Ragbi, jedan od popularnijih ekipnih sportova u svijetu, našao je put do Crne Gore prije tačno šest godina.
Zvanično, ovaj sport je nastao početkom 19-og vijeka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sastoji se od dvije glavne verzije, a to su ragbi liga (13 igrača) i ragbi unija (15 igrača).
Zahvaljujući ljudima koji su bili zaposleni u Porto Montenegru osnovan je prvi ragbi klub Arsenal. Nakon par sprovednih akcija 2013. godine došlo je do registracije saveza.
Imamo sedam klubova na papiru, međutim aktivnim radom bave se njih pet, a to su: pomenuti klub iz Tivta, Podgorica iz glavnog grada, Cetinje iz prestonice, Mornar iz Bara i Nikšić.
Našoj javnosti do 2011. godine bio je dostupan samo preko stranih sportskih emisija i u filmovima. Od toga potiče i niz predrasuda koje sputavaju njegov razvoj.
Predstavljen tako, samo kroz jednu dimenziju, doživljava se kao izuzetno gruba igra zbog snažnog fizičkog kontakta među igračima. Sve to u cilju da se ovalna lopta prenese preko dijela terena protivničke ekipe i spusti iza linija.
Osnovno pravilo je da nema bacanja lopte unaprijed, već samo igraču iza sebe.
O prednostima, ovog relativno mladog sporta, malo se govori i zna.
Na neke od njih uputio nas je generalni sekretar i menadžer Ragbi saveza Crne Gore, Danilo Ćeranić.
„To je taktička igra koja je jedinstvena. Jedini kolektivni borilački sport na planeti. Svuda u svijetu ragbisti su prepoznati kao pravi momci, izuzetnih moralnih vrijednosti i nevjerovatnih fizičkih sposobnosti, sa velikim osjećajem patriotizma. U jednom trenutku čini vam se da imate otvoren put pred sobom, a u drugom se već nešto dogodi. Neko vas obori. Jedino što vam nakon toga preostaje su vaši prijatelji koji vas štite svojim tijelom. Za ragbi, jedinstvo je izuzetno važno, što jako fali nama na ovim prostorima. On je prelijepa kopija života.“
U pojedinim segmentima upoređujemo ga sa fudbalom. U kojem pravcu ih vi razlikujete kada je u pitanju razvoj ličnosti pojedinca?
„Kada govorimo o karakternim osobinama, u fudbalu možete da vidite fudbalera kako viče na sudiju, dok ragbi kodeks to ne dozvoljava. Imate jednog glavnog sudiju i dva pomoćna na 30 momaka. Sudije gotovo nikada ne mogu vidjeti šta se tačno dešava na terenu, ali ragbista stoji pred njim, klima glavom i prihvata sve. Kao i u životu, čeka sledeću priliku kako bi ostvario ono što želi.
Dodao bih jedan podatak da tokom Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji, 93 odsto pozvanih ragbista se odazvalo pozivu u vojsku, dok od fudbalera sedam odsto.“
Sa koliko godina djeca mogu početi da treniraju ragbi? I koliko su uopšte najmlađi zainteresovani za to…
„Može se početi sa nekih 7-8 godina, naravno postoje verzije koje su odgovarajuće za te uzraste i poseban način treniranja.
Imamo tri starosne grupe. Postoji način odigravanja utakmica sa tag beltsima ( pojas sa kojeg na obje strane stoje trake, a cilj protivnika je da vam uzme traku, odlijepi je sa pojasa i to se smatra obaranjem).
Veliki problem su nam roditelji koji misle da se u mlađim kategorijama igra kao seniori što igraju. Neophodno je da zanaju da se kontakt u ragbiju uvodi tek sa 18 godina.
Zainteresovanost djece je velika, ali zbog nedostatka podrške nismo u mogućnosti da usvojimo nacionalnu strategiju razvoja koju bi kasnije implementirali.
Ono što je zanimljivo za roditelje jeste da mogu da upišu djecu na nov i perspektivan sport. Pomaže kod usađivanja discipline i poštovanja prema drugima. Priprema mlade ljude za susret sa problemima na koje mogu naići kroz odrastanje, jer ragbi se prije svega igra glavom.“
Postoje li neki kriterijumi kada su novi članovi u pitanju?
„Ne, apsolutno ima mjesta za svakoga. Bez ozira da li je osoba visoka, niska, debela, mršava ili mišićava. Na utakmici možete vidjeti duele momaka od 160 i 60 kilograma, gdje obično onaj sa manjom kilažom bolje prolazi ako ovlada tehnikom.“
Šta se promijenilo od osnivanja saveza do sada?
„Noviteta u roku od šest godina je mnogo. Moram naglasiti da smo dva puta završili Evropski kup nacija na drugom mjestu, u Estoniji i kod nas. Drugi smo bili i u Regionalnoj ligi. Rezultati vrijedni poštovanja, kada uzmemo u obzir da smo se borili sa ekipama i savezima koji postoje po 60-100 godina.
Novina je i naš razvojni tim Vukovi Montenegro, čiju okosnicu čine reprezentativci. Rezultati tog tima nisu u prvom planu, već razvoj igrača.
U poslednja četiri meča, od kako ja vodim taj tim, zabilježili smo sve pobjede.“
Koliko radite na popularizaciji sporta?
„U tom smislu, situacija bi mogla biti bolja. Što se nas tiče gostujemo redovno gdje god nas pozovu. Ono što izostaje jeste podrška COK-a i Ministarstva kako bi sve bilo prihvaćeno i promovisano na pravi način.“
Recite nam još nešto o reprezentaciji… zašto naziv Vukovi Crna Gora? Da li vas očekuje neki važan meč?
„Naziv vjerujem da je adekvatan. Snaga čopora je u vuku, a snaga vuka u čoporu. To je životinja koja je ustoličena kao simbol naših prostora.
Reprezentativci dočekuju Čelik iz Zenice, 14-og oktobra. Veoma ozbiljan protivnik sa kojim ćemo odmjeriti snage, a cilj nam je da oprobamo mlađe igrače.“
Moramo pomenuti i žensku selekciju..
„Ženska ekipa je odlična. Ipak, zbog nedostaka sredstava, prošle godine nisu mogle učestvovati na Evropskom prvenstvu. To je velika šteta, veoma su dobre. Trenutno postoji interesovanje za sponzorisanje njihovog rada iz inostranstva, ali domaća scena i dalje ništa.“
Prošle godine, ragbi je vraćen u porodicu olimpijskih sportova. Da li to može biti dovoljan motiv za nova ulaganja?
„Da, sigurno. Naš cilj je da jednog dana vidimo naše momke pod tom svetom zastavom na defileu, povodom otvaranja nekih od predstojećih Olimpijskih igara“ – zaključio je Ćeranić.
Autor – Dijana Fuštić
