Intervju: Dejan Savićević, predsjednik FSCG (III dio)

0
130

dejan savicevicZašto ste sukobljavali sa Ivicom Osimom?

 

“Zato što me nije ubacivao u tim. Jedino što sam ikada tražio od trenera bilo je da me puste da igram. Ivica Osim to nije htio. Bio sam mlad, možda nije imao povjerenja. Ali je zato starijim, iskusnijim igračima uvijek davao više prostora, što je znalo da me dovede do ludila. Kasnije, gledajući finale Lige šampiona 1994. u Atini, utakmicu u kojoj je Milan razvalio Barselonu sa 4:0, vjerujem da je Ivica Osim shvatio koliko je pogriješio. Ali, da se razumijemo: iako smo se svađali, Osima sam kao trenera izuzetno cijenio, sa njim ostao u veoma dobrim odnosima.”

Kažu da ste se svađali i sa Fabiom Kapelom?

 

“Jesam. Sa velikim ljudima i trenerima je tako. Na njih se možete ljutiti koliko hoćete, ali, ako ste u onome što radite ostvareni, prema njima ćete uvijek osjećati poštovanje i respekt.”

U čemu je bio problem sa Kapelom?

 

“Isti kao i sa Osimom. Nije mi dozvoljavao da igram…”

Iako ste upravo u Milanu dobili nadimak – Il Genio?


“Kapela to nije mnogo impresioniralo.”


Ko vam je dao taj nadimak?

 

“Novinar italijanske “Gazete delo sport”, Đenaro Bovolenta. Kasnije mi je pričao kako su mu se kolege u početku rugale, pitale ga – gdje ti je Genije, zašto ne igra. Tek poslije meča finala Lige šampiona Milan–Barselona, u maju 1994, taj je nadimak u Italiji postao opšteprihvaćen.”

 

Na toj utakmici ste dali onaj čuveni gol čijim će emitovanjem na video-bimu 1999. započeti proslava stote godišnjice fudbalskog kluba Milan.

 

To je taj gol, takozvani lob udarac, poslije kojeg je golman španske reprezentacije, Andoni Zubizareta, nepravedno otpušten iz Barselone. Sjećam se da je Bovolenta blistao od sreće. Inače, pred taj put u Atinu 1994, u Milanelu, kampu Milana, nas je posjetio predsjednik kluba Silvio Berluskoni. Održao je prigodan govor, poželio nam srećan put, dobru igru… Već je bio krenuo ka izlazu, a onda se iznenada okrenuo i obratio mi se gotovo svečanim tonom:

 

“Ako si genije, pokaži se sjutra!”, rekao je.

 

To su i čuli i vidjeli svi igrači, trener, novinari… Sjutradan sam zaista odigrao utakmicu života.

 

Postoje svjedoci koji tvrde da bi se lice Silvija Berluskonija ozarilo svaki put kada biste dotakli loptu.

“Volio me je kao igrača, ne mogu da kažem…”

 

Zašto ste onda tako malo igrali?

 

“Berluskoni je bio predsjednik kluba i nije imao pravo da sastavlja tim. To je bio posao Fabia Kapela. S obzirom na to da je protokol predviđao da se na terenu mogu naći samo tri stranca, a da ih je Milan u tom trenutku imao čak šestoricu, Kapelo je uvijek nešto “kombinovao”. Obično na moju štetu.”

Kada ste prvi put ušli u sukob s Fabiom Kapelom?

 

“Negdje u zimu 1992, pred utakmicu Lige šampiona Milan–Anderleht. Naime, tokom treninga sam čuo kako me je Kapelo stavio na spisak za put u Brisel, ali – kao rezervnog igrača. Istog trenutka sam prekinuo trening i otišao da ga pitam o čemu je reč.

 

“U Milan sam došao kao formiran igrač, sa osvojenim Kupom šampiona, Interkontinentalnim kupom, statusom standardnog reprezentativca Jugoslavije. Nisam bilo ko!”, rekao sam mu. “Ako mi ne dozvolite da igram, ne idem u Brisel!”

 

I?

 

Malo je reći da je Kapelo bio šokiran. Zacrvenio se, počeo da urla:

 

“Moraš da ideš, čuješ li?! Moraš!”

 

“Ako mi dozvolite da igram, idem. Ako ne – ostajem u Milanu!”. rekao sam i otišao u svlačionicu.

 

Poslije desetak minuta, pozvao me je Galijani, drugi čovjek Milana.

 

“Dejo, nemoj da praviš problem, idi na put.”, molio me je. “Ne mogu da dobijem predsjednika, negdje je na Sardiniji. Čim se čujem sa njim, reći ću mu da ti se javi. Hajde, spremaj se…”

 

Nisam htio da čujem! Galijani je nastavio da moli, da objašnjava da moram da slušam trenera, da zbog toga primam platu…

 

“Pa, šta?!”, prekinuo sam ga. “Evo, daću vam platu, samo me pustite da igram. Ne interesuje me novac!”

 

Rekao sam da ne mogu dalje da razgovaram, da sam bijesan i da ću mu kasnije javiti šta sam odlučio. Čim sam završio razgovor sa Galijanijem, isključio sam telefon, sjeo u kola i otišao u Švajcarsku. Nastao je haos!”

 

Šta se dogodilo?

 

“Novinari su saznali šta sam uradio, pa je čak bilo i predloga da me isključe iz kluba. Siguran sam da ne možete ni da pretpostavite kakav je to prekršaj bio. Nikada se do tada nije desilo da neki igrač odbije da ide na put zbog toga što ga je trener upisao kao rezervu.”

 

Dakle, bili ste svjesni šta ste uradili?

 

Svjestan, ali nijesam htio da popustim ni za živu glavu! Pored toga, znao sam da samo predsjednik kluba može da donese odluku o tome šta će biti sa mnom. A Berluskoni je, kao i obično, bio na mojoj strani. To me je spasilo. Poslije tog incidenta, tokom utakmice sa Monakom u Ligi šampiona, na San Siru sam doživio ovacije. Ali, ni to nije obeshrabrilo Kapela, daleko od toga. Naime, u aprilu 1994, Milan je meč sa Udinezeom odigrao sjajno. Tokom prvog poluvremena sam bio ubjedljivo najbolji na terenu. Tokom drugog poluvremena, u prvih desetak minuta, napravio sam dvije stopostotne šanse, dodao loptu Lentiniju, koji je promašio prazan gol. Ne kažem da je to bila neka spektakularna igra, ali… Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledao prema klupi i vidio Van Bastena kako se zagrijava. Vjerujte da mi ni na kraj pameti nije bilo da mi Kapelo sprema zamjenu. Međutim, čuo sam da sudija prekida igru, okrenuo se i vidio da podiže broj deset. Nisam mogao da vjerujem!

 

“Genije, ideš na klupu!”, čuo sam nekoga od saigrača.

 

Cio stadion mi se okrenuo naopačke. Izletio sam sa terena, bacio dres na klupu i uputio se direktno ka Kapelu:

 

“Šta je?! Zašto me opet mijenjate?!”, urlao sam.

 

Vidio sam da pomoćni trener izbezumljeno maše peškirom.

 

“Marš u pizdu materinu!”, odbrusio sam i otišao u svlačionicu.

 

A Kapelo?

 

Ništa! Nije htio da se raspravlja. Kasnije, kada je utakmica završena, odbio sam da se sa ekipom vratim u Milano. I onda opet rasprave, ubjeđivanja… Naravno, na kraju se umiješao Berluskoni.

 

“Gledao sam utakmicu”, rekao mi je. “Kapelo je mogao da zamijeni bilo kog igrača – od Rosija do Masara. Tebe je morao da ostavi. Razgovarao sam sa Kapelom. Nemoj da kloneš duhom, treniraj, radi i garantujem ti da se neće ponoviti.”

 

Da li se ponovilo?

“Nije. Kasnije je došla ta čuvena utakmica sa Barselonom, moj trijumf i… Znate, da bi uspio, čovjek mora da ima cilj.”

 

Šta je bio vaš cilj?

 

“Kada sam počinjao, cilj mi je bilo da budem najbolji omladinac, pa da postanem prvotimac, a onda i najbolji igrač Budućnosti, zatim da uđem u reprezentaciji, da iz Budućnosti pređem u Zvezdu, pa u neki od velikih svjetskih klubova… Prirodno, čovjek nekako uvijek pomjera granicu. Problemi počinju onda kada postignete zacrtani cilj.”



Kakav ste vi problem imali?

 

Razmišljao sam šta da radim, čime da se bavim. Vi imate posao koji možete da radite bez obzira na to koliko imate godina. Moja karijera je ograničena na dvadeset godina, što znači da negdje do trideset i pete mogu da igram. Šta poslije?! Ne znam da gradim, ne znam da crtam… Ali, ne žalim se. Uspio sam, napravio karijeru, radio ono što sam volio, putovao sam, upoznao velike ljude, igrao sa najvećim svjetskim zvijezdama, provodio se, živio 300 na sat. Sjećam se, kada sam bio na vrhuncu karijere Boro Krivokapić me je upozorio da je vrijeme da spustim loptu, da razmislim šta ću dalje. “To što trenutno živiš nije stvaran život, to je privid. Sa stvarnošću ćeš se suočiti onoga dana kada budeš prestao da aktivno igraš fudbal. A to neće biti lako.”

 

Je li bilo?

“Nije… U Milanu sam ostao do 1998. i bio među deset stranaca koji su u tom velikom klubu igrali najviše sezona. Poslije sam se vratio u Zvezdu, a onda prešao u bečki Rapid, gdje sam završio karijeru fudbalera.”

 

Sa Silviom Berluskonijem ste ostali u dobrim odnosima?

 

U najboljim. Znate, postoje stvari koje se ne zaboravljaju. Kada sam došao u Milan, bio sam mlad, željan dokazivanja, pomalo divalj. U početku, ljudi na to nisu gledali sa simpatijama. Međutim, već poslije prve sezone, Berluskoni je rekao, svi su čuli: “Savićević ostaje i mora da igra! Ostali me ne interesuju!”

 

Zašto vas je toliko izdvajao, šta mislite?

 

Valjda je u mojoj igri nalazio nešto što drugi nijesu. Pored toga, Italijani su ludi za fudbalom. Srdačni su, predusretljivi, iako me njihove novine nisu baš uvijek hvalile. Međutim, znalo se šta se o nekome može napisati. Ovdje je drugačije.



Kako je?

 

“Ljudi kao da se namjerno trude da vas omalovaže, da objave neku neistinu, trač, da vam zagorčaju život. Ovo je čudna sredina: kada ste vani i postignete uspjeh, svi se tobože vama ponose; međutim, čim se vratite, kao da jedva čekaju da vas sruše. Doživljavaju vas kao neprijatelja. Ne razumijem zašto – nijesam se promijenio, imam iste prijatelje, drugove iz djetinjstva, susjede sa kojima sam uvijek bio u dobrim odnosima… Kada sam mogao, uvijek sam im pomagao…”

 

Možda baš zato?

 

“Možda…”

 

Zašto ste se vratili u Podgoricu?

 

“Najviše zbog djece. Jako smo vezani. Dok sam igrao u bečkom Rapidu, iako su me Tamara i Vladica često posjećivali, shvatio sam koliko nam je svima ta udaljenost teško padala. Zato sam se vratio. Danas sam predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore. Nigdje ne žurim, obaveze usklađujem tako da sebi ostavljam vremena za djecu, za odmor, za provod… Živim mnogo mirnije, manje sam eksponiran.”

 

Nedostaje li vam fudbal?



“Eh, da li mi nedostaje! Da su mi dozvoljavale godine i kondicija, nikada ne bih prestao da igram fudbal. To je strast, znate… Danas, kada šutnem loptu, zaboli me koljeno, mišići. Tijelo se troši i čovjek se sa nekim stvarima, ma koliko one bolne bile, mora pomiriti. To vam je… tako! Starimo, šta ćete!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VREME