Gdje je sada i čime se bavi Goran Jeretin? Ovo pitanje mahom postavljaju ljubitelji košarke kada se kroz priču pomene ime nekadašnjeg kombo beka Budućnosti, Zvezde i Makabija.
Vrsni šuter, član crnogorske reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Litvaniji, je 2013. godine, nakon sezone na Kipru, u dresu Aek Larnake, odlučio da ”okači patke o klin” sa 34 godine, i od tada mu se gubi gotovo svaki trag u košarkaškim rubrikama.
Mi smo zato kontaktirali Gorana, koji nam je odgovorio na inicijano pitanje, ali nas je i ”proveo” kroz svoju bogatu karijeru.
Gorane, kada se pomene tvoje ime, ljubitelji košarke u zemlji i šire se automatski zapitaju gdje je on sada i šta radi? To će dakle biti prvo pitanje u našem intervjuu – gdje je sada i čime se bavi Goran Jeretin?
– Prestao sam da igram košarku prije dvije godine! Sada živim u Herceg Novom, gdje odavno imamo porodični posao i svi radimo u turizmu!
Košarkom si počeo da se baviš u rodnom Nikšiću, a u Prvoj ligi si debitovao u dresu Ibona. Ko su treneri sa kojima si sarađivao do ulaska u seniorski pogon?
– Prošao sam sve mlađe selekcije u Nikšiću i tadašnji treneri su mi bili Rade Petrović, Zoran Glomazić, Predrag Badnjarević koji su zaslužni za moje prve košarkaške korake i napredak u tom uzrastu.
Nakon Ibona igrao si u Lovćenu, a potom je uslijedio prvi veliki korak u tvojoj karijeri: Crvena Zvezda. U ”crveno-bijelom” dresu si dva puta osvojio Kup Srbije 2004. i 2006. godine, kada si proglašen i za najboljeg igrača. Čega se najradije sjećaš iz iskustva u Beogradu, i šta je igranje u jednom od najvećih klubova na ovim prostorima predstavljalo za tvoju karijeru?
– Prelazak u Lovćen i saradnja sa pokojnim Polijem Bojanićem mi je bila velika oskočna daska u karijeri. Tada sam dobio poziv od Crvene zvezde, gdje sam proveo četiri najljepše godine moje karijere. Saradnja sa Zmagom Sagadinom mi je jako značila za dalji napredak! Kao članu prvog srpskog kluba koji se poslije rata priključio u ABA ligu bilo mi je veliko iskustvo igrati na svim vrućim terenima, kao i u Pioniru, gdje zbog paklene atmosfere svaka utakmica bila praznik za sve! Zvezdin sam vatreni navijač još od malih nogu, tako da mi se ostvarila želja da zaigram za nju, a na kraju sam postao i njen kapiten, što mi je predstavljalo veliku čast!
Nakon Zvezde si potpisao ugovor sa Dinamom iz Sankt Peterzburga, što je trebalo da bude tvoje prvo internacionalno iskustvo, međutim klub je prije početka šampionata bankrotirao i ti si odlučio da karijeru nastaviš u timu Budućnosti. Te godine niste uspjeli da se plasirate u neko evropsko takmičenje, ali ste skinuli nekoliko prestižnih ”skalpova”: Zvezda, Olimpija, Partizan. Da li si zadovoljan kako se te godine odvijala sezona u glavnom gradu naše zemlje?
– Poslije Zvezde otišao sam u Sankt Peterzburg, gdje sam se zadržao samo par mjeseci, a potom sam se zbog bankrota kluba vratio u Budućnost i sa trenerom Radonjićem nastavio sa izuzetno jakim treninzima. Sezona se odvijala veoma dobro. Ja sam lično pružao odlične partije, koje su privukle pažnju velikog kluba, kao što je izraelski Makabi.
Potpis ugovora sa Makabijem je svakako kruna tvoje karijere. U jednom intervjuu za B92 si tada izjavio da u ”Makabiju živiš svoj san”. Možeš li nam objasniti zašto je igranje u ”ponosu Izraela” toliko drugačije od ostalih klubova čije si boje branio?
– Mislim da je svima poznato o kakvom se klubu radi i koja atmosfera tamo vlada na košarkaškim terenima, ne samo u Tel Avivu, već i u cijeloj zemlji. Makabi je sa pravom ”ponos Izraela”, uslovi su na najvišem nivou i pozitivna klima se osjeća na svakom koraku! Ciljevi su uvijek najviši u svim takmičenjema! Te sezone smo izgubili od CSKA u trećoj, odlučujućoj utakmici za prolaz na Final Four, a osvojili smo domaće prvenstvo!
Nakon Izraela promijenio si veliki broj zemalja i klubova. Igrao su u Njemačkoj, Belgiji, Rusiji, Litvaniji, Turskoj, Sloveniji, Kipru…Iz koje od navedenih zemalja nosiš najljepše košarkaške uspomene i u koja od njih je najbolja za bavljenje ovim sportom?
– U svim zemljama i klubovima mi je bilo prelijepo na svoj način, ali bih ipak izdvojio Tursku i Litvaniju, jer mnogo ulažu u košarku i publika je nevjerovatna, jako dobro poznaje ovaj sport i veoma je slična onoj u Beogradu!
Posljednji klub za koji si igrao je Aek Larnaka 2012-13, nakon čega si donio odluku o završetku igračke karijere. Zašto si sa samo 34 godine odlučio da ”okačiš patike” o klin?
– Ovu tešku odluku sam donio prije svega zbog porodice, sa kojom skoro nikako nisam provodio vrijeme zbog obaveza u klubu. Za vrijeme pauze u prvenstvu, imao sam reprezentativne akcije i porodica je ispaštala, pa sam 2013. rekao dosta i završio igračku karijeru.
Gorane, tvoje ime se u javnosti posljednji put pojavilo kada si bio vođa puta kadetske reprezentacije na turniru u Rumuniji. Da li to znači da bi uskoro mogli da te vidimo na nekoj funkciji u KSCG-u? Ako ne, da li planiraš da ostaneš u košarci i na koji način?
– Nemam trenerske ambicije, a na poziv Danila Mitrovića sam prihvatio da budem vođa puta kadetima. Postoji opcija da postanem tehnički menadžer kadetske i juniorske reprezentativne selekcije, ali vidjećemo šta će biti. Prija mi da budem dio svega toga i nadam se da ću tako dati doprinos našoj košarci u budućnosti.
Kosarka.me
