Sonja Simonovska: Tu sam i trajem zato što mnogo volim odbojku

0
110

Na spektaklu kakav evropska klupska odbojka još nije imala – superfinalu Lige šampiona u obje konkurencije, koje je na programu 18. maja u Berlinu, predstavnika će imati i Crna Gora. Pravdu na ženskom finalu između Novare i Koneljana kao drugi sudija dijeliće Sonja Simonovska. I to nije sve. Simonovska će biti i „čelendž” sudija na muškom finalu između Zenita i Lubea.

Biće to još jedno veliko priznanje za našeg arbitra, te potvrda da je Sonja izrasla u jednog od najboljih sudija u Evropi.

„Moram da priznam da nisam očekivala da ću suditi finale”, kaže Simonovska. „U mene su mnogo više vjerovale neke moje drugarice i drugovi, koleginice i prijatelji, nego ja. Uvijek su mi govorili da me „čeka” finale, ali nisam baš očekivala da će to biti sada. Kad radiš ovaj posao i ako ga radiš dobro, normalno je da očekuješ da sudiš neko veliko takmičenje, ali da me na početku sezone neko pitao da li očekujem da sudim finale, rekla bih mu – ne!”

Neočekivano je, kako ističe, i počela da se bavi suđenjem.

„Počela sam na nagovor proslavljenog sudije Dragana Grbića. Dok sam još igrala, on je, vjerovatno po nekoj mojoj harizmi, osjetio da bih ja to mogla da radim. Kad mi je prvi put to ponudio, nisam mogla da vjerujem. Pitala sam se – što ja sad da sudim kad igram odbojku, kakvo suđenje. U Crnoj Gori je tada bilo nekoliko starijih kolega, koje sam znala, pa rekoh – ajde da probam.”

Biti ženski sudija u Crnoj Gori devedesetih godina prošlog vijeka nije bila baš uobičajena pojava.

„Nisam baš sigurna, ali mislim da sam bila prva žena u svim sportovima u Crnoj Gori koja je krenula da sudi. Bilo je to 1994. godine. Bio je to pravi bum. Naša sredina, Crna Gora, bila je totalno zatvorena za tako nešto, postavljalo se pitanje „otkud sad žena da sudi”. Počela sam da sudim nekim mlađim kategorijama kao drugi sudija. Sredine kao što su Podgorica, Budva ili Bar su to prihvatile, ali kad sam pošla na sjever Crne Gore, recimo u Mojkovac, to je tek bio šou. Tamo nikako nisu mogli da zamisle da im sudi žena. Kada sam prvi put došla tamo, mislili su da ću nešto da pišem, a ja sam bila prvi sudija! Čak mi je prišao čovjek iz gledališta i pitao me: „Što ćeš ti ovdje”. Ja sam uzvratila: „A što ćeš ti ovdje? Ja ću da sudim.” A on kaže: „Ti da sudiš?” Kad sam se popela na stolicu, došao je ispod mene i kazao: „Pazi kako sudiš”. A ja njemu: „Ti ćeš da mi kažeš. Ajde tamo”. Uvijek sam bila temperamentna za naše prilike. Mislili su da ću da se prepadnem, ali kad sam ušla u te vode rekla sam sebi – ili ćeš raditi kako treba, ili nećeš raditi taj posao. Uvijek sam slušala sebe, a ako sam napravila grešku nije me bilo sramota da priznam da sam pogriješila. Mislim da i igrači i treneri više cijene kada priznate grešku i ako treba ponovite poen, nego kad istrajavate u odlukama iako ste svjesni da niste u pravu.”

Upravo zbog toga što je žena, Sonja je u početku svoje sudijske karijere bila pod budnom pažnjom…

„Kada sam se pojavila, mislim da su muškarci bili malo sujetni, čak i moje kolege. Sigurno da je mnogima bilo drago što sam krenula da sudim, ali mnogi su bili sujetni, vjerovatno smatrajući da ću se lakše „provući”. Ali, mislim da se nisam tek tako „provukla”, morala sam da dokažem da sam mnogo bolja od svih da bih zavrijedila poštovanje. Moja sreća je što sam u Jugoslaviji, pa onda i u zajednici Srbija i Crna Gora, učila od najboljih i gledala kako sude najbolji. Pogotovo Dragan Grbić. Prva pravila odbojkaške igre mi je on poklonio. Tada je bio međunarodni sudija i napisao mi je: „Da jednoga dana sudimo u istom rangu”. Kada sam to vidjela, pomislila sam da nema šanse da se to meni desi. On je bio sudijska institucija u Jugoslaviji. A ja tek počela da sudim. Ali, bila sam uporna.”

Jugoslavija je tada bila svjetska sila u odbojci, što je za Sonju bila olakšavajuća okolnost.

“Nametnula sam sebi obavezu da učim, išla sam na velike turnire za mlađe kategorije. Počela sam da sudim u Crnogorskoj ligi, pa onda u Prvoj B saveznoj ligi. U saveznom rangu prije mene sudile su još Zorica Bijelić, Zorica Lazić i Suzana Moro, ali ja sam bila prva iz Crne Gore. Bila sam zadovoljna kako sam sudila Prvu B ligu, Vlado Simonović i ja smo bili zajedno, a on je sada jedan od najboljih sudija na svijetu. Zajedno  smo ušli na Prvu A ligu, što mi je bilo neočekivano. Tada su Budvanska rivijera i Budućnost igrale svoje najbolje utakmice. Dok smo bili zajednička država nisam imala šansu da sudim tako nešto, jer sam tek bila ušla na A ligu, ali imala sam običaj da gledam svaki njihov derbi protiv Vojvodine, Zvezde, Partizana, Kraljeva… A te utakmice sudile su naše najbolje sudije. „Krala” sam zanat, gledala kako u kojoj situaciji postupaju treneri, kako igrači, a kako sudije. Nekad mi se činilo da neke situacije bolje vidim nego sudije, ali to sam zadržavala za sebe. Gledanjem sam najviše učila, a onda i razgovorom, pričom. Kad razjasniš sve situcije, onda dođeš do pravog zaključka.”

Posebna priča su, kaže Simonovska, crnogorski „vječiti derbiji” između Budvanske rivijere i Budućnosti.

„Srbija i Crna Gora su se razišle 2006. godine, a Budućnost i Budvanska rivijera su bili veliki klubovi i neko je morao da sudi njihove međusobne utakmice. Pošto sam sudila Prvu ligu, meni su ukazali povjerenje. Sjećam se mog prvog velikog meča, bilo je to finale Kupa Crne Gore u Bijelom Polju. Sadašnji predsjednik Odbojkaškog saveza Crne Gore Cvetko Pajković bio je trener Budvanske rivijere, a Budućnost je vodio Igor Kolaković. Nikada to neću zaboraviti, imam i snimak tog meča. Tada sam sebi postavila zadatak – ili ćeš da postaneš sudija, ili ćeš da batališ. U takvoj prilici znaš na čemu si – ili možeš ili ne možeš. Nisam željela da slušam hvalospjeve, teren najbolje dokazuje kakav si i što si. Tu utakmicu sudila sam sa Slobom Kovačevićem, a kasnije sam u tim derbijima bila par sa Anom Rajković. Utakmica je bila za sladokusce. Igrana je u pet setova, dvorana je bila puna. Na kraju je Budućnost uzela Kup, dobivši peti set rezultatom 15:13. Poslije meča dobila sam mnogo poziva iz Srbije, od bivših kolega, od delegata koji su gledali meč na satelitu, od mojih drugarica koje su igrale u Poljskoj, Italiji… Meni je trebala realna kritika, a oni su me pohvalili i znala sam da sam dobro odradila posao. Naredne tri godine Budućnost i Budvanska rivijera su imale puno dobrih međusobnih utakmica i derbija koje sam sudila i u tom periodu izrasla sam u dobrog sudiju.”

Simonovska je sudila na prvim Evropskim igrama u Bakuu 2015. godine, potom na seniorskom Evropskom prvenstvu za muškarce, a već četiri godine dijeli pravdu u Ligi šampiona.

„Uglavnom je to za mene bilo neočekivano. Ujedno je to bila velika čast, jer sam se našla među najboljima. Sa zadovoljstvom se sjećam i finala Svjetskog prvenstva za juniorke prije dvije godine u Argentini, između Italije i Dominikanske Republike, koje sam sudila sa koleginicom iz Koreje Džo-He Keng. Bio je to fantastičan meč, atomska odbojka u pet setova. Ni tada nisam očekivala da ću suditi u finalu. U Santa Feu sam sudila derbi između Brazila i Argentine, bila sam prvi sudija, a kolega iz Francuske je bio drugi. Atmosfera je bila kao na fudbalskim utakmicama između tih reprezentacija!Prije početka, reprezentacije nisu dugo izlazile na teren, valjda nijedna nije željela da izađe prva. To je neki njihov rat, kažu da bi tako bilo i kad bi igrali klikera. Tada smo 10 minuta kasnili sa početkom utakmice, a ja sam natjerala delegata da izvede ekipe. I to je bio fenomenalan meč.”

Uvođenjem „čelendža” sudijama je olakšan posao, ali i sada ima situacija kada nije jednostavno presuditi kome treba da pripadne poen.

„Najteže je donijeti odluku da li je blok-aut. Na našoj ligi sigurno mi promakne neka takva situacija, kad igrač neće da prizna da ga je lopta dotakla. U međunarodnim utakmicama „čelendž” sistem nam je puno pomogao, jer ni mi ne možemo sve da vidimo, pogotovo u muškoj odbojci, jer su to navjerovatno brze lopte. Čak ni linijske sudije ne mogu uvijek da vide sve kako treba. Uvođenje „čelendža” je olakšalo posao i sudijama, i trenerima, i igračima. Svi smo mirniji, to je fenomenalna stvar.”

Osim što se rekreira igrajući tenis, Simonovska se za finale posebno priprema.

„Posljednjih 15-20 dana spremam se na neki moj način, gledajući na lap-topu sve moguće utakmice, isječke „čelendža”… Sad je završnica italijanskog plej-ofa i može štošta da se vidi. Gledam i Novaru i Koneljano, kako se ponašaju igrači, ko se „peca”, a ko ne, kako se mijenjaju, kako treneri reaguju na naše odluke… Sve to ulazi u pripremu, iako je svaka utakmica priča za sebe. Uvijek može da se desi neka situacija koja se nikada prije toga nije dogodila. Tako može da bude i na finalu, kao što se dešava i na utakmicama u našoj ligi. Non-stop čitam pravila, stalno ponavljam instrukcije koje dobijamo.”

A na pitanje kome je teže suditi, muškarcima ili ženama, Sonja odgovara:

„Meni je lakše i ljepše suditi muškarcima. Ali, u principu je teže suditi muškarcima, mada vrhunska ženska odbojka gotovo ništa ne zaostaje za muškom.”

Naš najbolji arbitar je odbornik u barskoj skupštini, bavila se privatnim biznisom, a dugo je bila trener mlađih kategorija.

„Reprezentativka Srbije Silvija Popović, koja je osvojila zlato i na Svjetskom prvenstvu i na Evropskom šampionatu, moj je igrač, trenirala je kod mene”, ističe Simonovska.

Odbojkaški savez priredio je prijem za Sonju Simonovsku uoči njenog odlaska na superfinale Lige šampiona.

„Zahvalna sam Savezu na tome, možda ja i nisam svjesna značaja koji ima superfinale. Meni sve to nekako dođe normalno, jer je to posao koji volim. Tu sam i trajem zato što mnogo volim odbojku. Ne radim to iz nekog interesa i zbog novca, nego prosto zbog toga što je volim. Odbojka mi je donijela mnogo lijepih prijateljstava, putovanja, druženja… Žao mi je kad danas vidim mlađe kolege koje bi voljele da budu na mojem mjestu, ali neće da daju ništa da bi došle do toga. Ja sam sudila i prijateljske, i trening utakmice da bih napredovala, da bih stalno sebe usavršavala”, zaključuje Simonovska.

OSCG je ponosan na uspjeh Sonje Simonovske i želi joj da sudi još puno velikih utakmica i takmičenja.

„S obzirom na dugogodišnje iskustvo i kvalitet, Sonja je sasvim zasluženo izabrana da sudi finale Lige šampiona. Sve je to zaslužila predanim radom i ljubavlju prema odbojci. Sudila je sve velike utakmice u nekadašnjoj Jugoslaviji, naročito mečeve između Budvanske rivijere i Budućnosti, na kojima je bilo za to vrijeme nepojmljivo mnogo publike, naboja i odličnog kvaliteta igrača i kvalita odbojke. Imala je puno i vremena i prostora da kao prvi sudija napreduje i uči, a mislim da je izrasla u stvarno odličnog sudiju. Finale Lige šampiona je prvo nagrada za nju, a onda i velika čast i zadovoljstvo za Odbojkaški savez Crne Gore, jer ćemo imati svog predstavnika na jednom takvom događaju. Čestitamo joj i želimo još finala u nastavku karijere”, kazao je predsjednik OSCG Cvetko Pajković.