Bogatu trenersku karijeru, satkanu od brojnih uspjeha i medalja, Zoran Gajić je upotpunio novim sportskim izazovom, sasvim drugačijim.
Krajem novembra prošle godine, nakon interesantne, pomalo i napete predizborne kampanje i izborne Skupštine u Beogradu, proslavljeni srpski odbojkaški trener došao je na čelo Odbojkaškog saveza Srbije. Naslijedio je Nenada Golijanina, koji je smijenjen nakon pola godine pošto je bio uzdržan prilikom glasanja za prijem Kosova u Svjetsku odbojkašku federaciju (FIVB).
“Presudili su sportski motivi. Čitavog života sam u sportu, a čovjek stalno ima neko svoje mišljenje kako bi neke stvari uredio i organizovao. Evo mi sad prilike da probam da vidim da li je to uopšte realno u našim životima, da nešto tako može da se uradi. Da vidim da li može da se sprovede u djelo. Jasno mi je šta treba da se uradi. Ali, da li je to uopšte moguće, to hoću da vidim, to mi je zaista jedini motiv”, kaže Gajić na početku razgovora za “Vijesti”.
U uzbudljivoj trci za novog predsjednika OSS, Gajić je pobijedio svog nekadašnjeg igrača iz reprezentacije SR Jugoslavije, Vladimira Grbića (26-16 u glasovima), koji se kandidovao za predsjednika nakon što je osam godina bio potpredsjednik. Grbić, razočaran epilogom glasanja, nakon Skupštine je najavio odlazak iz srpske odbojke…
“Više sam puta rekao, i njemu lično. Vladimira nisam doživljavao kao protivkandidata lično po imenu i prezimenu. On je veoma emotivan čovjek, srcem i dušom sve to radi. Ali, stavio se na čelo politike koja je 25 godina vodila Savez, a ljudi u Srbiji su mislili da to treba da se promijeni. Hvala, bilo je lijepo, urađene su neke stvari, prije svega zahvaljujući rezultatima seniorskih selekcija, koje su u onim vremenima napravile fantastične rezultate, i još uvijek ih prave. I na bazi toga je pozicioniran Savez i to je kapitalizovano. Međutim, ljudi hoće dalje. Ja sam ponudio kako vidim da treba dalje, a Vladimir je stajao na poziciji starih utabanih staza, što nije prepoznato kao želja za dalje. I tu je, mislim, stvar vrlo jasna”.
Vladimirom brat, Nikola je selektor muške selekcije Srbije, od nedavno je preuzeo i italijansku Veronu…
“Čuli smo se dva puta i vidjeli. Otvoreno sam mu rekao, što se tiče trenerskog majstorstva, moje životno iskustvo i uopšte iskustvo u odbojci je takvo, pogotovo za njega koji je mlad trener, da će dvostruko brže rasti ako bude vodio i klub i reprezentaciju. I sa te strane mislim da je bolje i u klubu, jer nam treba Nikola Grbić što bolji trener. A ne da ga sebično imamo za sebe 12 mjeseci i kako će onda da se razvija kao trener.”
Gajić je, između ostalih, prilikom kandidature dobio podršku od zlatnih olimpijaca iz Sidneja, doskorašnjeg selektora Crne Gore Slobodana Boškana, Andrije Gerića, Vase Mijića, Slobodana Kovača, Đule Meštera, Veljka Petkovića i Ivana Miljkovića. Sa druge strane, podršku Grbiću je dao bivši dugogodišnji predsjednik OSS, danas prvi čovjek Evropske odbojkaške konfederacije Aleksandar Boričić…
“Iznenadilo me da je Boričić toliko javno to saopštio. Nije me iznenadilo da je on bio za Vladimira, jer je to nastavak politike gdje je on bio predsjednik 25 godina i normalno je da on želio da se tako nastavi. Očigledno se osjeća mnogo jakim u toj fotelji predsjednika CEV-a kad je sebi dozvolio da to kaže javno. Ali, to je njegovo pravo, njegova ocjena”.
Gajić ističe da je finansijska situacija u OSS dobra, ali ne i kada su klubovi u pitanju, što je i jedan od motiva zbog čega je i došao na mjesto predsjednika.
“Koliko ja pamtim situaciju iz Saveza, a pamtim od 1987. godine, nikada Savez nije bio bolje ispoštovan od države što se tiče finansija, kada su procenti u pitanju. Naravno, nikad nije da se kompletan program finansira, ali u procentima gledano nikad bolje nije. Odbojkašice su osvojile olimpijsku medalju i novčane nagrade su im isplaćene za 48 sati. Ja sam sa ekipom uzeo sedam medalja i imao sam sedam problema kada će da se isplate nagrade. I vječito su bili problemi, čekalo se po godinu, dvije, tri na isplatu, neka dugovanja nikad nisu ni isplaćena. Sada je sve i zakonom definisano, za svaku medalju na velikim takmičenja. Na lokalu je sasvim druga priča. Tamo klubovi zavise od lokalnih samouprava, treba se izboriti sa tim. Negdje ima dovoljno para, ali u toj našoj nesretnoj odbojci nikada nema para, uvijek smo nekako 13. prase. Želimo da vidimo da li autoritetom Odbojkaškog saveza nešto možemo da uradimo, da pomognemo. Ne samo da nađemo neke pare, da im povećamo procenat, nego da im pomognemo da se sami snađu. Ne da ih nahranimo ribom, nego da ih naučimo da pecamo”.
Kako u vašem klubu, u azerbejdžanskom Telekomu, gledaju na novu funkciju, s obzirom na to da ste još uvijek aktivan trener?
“Najprijatnije sam iznenađen, jer su oni oduševljeni. Ne da sam dobio podršku u Azerbejdžanu, oni su navijali za mene, u procentima više nego u Srbiji. Možda je to i normalno za nas na Balkanu. Liga šampiona u odbojci toliko kratko traje, što je vrlo depresivna klupska politika, tako da ja, bio predsjednik ili ne, ne znam šta ću sa sobom po pola godine po Beogradu. Sve se završi 1. aprila i do 1. septembra nemam šta da radim, tako da imam sasvim dovoljno vremena da mogu da se posvetim i Savezu”.
“Prije samo 20 dana, bili bismo presrećni da nam je neko ponudio srebro, ali danas ne mogu da izađem iz psihologije da ne volim drugo mjesto”, izjavili ste 1998. godine nakon što je SR Jugoslavija u Japanu osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu, porazom u finalu od tada neprikosnovene Italije. Vaša psihologija je vrlo brzo, dvije godine kasnije, donijela zlato na Olimpijskim igrama u Sidneju, godinu nakon toga stigla je i titula prvaka Evrope na šampionatu Starog kontinenta u Češkoj. Pored ova dva zlata i srebra, tokom vašeg mandata, od 1995. do 2002. godine, osvojili ste i dvije bronzane (1995. u Grčkoj i 1999. u Austriji), te jednu srebrnu (1997. godine u Holandiji) na šampionatima Evrope, kao i bronzu u na OI Atlanti 1996. i u Svjetskoj ligi 2002. godine. Kako danas gledate na taj period?
“Mi smo tada zidali kuću i sada je, fala Bogu, imamo. Postoji autoritet odbojke kao sporta, postoji autoritet OS Srbije, autoritet ljudi koji su personifikacija svega toga. Imali smo se rašta mučiti, ostalo je nešto iza i prijatno je gledati na to. Svako vrijeme ima svoju problematiku, mi smo se tada borili i sa najbanalnijim stvarima, ali smo se izborili. “Tukli” smo se sa time što smo imali. I dobro smo to radili, od srca. U odbojci se inače sve radi od srca”.
Tokom selektorskog mandata sarađivali ste sa nekoliko crnogorskih odbojkaša, u juniorskoj SFRJ Jugoslavije sa Srđanom Popovićem i Vladimirom Rackovićem, te u seniorskoj SR Jugoslavije sa Vladimirom Batezom, Goranom Vujevićem, Igorom Vušurovićem. Kakvo je vaše mišljenje o njima?
“To su sve bili mnogo ozbiljni igrači. Jasno je za Vujevića, Vušurovića i Bateza šta su sve postigli, ali su to ljudi sa karakterom, znali su šta hoće. Odlikovali su se velikom motivacijom i sposobnošću da budu djelovi ekipe, što nije nimalo lako. Uvijek su bili ljudi na koje si mogao da se osloniš kad je u pitanju timski interes. Da ne pričam o njihovim tehničko-taktičkim kvalitetima, to je vidio cio svijet, a njihova karakteristika je bila ta da su bili ljudi za ekipu, omiljeni, i dan danas od njihovih saigrača. To je bila neka karakteristika svih crnogorskih igrača koje sam trenirao. To je vjerovatno neka tajna zašto mi na svim ovim našim prostorima pravimo te rezultate. Postoji lijepa priča u sportu koja kaže u dobroj ekipi jedan i jedan nikad nisu dva, nego mnogo više, kada su dva čovjeka dobra između sebe. Ako umijemo da se podredimo ekipi, dvojica su uvijek više od prostog zbira”.
Koliko danas pratite zbivanja u crnogorskoj odbojci?
“Bio sam u junu u Baru, gledao žene u Evropskoj ligi, na Laoli sam gledao muškarce u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, čujem se sa ljudima, pratim. Mislim da je stvarno veliki problem slaba liga. Ima igrača i igračica, kao reprezentacija situacija uopšte nije loša, čak je mnogo dobra. Ali, za sport je mnogo teško bez lige. Teško je “zakuvati” ligu, da ima derbija. Vjerovatno je to slučaj i u drugim sportovima, iz razumljivih razloga. Na tome treba raditi”.
Muška reprezentacija Crne Gore je trenutno bez selektora, Igor Kolaković je prvi kandidat…
“Da bi neki trener dao sve od sebe, mora da se procijeni da li on to zaista voli i hoće da radi. Bilo koji trener. Ako on ima želju i motivaciju da radi baš sa tom reprezentacijom, sve ostalo je nebitno. Može i za manje, za više, i bez para, svašta može da se radi. Lako se dogovoriti poslije. Ako Igor hoće, i ako mu je to velika želja, onda će sigurno da bude rezultata. To je svakako najvažnije”.
Možda sam prenaglio 2002. ali sam se bio umorio “peglanja” između igrača i Saveza
Nakon osvojene bronze u Svjetskoj ligi, u avgustu 2002. godine, na finalnom turniru u brazilskom Belo Horizonteu, povukli ste se kormila reprezentacije. Kada ste to odlučili?
“Moj odlazak sam tadašnjem predsjedniku Boričiću najavio u maju te godine. Ali, on valjda to nije vjerovao. I onda, nakon posljednje utakmice u Svjetskoj ligi, samo sam potvrdio odluku. Iz ove perspektive sam, možda, prenaglio u toj odluci. Ali, on (Boričić) je bio stariji po godinama i funkciji, možda je trebao da inicira razgovor. Ko zna, možda je trebalo malo više neke komunikacije, možda bi sve bilo drugačije. Ali, nema kajanja, urađeno je kako je urađeno”.
Zašto ste donijeli takvu odluku?
“Zamorio sam se bio svih tih uslova, vječitih dugovanja, “peglanja” situacija između ekipe i Saveza, da li ima ili nema, koliko ima, kad će biti, itd..To je istrošilo naše odnose, jer što je bilo više rezultata, bilo je više obaveza koje ne mogu da se ispune. Sada je situacija sasvim drugačija. Osvojite medalju i za 48 sati vam isplate nagradu, u zakonu piše tačno koliko. Nema više da se pogađamo i svađamo i da neko nekoga gleda poprijeko. Jedan od mojih zadataka danas je da vidimo da li sve može da se stavi na papir, da u srpskoj odbojci više nema “na riječ”. To mnogo opterećuje odnose među ljudima i smanjuje borbenu gotovost ekipe, koncentraciju, psihologiju, troši energiju totalno, umjesto da im se energiju okrene ka stvaralaštvu. Cilj mi je da nešto što sam ja preživio ne moraju da preživjavaju ovi treneri i igrači danas. Ako to mogu da obezbijedim, to ću smatrati najvećim uspjehom”.
Regionalna liga može ako se nađe neko da pokrije troškove
Da li, po vama, u odbojci ima prostora da se napravi regionalna liga, poput one u košarci, vaterpolu i rukometu?
“Odgovor je vrlo jednostavan. Postoji šansa, ali treba neka marketinška agencija, neka firma ili neko po imenu i prezimenu ko će da nađe nekoga da plati troškove putovanja, sudija, sala, koje moraju da imaju kapacitet makar po 1.500-2.000 ljudi. Ukratko, ako postoji neki organizator koji će da snosi sve troškove takmičenja, kao što je slučaj u drugim nekim sportovima, mislim da bi klubovi pristali na to. Ali, u odbojci je to nemoguće, zato što je i Liga šampiona trošak. Prvak Evrope ima veći trošak nego što zaradi kroz Ligu šampiona. Kako mi sada mislimo da napravimo bilo kakvu regionalnu ligu, bilo gdje u Evropi, koja mora kratko da traje, jer je pretrpan program reprezentacija zato što odgovara onima iz Azije, Amerike, Sjeverne i Južne, koji nemaju lige kao u Evropi i jednostavno to upropaštava evropsku klupsku odbojku. I Liga šampiona je u katastrofalnom finansijskom stanju, 90 posto učesnika LŠ ne mogu troškove takmičenja da pokriju a kamoli da se nađe neko ko bi makar troškove takmičenja pokrio za regionalno takmičenje”.
Ksenija je mnogo dobar čovjek, kao igračica je mogla više
Zoran Gajić je trenersku karijeru započeo u Mladosti iz Omoljice, a potom je trenirao Vojvodinu, Aris, Orestijadu, Olimpijakos, Arčelik iz Istanbula, te ruske timove Belgorod, Odincovo i Ural. Nakon SR Jugoslavije bio je i selektor Rusije, tada prvi stranac u loptaškim sportovima te zemlje (vicešampion Evrope 2005. godine i bronzani u Svjetskoj ligi 2006.) i Irana.
U žensku odbojku ušao je 2011. godine, i odmah je sa tadašnjom Rabitom iz Bakua osvojio titulu prvaka svijeta. Već drugu sezonu u tom klubu, koji danas nosi ime Telekom, igra crnogorska reprezentativka Ksenija Ivanović.
“Ksenija je, prije svega, mnogo dobar čovjek, vaspitano dijete iz predivne porodice. I dobar sportista. Nažalost, ima puno toga propuštenog u prethodnom dijelu karijere, što je trebala da uradi u ranijim godinama svoje karijere. Šteta je da nije došla do nivoa do kojeg je sigurno mogla da dođe. Ali, ona sa zadovoljstvom i veliko srećom trenira, veoma nam je važan igrač. Pravi je profesionalac, milina je imati u ekipi”.
Kako je raditi u Azerbejdžanu?
“Ja sam starosjedilac, od 2011. godine sam u ovom klubu koji je evo treće ime promijenio. Jednostavno, dijelimo sudbinu cijene nafte. I dalje smo ozbiljan klub, vrlo ozbiljno nastupamo u Ligi šampiona. Nažalost, imamo taj problem što imamo jako malo utakmica i dok mi malo “zagrijemo motore” na samom početku pogubimo par utakmica i poslije to ne možemo da stignemo. Ni prošle ni ove sezone nismo imali sreće sa žrijebom, uletjeli smo u užasne grupe i teško možemo nešto da učinimo. Ali, mi LŠ igramo vrlo dostojanstveno, dobro igramo, bez obzira na rezultate koji nisu isti kao u prethodnom periodu. U prvenstvu smo trenutno prvi, a imamo i malo više problema sa povredama, od početka sezone smo nekompletni. Da smo komletni, bili bismo dvostruko bolji”, zaključio je Gajić.
