Zaista, jedna je od većih nepravdi – koju sam se često, makar pisanjem ili verbalnim deliktom, trudio da ispravim – što se za ser Brana ne zna naširoko
, što nikada nije preuzeo neki veći klub u Srbiji, ili makar postao selektor reprezentacije Crne Gore.
Ta je vrsta na izdisaju, ne samo zato što kultni lik crnogorskog fudbala i dalje fura brkove nalik na Skolarija; to su oni živopisni, temperamentni zanesenjaci koji fudbal znaju u dušu i koji se raduju svakom treningu kao da je finale Lige šampiona, koji su na prvi pogled zabavljači, a u stvari ponajbolji fudbalski pedagozi i učitelji, najsrećniji kada rade sa mladima.
Malo je, premalo je trenera kao što je Branislav Milačić.
I žali Bože što će, kad se začuje sintagma “crnogorski trener”, mnogi pomisliti na nekog drugog, a ne na čovjeka koji, evo već decenijama, uveseljava fudbalski svijet – nažalost, gotovo isključivo u Crnoj Gori – plijeni svojom harizmom, poznavanjem igre, duhovitošću, otvorenošću, uz dozu humora karakterističnog za stari Titograd.
Od nekog bi uspjeli da naprave fudbalera, ali bi od svakog napravili čovjeka.
To su, takođe, ljudi koji shvataju da je u fudbalu, kao i u životu, najbolje, ali nimalo uputno, biti iskren i otvoren. Zbog toga bi, naravno, jer su i fudbal i život netrpeljivi prema onima bez dlake na jeziku, trpjela i njihova karijera; pa šta, oni bi bili zadovoljni sa parčetom zelene livade istačkanom kramponima. Jedna lopta, nekoliko pari očiju spremnih da upiju savjet profesora, dva-tri kratka pasa, i eto razloga za osmijeh…
Milačić ovih dana, kao sportski direktor, menadžer, trener, štagod, slavi ulazak u prvu crnogorsku ligu sa fudbalskim klubom Kom – sjećamo se tima sa Zlatice, predgrađa Podgorice, iz sezone 2003. na 2004. u saveznoj ligi Srbije i Crne Gore; završili su ubjedljivo poslednji ali se nisu brukali na terenu (za tu priču nije sasvim nevažna činjenica da je ljeto prije početka sezone kopačke o klin okačio legendarni Suvo Ivanović, vjerovatno najbolji igrač u istoriji Koma, čovjek koji je imao snage uglavnom da stoji na centru igrališta i da dijeli lopte kakve su proslavile jednog Ćabija Alonsa) – i na neki način je zatvorio krug, jer je u Komu počeo, kao trener mlađih kategorija, prije nego što će ga fudbalski put odvesti do najvećeg crnogorskog kluba, Budućnosti.
Bio je na stadionu pod Goricom i direktor, i to u onoj najsjajnijoj epohi, koja je u orbitu jugoslovenskog fudbala vinula i “plave”, od stadiona sa tada svega dvije tribine – jedna je bila betonska, odatle bi zagrmjela prva postava “Varvara” – napravila nelagodno gostovanje velikanima SFRJ-fudbala, uključivši i “Veliku četvorku”, a svijetu, jer oni nisu ni crnogorski, ni srpski, ni jugoslovenski, pa čak ni samo svoji, podarila jednog Deja Savićevića i Peđu Mijatovića.
Inženjer po struci, Brano će u Budućnost – nije li “Budućnost” najljepše ime za jedan klub? Ljudi po prirodi nikada ne zamišljaju da će dani koji dolaze biti crni i odvratni, u budućnost se uvijek nadaš i uvijek maštaš o njoj, i kako odoljeti bilo kom fudbalskom timu koji se tako zove? – dolaziti i iz nje odlaziti češće nego iz sopstvene kuće. Ako, baš da ga zapamti svaka generacija.
Onaj posljednji slučaj, iz 2005. godine, i dalje je najbolja evropska utakmica koja je odigrana pod Goricom. Tada je posle 0:3 u La Korunji došao Deportivo, još snažni Deportivo Hoakina Kaparosa, ni pola decenije od osvajanja titule u Primeri. Klinci Brana Milačića, tek polovično iz šale tih godina poređenim sa Ektorom Kuperom, nadobudne su Špance doslovno odučili od fudbala, uz igru kratkih pasova na kojoj je insistirao cijelog života. Bilo je 2:0 pred sam kraj utakmice, uz ludilo na tribinama, a onda je iskusni Pedro Munitis iznudio penal i jedan san se okončao.
Sa te utakmice ostala je i kultna slika, novi prilog za biografiju Brana Milačića. Minuciozni napadač je odugovlačio, previjao se ispred klupe, a Brano mu je – tako pričaju – prišao i dreknuo na njega, na ovom našem jeziku, naravno: “Diži se, Munitis, babo jedna!”
Bio je Brano i trener Mogrena, i Lovćena, u Budućnost se, uvijek s najviše emocija na talonu, vraćao i kao savjetnik, u Komu je mogao da bude šta hoće – ipak je to klub koji predstavlja i njegovo crnogorsko pleme – ali je širim masama, pa i onima u Srbiji, postao prepoznatljiv po lapidarnim izjavama, po anegdotama koje bi se prepričavale i širile, toliko da bi postale urbane legende, bilo da ih je dobacio sa klupe ili sa svog mesta stručnog konsultanta tokom prenosa utakmica.
A za takve je mitove, znamo, često suludo utvrđivati da li ih je stvarno rekao onaj za kojeg kažu da ih je rekao, i da li je to bilo baš tada i baš tako.
Nema veze, u neke je poluistine najbolje ne dirati, posebno kada vas obilježe: sve i da ništa od toga nije bilo do kraja Branovo, možete ga zamisliti kako on to govori, i to je dovoljno.
Jedna od tih legendi kaže kako je jedan Branov špic promašio siguran gol. Okrenuo se i požalio treneru da je fulao jer mu je u oči išlo sunce. “Ništa ti ne brini, ja ću te onda samo po noći ubačat’!”, odbrusio mu je Brano, koji je napadnim roditeljima, kada se raspituju o talentu njihove djece, umio da kaže “Mali nema neku tehniku, ali je zato baš spor”.
Zanesenjak i zaljubljenik u fudbal (“Nadam se da vam je bilo udobno u našem studiju”, kazao mu je tokom odjave voditelj na televiziji – “Ja fudbal mogu i na granu da sjedim i gledam!”, odgovorio je Brano), patriota i pobjedničkog mentaliteta (“Ja volim i u klikere kad dobijem, a ne kad igra reprezentacija!”), racionalan (“Evo, svi kukaju da se premalo ulaže u fudbal kod nas. Što, čo’če, da nećemo postat’ svjetski prvaci?”), samokritičan (“Kako smo igrali? Ovo je bila katastrofa”), i bez ikakve želje ili potrebe da se folira (“Gospodine Milačiću, šta mislite o susretu Slovačka – Vels?” “Pravo da ti rečem, pet para ne dajem na tu utakmicu! Kad Crna Gora nekad bude na Evropskom prvenstvu, ja se neću ljutit’ ako nas oni u Velsu ne budu gledali”), Brano je i komentator onakav kakav je trener: drugačiji, vispreniji, direktniji od svih onih koji – mislimo i na stručne konsultante i na fudbalske stručnjake – izgledaju kao da su štancovani.
Valjda su ga na poluvremenu meča Barselona – Čelsi pitali šta će biti u drugom poluvremenu i kako bi Englezi mogli da zaustave Mesija (inače, “Mesija ka’ da nije rodila žena sa Zemlje, zna li ko sa koje je on planete?”), a Brano nije, nazdravlje mnogima koji troše svoje i naše vrijeme u studiju tokom prenosa, dao sebi za pravo da bude nadobudan.
“Ja da znam što će bit’, ja ne bih trenirao Mogren, nego u najmanju ruku Viljareal, eto su im dresovi žuti kao ovim mojima…”
Bilo je i biće onih koji će Branu Milačiću – kao i nekim drugim njegovim ispisnicima, iz te nestajuće fudbalske vrste – štošta zamjerati. I neambicioznost (mada će prije to biti odsustvo nepristojnosti za laktanje i lokalpatriotizam u izobilju) zbog koje nije napravio veću karijeru, ili to što je, možda i svjesno, postao putujuće pozorište, šoumen i zabavljač (mada će prije to biti murinjovska taktika privlačenja pažnje i pritiska na sebe, ne bi li igrači bili oslobođeni stega).
To je, na kraju krajeva, bio i ostao njegov krst da ga nosi.
I dogodine, ko zna, možda njegov Kom opet bude hit, pa se Brano još jednom okuša u Evropi, sa dečurlijom koja će držati u šahu kakvog kontinentalnog velikana.
