Dobar, bolji – Nebojša Bogavac

Nebojša Bogavac je proslavljeni crnogorski košarkaš. Kao igrač se afirmisao u Lovćenu. Nakon toga prelazi u Hemofarm i tada počinju blistavi momenti njegove karijere. Bio je kapiten kluba iz Vršca kada je osvojio titulu u Jadranskoj ligi, u sezoni 2004/2005. U španskoj Endesa ligi pobijedio je u šutiranju trojki na Ol-star susretu. Na Evropskom prvenstvu u Švedskoj 2003. godine nastupao je za reprezentaciju Srbije i Crne Gore. U bogatoj igračkoj karijeri, pored Lovćena i Hemofarma, igrao je u španskom Breoganu, kao i francuskim klubovima Le Manu, Asvelu i Dižonu. U trenerskoj karijeri vodio je Hemofarm, a u sezoni 2013/2014 bio je asistent u stručnom štabu Strazbura, gdje će se opet naći od sledeće sezone. Trenutno je selektor juniorske reprezentacije Crne Gore. Iako je na početku trenerske karijere, prošle godine na B prvenstvu održanom u Makedoniji sa našim juniorima osvojio je zlatnu medalju.

To je možda i najbolji rezultat koji je napravila mlada selekcija Crne Gore i ove godine učestvuju u A diviziji na prvenstvu u Bratislavi koje će biti odigrano krajem jula. Našu selekciju ove godine očekuje teža grupa i teže prvenstvo. Nebojša je zaslužni građanin Mojkovca zbog ogromnog doprinosa afirmaciji svog grada. Takođe, jedan je od dobitnika zlatne plakete Košarkaškog saveza Crne Gore.

Foto – Vijesti

Nebojša, s obzirom da su vaši počeci bili na odbojkaškom terenu, zašto niste nastavili u tom pravcu?

Čitavo društvo u osnovnoj školi je igralo odbojku. Bilo je to fino druženje prije svega. Išli smo na republičko takmičenje, osvojili prvo mjesto. Posle osnovne škole odbojke nije bilo u Mojkovcu, zato sam se preusmjerio na košarku.

Iako ste karijeru započeli u Mojkovcu a nakon toga igrali u Gorštaku iz Kolašina, ipak je Lovćen klub u kojem ste se možda najviše afirmisali kao igrač. Kako sada gledate na taj period i uspjeh Lovćena u to vrijeme?

To je vjerovatno bio najveći uspjeh koji je Lovćen ostvario. Lovćen je išao nekom uzlaznom putanjom. Po prvi put je otišao u Evropu da igra, dobio je prvi put u istoj sezoni četiri puta Crvenu Zvezdu i Partizan, od toga dva puta kući. Ljudi koji su igrali u klubu su napravili dobre karijere.

Nakon Cetinja, odlazite u Vršac. I danas kada se pomene Hemofarm vi ste prva asocijacija na taj klub. Kakav je bio taj period proveden u Hemofarmu i da li smatrate da su to najbolji dani vaše karijere?

Četiri godine sam bio u Hemofarmu. To je tada bio klub na vrhuncu uspona, tih godina smo napravili najbolje rezultate. U klubu je bila dobra organizacija, igrači i nadasve dobri ljudi. Te četiri godine provedene u Hemofarmu nisu mi značile samo kao igraču već i uopšte u životu. Odatle su krenuli moji životni putevi. Gore sam se oženio i otišao u izuzetno jaku špansku ligu.

Četiri sezone ste proveli u Hemofarmu, postoji li neka želja koja se nije ostvarila, nešto za čime posebno žalite?

Na neki način uvijek se neki ciljevi postavljaju i dostižu, posle toga uvijek se misli da se moglo više i naravno uvijek može bolje. Za te četiri godine provedene u Hemofarmu ostaje žal zbog malog broja titula. Jedina titula koju je klub osvojio je titula Jadranske lige, koja je svakako značajna ali ta igračka postava je sigurno mogla osvojiti više. Igrali smo dosta finala, eto nismo bili prvi ali smo bili do prvog. Ja sam lično dobro proveo te četiri godine i igrački i životno. Nakon toga sam otišao u reprezentaciju i u najjaču ligu Evrope. Za mene svakako jedan lijep period.

Foto – Blic

Koji trener je najviše uticao na vas u smislu posla kojim se bavite i šta vas bolje motiviše, pozitivna ili negativna kritika?

U svakom poslu čovjek mora da ima i jedno i drugo. Jer ako samo kritikujete ne valja, a s druge strane ne ide sve ni tako dobro da bi se samo hvalilo. Mora se imati mjera i za jedno i za drugo. Od svakog trenera se može dosta naučiti, svima dugujem zahvalnost, da ne imenujem sve, pomenuću Slavoljuba Jocovića jer sam se zbog njega i opredijelio za košarku. Nije lako biti trener, svi ti ljudi su prošli neku selekciju. Mora se biti stručan i dobar pedagog i ako bih nabrajao sve to bi već duga lista bila. Od svakoga sam ponešto naučio, od nekoga manje od nekoga više ali generalno sam zahvalan na svemu što sam usvojio i prihvatio u svom radu i tokom igranja u klubovima.

Vaša internacionalna karijera počinje posle osvajanja Jadranske lige, nakon čega odlazite u španski Breogan. Kako ste se prilagodili novom timu i vjerovatno drugačijem načinu igre u odnosu na onaj u Vršcu?

Pa sigurno da je drugačiji način igre. Igrao sam u ekipi gdje je bilo šest, sedam zvijezda, mnogo dobrih i kvalitetnih igrača. To je mnogo jača liga od naše. Ali dobro je krenulo sa mnogo nekih olakšavajućih okolnosti. Đuro Ostojić je bio u ekipi, tako da je to za mene bila relaksirajuća situacija jer sam imao nekog da me uputi i posavjetuje. Sezona je dobro krenula. Posle toga se desio taj peh u karijeri, povreda mišića, dugo odsustvo sa terena, nedovoljno zaliječena povreda, pa je za mene ta sezona propala.

Nakon Španije, Francuska. Često se kaže da se stranci ne zadržavaju dugo u jednoj zemlji, a vi ste u Francuskoj ostali čak pet sezona. Šta je to što vas je motivisalo da tako dugo ostanete tamo?

Na dvije godine sam potpisao ugovor kada sam došao u Le Man. Le Man je te godine igrao Evroligu. Imao sam sreću da sarađujem sa dobrim čovjekom Vensanom Koleom. Posle te dvije godine došlo je do nekog malog zasićenja, umora, pitanja da li da završim karijeru. Međutim posle pola godine on je promijenio ekipu i pozvao me da dođem u Asvel, što me vratilo u košarku. Sa Asvelom sam i osvojio francusku ligu, zatim sam se ponovo vratio ovamo pa sam nakon toga otišao u Dižon. Posle toga sam završio i karijeru i počeo da se bavim trenerskim poslom.

Kažete da ste sa Asvelom osvojili francusko prvenstvo. Šta je to što francuska liga pruža igračima i u šta je njen najveći kvalitet?

U Francuskoj je veliki broj igrača koji dolaze sa koledža. Dosta je brža košarka i više su zastupljene te fizikalije. Tako da atletske sposobnosti igrača daju veliku prevagu. Dosta je teško za naše igrače, jer moraju biti mnogo atletski spremniji, kvalitetniji. Meni lično je bilo dosta teško, a vjerovatno i većini naših igrača, zbog toga se ne zadržavaju dugo tamo, eventualno godinu, dvije. Mali je broj igrača sa ovih prostora koji su u Francuskoj ostali više od dvije godine.

Vaše prvo trenersko iskustvo bilo je upravo u Hemofarmu. Poznato je da je klub tada bio u finansijskim problemima, koliko je teško gledati svoj, nekada najstabilniji klub u Jugoslaviji u takvoj situaciji i kako ste se izborili sa tim?

Hemofarm i sliku tih ljudi kada sam igrao tamo u mom sjećanju ništa ne može pokvariti. Jer sam zahvaljujući svemu tome postao ovo što jesam. Za tih šest mjeseci koje sam proveo kao trener očekivao sam da se nešto promijeni. Došlo je do prestrukturiranja vlasništva Hemofarma. Najveći problem je što se ekipa osula, dosta igrača je otišlo. Momci koji su ostali u klubu su dobro radili, uspjeli smo da privedemo sezonu kraju. Ostaje žal zbog dva, tri igrača koji su otišli. Iako sa trenutnim kvalitetom nismo mogli odgovoriti igračima Crvene zvezde i Partizana, ja sam dobio svoju šansu. To je bio moj prvi trenerski poziv i svakako veliko zadovoljstvo.

Foto: KSCG

U sezoni 2013/2014 bili ste pomoćnik u stručnom štabu francuskog evroligaša Strazbura. Od sledeće sezone ponovo ćete biti na toj poziciji. Kako je došlo do ponovne saradnje i šta će biti drugačije s vaše strane u odnosu na sezonu 2013/2014?

Pa sezona 2013/2014, trener je bio zauzet oko reprezentacije, ja sam bio slobodan i dobio sam poziv da pomognem njegovom pomoćniku oko priprema. To je prvo bilo na mjesec i po dana, međutim posle je iz uprave kluba rečeno da ostanem do kraja prvenstva kako je na kraju i bilo. Sledeće godine nije bilo sredstava da ostanem. Klubovi u Francuskoj imaju veliki problem jer čitav posao rade dva čovjeka, mali su budžeti. Ove godine vodiću juniorsku selekciju Strazbura, ekipu starosti od 18 do 20 godina. Takođe ću biti pomoćnik, tako da je totalno drugačija forma, veći obim posla i bogami veća odgovornost.

Trenutno ste selektor juniorske reprezentacije Crne Gore, recite mi koliko se današnje generacije razlikuju od vaše, nedostaje li im samokritičnosti?

Dosta se toga promijenilo i prije i posle mene. Košarka je bila ljubav. Danas je to više biznis. Ta granica sporta i biznisa se primakla. Ljudi misle da mogu da riješe problem sa igranjem košarke, treniranjem uopšte i da će to samo od sebe da dođe. Da bi postao veliki igrač, mora mnogo kockica da se posloži. Potrebno je mnogo odricanja i kvaliteta. Savremeni život malo pravi taj problem što nemamo baš dovoljno ljudi na terenima, nije tolika posvećenost ovom sportu. Taj savremeni život ne da ljudima da idu u neke velike napore, jer imaju sređen život i nisu željni nečeg previše. Nema te unutrašnje pobude da bi dali neki svoj maksimum.

Da li vam je bilo lakše da donosite teške odluke na terenu kao igrač ili kao trener?

Sigurno kao igrač. Njih je u ekipi 12, velika je odgovornost, pritisak. Ali kao trener imate višestruko teži posao. Vi ste isto sami a njih je 12, koje morate uklopiti kao cjelinu.

Saša Đorđević je jednom rekao da se na terenu najbolje vidi kakav je ko čovjek, zanima me šta vi mislite ima li istine u tome?

Pa ima sigurno. Tu se i vidi karakter, želja, energija, korektnost igrača, fer plej i dosta stvari. Ne mora da znači 100 odsto da na osnovu toga možete nekog da procijenite, ali možete u velikom procentu.

S obzirom da sam imala prilike da vas gledam uživo kako igrate, djelujete kao veoma stabilan i smiren igrač, šta je to što Nebojšu Bogavca može iznervirati?

Ne može ništa. Igrač je dužan da ispoštuje minutažu, da bude pripremljen, da proba da dođe do cilja koji je postavio i naravno da svoj maksimum. Jer u životu a i u sportu kad čovjek da svoj maksimum nema za čime da žali niti na koga da se ljuti. U sportu takođe može da se desi neka nepravda, neka odluka sudije ali sve to nije namjerno, griješimo i mi kao igrači, pa i taj sudija je živo biće i može da pogriješi. Ne treba tome pridavati važnost.

Može li se uporediti adrenalin igrača i trenera?

Ne. To je totalno drugačije. I stres i odgovornost i naboj u organizmu. Igrač mora pod pritiskom da bude miran. Ima pritiska i stresa i trener ali to je potpuno drugačije. Mislim da se te dvije stvari ne mogu uporediti.

U Mojkovcu se već nekoliko godina igra golf, znam da ni vi niste ostali ravnodušni, recite mi ima li golf šansu da se razvije i zaživi u Mojkovcu i uopšte u Crnoj Gori?

U Mojkovcu iskreno teško. Tu je nas desetak, što igramo za svoju dušu na improvizovanom terenu jer to je jedan izuzetno skup sport. To je strašno dobar sport, otmen i sport koji nema granica. Golf je jedna lijepa životna priča. On nas uči životnim principima koje treba da usvajamo. Poštovanju prije svega i to prema životu, prema protivniku. U tom sportu nemate na koga da se ljutite, sve zavisi od vas. Uz dužno poštovanje prema svim sportovima golf je ipak otišao malo dalje, na visokoj je ljestvici. U Crnoj Gori je to teško isfinansirati, skupi su tereni, održavanje. Jedan veoma krupan zalogaj, dobar ali krupan.

Koliko pratite dešavanja na domaćoj sceni, kakva je po vama budućnost crnogorske košarke?

Budućnost crnogorske košarke zavisi od više aspekata i ne samo od nas iz Crne Gore. Generalno u crnogorskoj ligi se u startu izdvaja mali broj ekipa, nema tog nekog kvaliteta u ostalim ekipama. Crna Gora ne može da odlučuje o nekim stvarima što se tiče globalnog nivoa. Jadranska liga je spas i za crnogorsku košarku i za košarku u regionu. Imamo Budućnost koja se izdvaja od ostalih ekipa. Košarka zavrijeđuje neku pažnju, možda je potrebna određena reorganizacija. Valjalo bi imati neko juniorsko takmičenje Jadranske lige kako bi naši mladi igrači igrali i ostajali ovdje, da ne moraju da odlaze u Španiju i Francusku. Alarmantno je za klubove što toliko mladih odlazi.

 

Autor – Jovana Varagić

Povezani članci

Leave a Reply

Back to top button