao mala, uvijek sam provodila vrijeme igrajući se sa bratom i sestrama. Nedostaje mi to bezbrižno igranje… Sada je sve drugačije, svi smo odrasli i imamo svoje obaveze.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
– Volim to što sam izrasla u samostalnu djevojku i profesionalnu i uspješnu sportistkinju. I to što mlade generacije vide u meni uzor. To je lijep osjećaj.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
– Ples… Jako volim da igram i to mi dobro ide. Opušta me i redovno igram po kući u slobodno vrijeme.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
– Tvrdoglavost. I to što mnooogo vjerujem ljudima.
Što najviše cijenite kod drugih?
– Iskrenost!!! A to je danas rijetkost.
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
– „Upornost se uvijek isplati“. Voljela bih da me glumi Kejt Vinslet. To bi bila lijepa priča…
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
– Iskrena, druželjubiva, skromna, uporna, komunikativna…
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
– Ukusna, zdrava i kvalitetna.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
– Betmen
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
– Lijepo mi je u mojoj koži. Ne bih se mijenjala ni sa kim.
Što radite nedjeljom poslijepodne?
– Nedjelja je za mene radni dan, kada uglavnom imamo utakmice.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
– Džejms Artur: „Impossible“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
– Nedavno sam u bioskopu gledala „Montevideo, vidimo se!“ i veoma mi se dopada.
Gdje biste voljeli da otputujete?
– U neku egzotičnu destinaciju. Obožavam more i sunce.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
– Autobus.
Kome sve ispričate?
– Sestrama, i imam par prijatelja kojima mogu sve da ispričam.
Čemu se uvijek obradujete?
– Sitnicama… Jer sam jako skromna. Ruža mi uvijek izmami osmjeh na lice :-), a najviše me raduje kad vidim ljude srećne i zadovoljne – onda sam i ja srećna.
Da li za nečim žalite?
– Ne… Ne treba žaliti ni za čim, jer se sve dešava sa razlogom!
Bez čega ne možete?
– Ne mogu bez prve jutarnje kafe.
Za što ste se posljednji put izvinili?
– Mojoj drugarici Radmili. Upravo sam joj pokvarila svježe nanijeti lak.
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
– Navikla sam da svoje želje ispunjavam sama, tako da od zlatne ribice mogu tražiti samo zdravlje.
Što je najteže što ste do sada uradili?
– Prerano odvajanje od kuće, porodice, društva. To je bio najteži period u mom životu. Ali, svako ide za svojom srećom, tako da…
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
– Kao i do sada. Bila bih sa svojom porodicom i prijateljima i trudila bih se da oni ne saznaju da su to moja posljednja tri mjeseca.
Kako biste voljeli da umrete?
– U snu… Da ništa ne osjetim.
Koji bi bio Vaš epitaf?
– Srešćemo se opet, negdje ti i ja…
A.POPOVIĆ (Portal Analitika)
