Jugoslavija je, na današnji dan, prije 20 godina postala svjetski prvak

Rajko
Piše: Rajko 837 pregleda Dodaj komentar
Foto: PublicFigure

Prije tačno 20 godina košarkaška reprezentacija Jugoslavije osvojila je titulu svjetskog prvaka u Atini.

Atina, mjesto renesanse jugoslovenske i srpske košarke. Poslije Evropskog prvenstva 1995. godine, koje su tada Plavi osvojili rutinski, grčka prijestonica dobila je organizaciju Mundobasketa tri godine kasnije i bilo je vrijeme za novi uspon na košarkaški Olimp. Ali taj pohod, okončan tačno 9. avgusta 1998. godine, bio je za mnoge ljubitelje košarke poprilično iznenađenje, ali i kraj jednog ciklusa koji je započet na istom mjestu. Ipak završio se tako što je Dejan Bodiroga postao košarkaški bog i dobio pjesmu od Prljavog inspektora Blaže, a u narodu se u potpunosti primila ona čuvena izjava Miroslava Mute Nikolića – Ljudi, šta se radujete, pa ovo je sve normalno?

Za Vlada Šćepanovića, tada beka podgoričke Budućnosti, Mundobasket u Atini bio je prvi veliki seniorski izazov na reprezentativnom planu.

“Prije toga sam bio samo na širem spisku, to je moja prva akcija sa seniorima, imao sam nepune 23 godine. Bilo mi je nevjerovano, Đorđević, Bodiroga, Rebrača. Samo to što sam trenirao sa njima, a kamoli da igram 20 minuta u finalu i osvojim zlato na Svjetskom prvenstvu”, prisjetio se Šćepanović.

U drugoj fazi takmičenja ukrštali su se timovi iz različitih grupa, pa je Jugoslavija tako za nove rivale dobila Kanadu, Italiju i Grčku. I jedini poraz na prvenstvu Obradovićeva ekipa tog ljeta doživela je od Azura (61:60).

Kroz maglu se sjećam poraza od Azura. Sljedeće godine su osvojili evropsko prvenstvo. Imali su dobru ekipu, a mi smo taj meč baš loše igrali“,  kazao je Šćepanović ističući da ta generacija Italija nije ležala Jugoslaviji.

Uprkos tom porazu od Italije, reprezentacija Jugoslavije u četvrtfinale je ušla kao prvoplasirana, a tamo ju je čekala Argentina. I to selekcija Gaučosa u kojoj su se već tada bili, recimo, Marselo Nikola, Ugo Skonokini i Fabrisio Oberto.

To je bila možda i najteža utakmica za Plave na šampionatu, jer dugo nisu mogli da slome otpor rivala. A onda su na scenu stupili Aleksandar Đorđević i Miroslav Berić.

“Gubili smo u većem dijelu meča, pa smo na kraju ipak uspjeli da napravimo preokret. Ekipa se skupila baš kada je to bilo najvažnije“, objasnio je Šćepanović.

Kao po pravilu, na svakom velikom takmičenju Jugoslavija je morala da igra sa Grčkom, često i po dva puta na istom turniru – i 1995. i 1998. godine. Znali su Grci da naprave paklenu atmosferu u hali OAKA, ali ni to im nije pomoglo. Te 1998. Godine u polufinalu je Jugoslavija poslije produžetaka slavila sa 78:73.

Polufinale su baš teško podnijeli. Vjerovatno je tako bilo i tri godine ranije. Stalo im je, a poslije su svi u finalu sa Rusijom navijali protiv nas. Grci ne vole da gube, pogotovo kod kuće“, istakao je Šćepanović.

I onda je došao taj dan velikog finala – 9. avgusta. Rusi spremni kao zapete puške da se revanširaju za poraz iz druge faze takmičenja.
“Teško mi je da povjerujem kad neko kaže da je prošlo 20 godina. Kao da je juče bilo, a eto toliko smo ostarali“, istakao je Šćepanović, a onda se prisjetio samog finiša finala i blokade Željka Rebrače na Mihailu Mihajlovu.

“To je bila odlučujuća rampa. Nakon što ga je zalijepio, bili smo baš blizu pobjede. Da je Mihailov dao koš vjerovatno bi bio drugačiji ishod. Rebarača je cijelo prvenstvo, a pogotovo to finale odigrao majstorski, dok je Bodiroga bio na standardno vrhunskom nivou“.

Ono što je tu ekipu iz 1998. godine razlikovalo od timova prije i poslije je činjenica da je čak šest od 12 igrača dolazilo iz domaćih klubova.

“Bar pola ekipa je dolazilo iz domacih klubova. A čini mi se da je prethodno uvijek bilo po dva, eventualno tri igrača. Svakako je tadašnja jugoslovenska liga bila jača i situacija sada je sasvim drugačija“, primijetio je Šćepanović.

Podijeli ovaj članak
Ostavi komentar