Žarko Čabarkapa: Preko Budućnosti do ostvarenja snova, Indijanapolis najljepši trenutak u karijeri

0
104
FOTO - mozzartsport.com

Kažu da se u prošlost ne treba vraćati, ali da dobre stvari ne treba mijenjati.

A i ko bi htio da promijeni 8. septembar 2002. godine. Bio je to dan kada se Jugoslavija popela na vrh svijeta i kada smo ostavili Argentincima gorku uspomenu na to Svjetsko prvenstvo.

Kružile su tada razne glasine o lošoj atmosferi u našem timu. Doživjeli smo poraz od Španije i Portorika i situacija u kojoj se našla naša reprezentacija nije izgledala dobro. Ali čudo se ipak desilo. Nevjerovatno četvrtfinale protiv Amerikanaca i pobjeda Jugoslavije nad njihovim drim timom. Čudno i turbulentno Svjetsko prvenstvo za Jugoslaviju. Na kraju u izuzetno neizvjesnom finalu zlatna medalja za našu reprezentaciju.

Za naš drim tim između ostalih nastupao je i Žarko Čabarkapa. Žarko je rođen u Zrenjaninu 21. maja 1981. godine. Igrao je na poziciji krilnog centra. Opisivali su ga kao finog i učtivog momka, ja bih dodala i izuzetno hrabrog. Njegova karijera išla je uzlaznom putanjom, ali desila se povreda, zbog koje je nažalost morao da završi igračku karijeru. Međutim, Žarko se nije predao, on nije jedan od onih koji lako odustaju. Jer onaj ko bira da odustane znači da bira lakši put. Hrabrost znači ostati i boriti se. On je krenuo tim putem i sada je sportski direktor ABA lige. Uspio je, da na drugi način ipak ostane u onome što voli. Ni jedan uspjeh ne dolazi tek tako i svaki uspjeh propraćen je brojnim neuspjesima koji se brišu i zaboravljaju kada ostvariš ono što želiš. Sam Majkl Džordan, kojeg mnogi smatraju najboljim košarkašem svih vremena, omiljeni igrač mnogima od nas pa i Žarku Čabarkapi, rekao je: “Promašio sam više od 9000 šuteva u svojoj karijeri. Izgubio sam skoro 300 utakmica. Čak 26 puta mi je povjereno da izvedem šut koji bi donio pobjedu i promašio sam. Doživljavao sam neuspjeh za neuspjehom u svome životu i to je razlog zašto sam uspio.” Koja je poruka ovog citata? Poruka je da uspjeh poništava sve i da ništa ne treba da nas obeshrabri ako imamo svoj cilj. O svojim uspjesima za naš portal govorio je Žarko Čabarkapa.

Žarko da li Vas je privlačio još neki sport pored košarke?

U osnovnoj školi sam, pored košarke, aktivno igrao i rukomet za školu, međutim ubrzo sam shvatio da je košarka pravi sport za mene. Nakon prelaska u Beopetrol i Beograd, to sam i potvrdio.

Kako biste opisali svoje početke i period proveden u Proleteru i Beopetrolu?

 Kad se sad osvrnem na taj period shvatam da je taj početak u stvari i najvažniji, tu se stiče ta nevjerovatna ljubav koja te posle pokreće kroz cijelu karijeru. Ja sam imao izuzetno lijepo djetinjstvo u Zrenjaninu koje je bilo preokupirano košarkom, odlično društvo, i ništa nije moglo da me spriječi da odem na trening. Kasnije u Beopetrolu sam imao i po tri treninga dnevno, što sa prvim timom, što sa juniorima, ali ništa mi nije teško padalo. Bio sam najmlađi u Beopetrolu i imao sam sreću da sam bio okružen neviđenim momcima koji su me od prvog dana prihvatili i nijednog trenutka se nisam osjetio da ne pripadam tu.

Bili ste veoma mladi kada ste otišli da igrate u NBA. Da li je postojao neki strah od toga kako ćete se snaći tamo, da li ćete se uklopiti sa ostalim igračima i šta Vas je zapravo najviše motivisalo?

Od kad sam počeo da igram košarku NBA je bio moj san, tako da sam u glavi bio spreman za taj korak. Bilo je straha malo u smislu kako ću se snaći u novom gradu, jezik, život, ali na terenu straha nije bilo.

Foto – Sports Illustrated-
  • S obzirom da ste iz Budućnosti otišli u najjaču ligu svijeta, koliko Vam je igra u tom klubu pomogla da se afirmišete kao igrač?

U Budućnosti sam proveo dvije prelijepe sezone, igrao Evroligu, dobio priliku da se pokažem na velikoj sceni. Iz Budućnosti sam sve svoje snove ostvario, otišao u NBA i postao član reprezentacije Jugoslavije.

  • 2003. godine kao 17. pika draftovali su Vas Finiks Sansi, nakon toga prelazite u Golden Stejt Voriorse gdje ste u sezoni 2005/2006 odigrali čak 61 utakmicu. Da li je odlazak u NBA ligu bio ostvarenje Vaših snova i kakve su za Vas bile te godine koje ste proveli u NBA ligi?

Jeste, to je bilo ostvarenje sna u tom trenutku. Naravno, nisam se samo time zadovoljavao, želio sam više. Imao sam za te četiri godine provedene tamo i uspona i padova, ali kad se podvuče neka crta nekako se sve svodi na povrede koje su dolazile u nevrijeme. U prvoj sezoni, posle odličnog starta desio se lom ruke, pa sam propustio zadnji dio sezone. Kasnije, posle prelaska u Golden Stejt krenuli su problemi sa leđima, operacije leđa, zbog kojih sam na kraju i morao da završim karijeru prerano.

Koji igrači u NBA su Vam bili favoriti dok ste igrali tamo i da li ima neki igrač koji Vas sada posebno fascinira?

Svi smo odrasli gledajući Džordana, naravno i meni je bio omiljeni, ali na moju nesreću završio je karijeru godinu dana ranije prije nego sam ja došao i nisam imao priliku da budem sa njim na istom terenu. Moj drugi omiljeni igrač u djetinjstvu je bio Peni Hardavej, i imao sam tu čast da kad sam došao u Finiks sjedim pored njega u svlačionici i igram sa njim u timu.

Uspijevate li da pratite utakmice NBA lige i da li postoji razlika u igri u odnosu na period kada ste Vi igrali?

Pratim, prije svega jer posebno volim NBA košarku. Brže se igra, veći broj poena, nevjerovatni napadači…

Foto – NBA.com
  • Nakon vrtoglavog uspona u karijeri, dolazi do naglog preokreta, povrede koja je dovela do završetka karijere. Kako je došlo do povrede i kako ste uspjeli da se izborite sa tim?

Bilo je teško kada sam shvatio da je to to, i da ne mogu više da se bavim košarkom. Praktično sa 26, 27 godina sam prekinuo. Imao sam još jedan pokušaj u Budućnosti ali jednostavno leđa nisu mogla da izdrže taj napor koji iziskuje profesionalni sport. Bilo je teško prihvatiti i pomiriti se sa time, ali život donosi nove izazove, a sport nas uči da nikada ne odustajemo. Prezadovoljan sam onim što sam postigao, a siguran sam da mogu još da doprinesem košarci i na druge načine.

Mislite li da Vam je u karijeri falilo više sreće i koliko uopšte smatrate sreću važnim faktorom u životu?

Sreća jeste veoma važna u sportu i generalno u životu. U suštini ne mogu da se žalim da nisam imao sreće, imam puno drugara iz svijeta košarke koji su i mnogo ranije završili karijere iz raznih razloga. Jednostavno, profesionalni sport je takav i povrede su česte.

FOTO – HoopsHype
  • Šta je moglo da Vas iznervira kod drugih, mislim i kod protivnika i kod Vaših saigrača?

U principu sam osoba koja se teško iznervira i na koju ne utiču previše postupci drugih ljudi. Dešavalo se da se desi neka glupost na terenu, neko nešto pogriješi, uradi suprotno od dogovora, ali to je sve sport i mi nismo roboti na terenu.

Foto – NBA.com
  • Uprkos povredi i preranom kraju igračke karijere, osvojili ste zlato na Svjetskom prvenstvu 2002. godine. Možete li nam opisati atmosferu koja je tih dana vladala u timu i prije svega kakav je osjećaj bio nakon onakve finalne utakmice?

Nevjerovatan osjećaj je bio biti u timu sa idolima na koje si se ugledao dok si bio mali. Cijelo to prvenstvo je bilo specifično, lošiji početak, pa onda nezaboravno  četvrtfinale sa Amerikancima, Gurovićeve trojke, finale sa Argentinom i neviđenih par minuta Dejana Bodiroge… Uvijek se rado prisjećam svih tih momenata i to je sigurno nešto što se ne zaboravlja.

Po čemu se naša reprezentacija izdvajala, to jest razlikovala od ostalih?

U našoj reprezentaciji je vladalo nevjerovatno drugarstvo i zajedništvo, odlična atmosfera koja nas je dizala u teškim momentima.

Jako mladi ste se našli u timu sa Divcem, Bodirogom, Stojakovićem…koji su bili pravi košarkaški magovi, pa čak i danas su mnogima prva asocijacija kada je riječ o jugoslovenskoj košarci. Kakav je osjećaj igrati u istom timu sa njima, i koliko Vam je značilo kao igraču što ste se našli u istoj ekipi?

Naravno da mi je puno značilo i da je puno uticalo i na moj košarkaški put i razvoj. U tim trenucima gledaš da što više upijaš od njih na treninzima, snimaš svaki pokret, a s druge strane da se i takmičiš sa njima i pokušaš da ih pobijediš.

Da li je košarka danas manje popularna u odnosu na period kad ste Vi trenirali i čini li Vam se da se više tretira kao biznis a ne sport?

Ne mislim da je manje popularna, ali sigurno da djeca danas imaju mnogo više nekih drugih stvari koje im odvlače pažnju od sporta generalno. Mene kao malog niko nije mogao u kuću da utjera, igrali smo sve žive sportove, dok danas tereni na ulicama uglavnom bivaju prazni.

A profesionalni sport postaje sve više biznis to je tačno, ali ja gledam na to kao na nešto dobro. Ne slažem se sa tim da je u Americi biznis i da tamo košarka nije dobra, nije takmičarska. Kad pogledate, u Americi su pune dvorane, nevjerovatan novac se vrti, igrači, klubovi, svi zarađuju… pa ko je onda u pravu, oni ili mi?

  • Smatrate li da danas igračima fali više emocije, timskog duha, jednostavno motivacije, jer čini se da je većini novac jedina motivacija, generalno u svakom sportu ne samo u košarci?

Mislim da većina ne zavoli košarku na pravi način u ranom bavljenju sportom. Kasnije te ta ljubav nosi, ali naravno da će na kraju igrači gledati kako će i koliko zaraditi, jer to postaje njihov posao kao i svaki drugi.

Nakon povrede pokušali ste da se vratite kao igrač u Budućnost, zašto baš Budućnost i da li ste uspijevali da se vratite u igru onako kako ste htjeli?

Ja sam proveo dvije prelijepe godine u Podgorici, stekao puno prijatelja i uvijek se rado vraćam u Podgoricu. U to vrijeme je trener Budućnosti bio Dejan Radonjić, sada jedan od najboljih trenera u Evropi, sa kojim sam igrao u Budućnosti i sa kojim imam prijateljski odnos. Dogovorili smo se da me polako uvodi u program i dozirano pušta na parket, ali čim smo došli do nekog nivoa koji je neophodan da bi se igrala profesionalna košarka, moja leđa to nisu mogla da podnesu. Neko vrijeme sam uzimao tablete protiv bolova kako bih igrao, ali sam brzo shvatio da to ne vodi nigdje.

Može se reći da ste se ponovo na neki način vratili košarci kada ste imenovani za sportskog direktora ABA lige. Koliko je zahtijevna ta uloga za Vas i kako se snalazite u svemu tome?

Posle završene igračke karijere nije mi dugo trebalo da shvatim da je košarka nešto čime želim da se bavim i ubuduće. Dvije godine sam bio delegat Evrolige, kao i jedan od NBA ambasadora za Evropu.  Sada počinjem treću sezonu kako sam sportski direktor ABA lige, prezadovoljan sam. Smatram da i liga iz godine u godinu raste. Od ove sezone osnovali smo i drugu ABA ligu, što mislim da je izuzetno važno za razvijanje košarke u regionu.

FOTO – ABA
  • Imate li vremena sada da pratite igru Budućnosti i da li uopšte pratite crnogorsku košarku i kako Vam se čini?

Pratio sam i ranije, a sad mi je to u opisu radnog mjesta.  Pogledam svaku utakmicu kako Budućnosti, tako i Mornara, a sjutra i utakmice Teodo-a i Lovćena, učesnike druge lige. Crna Gora je poznata po nepresušnom izvoru talenata i zanimljivo je gledati kako se svake godine neki novi pojavi i pratiti njegov put i razvoj.

Koji Vam je najljepši trenutak u karijeri i zašto?

Sigurno Indijanapolis 2002, mislim da nema potrebe objašnjavati.

Za kraj, koji je životni moto Žarka Čabarkape?

Nemam neki životni moto, jednostavno se trudim da uživam u životu i porodici, i presrećan sam što imam mogućnost da se bavim poslom koji volim.

 

 

Autor – Jovana Varagić