Iako je na klupi Podgoričana proveo samo četiri mjeseca, Vlado Šćepanović vjeruje da je uradio dobar posao i napravio bazu za dalji razvoj kluba.
Šćepanović ističe da pojedini igrači nijesu pružali maksimum u posljednjim mečevima koje je proveo na klupi Budućnosti, kao i da zna po čijem nagovoru su to radili. U te priče, kako je naveo, ne želi da ulazi jer je to za njega prošlost i to su „igre u kojima neće da učestvuje“.
Tvrdi da Budućnost ima odličan tim, samo je upitan odnos nekih igrača prema igri.
Kao osvajača svjetskog i evropskog zlata, jednog od najboljih šutera tih godina u Evropi, zanimao nas je i njegov stav zbog čega više nema košgetera i zašto crnogorskoj košarci fali kvalitetni igrači na spoljnim pozicijama, za razliku od centarskih.
Vlado za portal RTCG kaže da se bekovi mnogo teže „prave“ od centara, ali i da talentovani igrači više ne treniraju individualno kao što je to radila njegova trofejna generacija.
Proveo si četiri mjeseca u Budućnosti nakon čega si podnio ostavku. Mnogi su se nakon toga pitalli da li ćeš nastaviti da se baviš trenerskim poslom, međutim ti si odmah nastavio da se usavršavaš. Kakvi su ti dalji planovi?
Da nijesam planirao da budem trener sigurno da ne bih počinjao da se bavim tim poslom. Bila mi je velika čast da mi prvi trenerski posao bude u tako velikoj i kvalitetnoj ekipi kao što je Budućnost. To bi svaki trener na početku karijere mogao samo da poželi. Naravno, to je i za mene bio veliki izazov, ali, biću neskroman, kakav sam bio i kao igrač, pa ću reći da mi nikada nije falilo samopuzdanja.
Vjerovao sam u sebe i iz ove perspektive, bez obzira na ostavku, napravio sam odličan potez. Vidio sam da je taj posao za mene. Bez obzira što sam dugo u košarci bio kao igrač, to ne znači da možete biti i trener. To je mnogo komplikovaniji i zahtjevniji posao, ali u ta četiri mjeseca shvatio sam da je to posao za mene. Smatram da sam za četiri mjeseca u Budućnosti napravio odličan posao i za ekipu i za sebe. Kada sam se dogovorio sa upravom nijesam imao nijednog potpisanog igrača. Veoma je teško sklapati ekipu pogotovo za nekoga ko počinje taj posao. Sklopili smo ekipu gdje je čitava bivša Jugoslavija pričala da je to tim koji je možda po imenima najjači u ABA ligi.
Da li i dalje pratiš igre Budućnosti?
Naravno. Selektirao sam tu ekipu. Da se nadovežem na prethodnu priču. Nijesam čovjek koji čita komentare po portalima, ili sluša svačije mišljenje. Dešava se da kada sklapate ekipu i kada fali četiri do pet igrača koji bi trebalo da budu nosioci igre bude povrijeđeno ili je s reprezentacijom. I dalje mislim da Budućnost ima odličnu ekipu i samo je pitanje odnosa pojedinih igrača prema igri, zbog čega sam nažalost i napustio klub. Što se kvaliteta ekipe tiče on je nesporan. Čitav pripremni period smo, ja i moj stručni štab, iznijeli sa igračima od 18-19 godina. Prateći i pripremni period i uigravanje odlično smo počeli sezonu. Do utakmice protiv Karpoša imali smo ozbiljnu sezonu s obzirom na velike probleme koje smo imali od prvog dana. Za četiri mjeseca koliko sam bio u klubu nijesam imao kompletnu ekipu ni na jednom treningu ili utakmici. Bitno je reći i da smo vratili publiku u ‘Moraču’. Protiv Zadra ili Krke dvorana je bila skoro puna, što ranijih godina nije bio slučaj. Ubacivali smo po sto poena, što takođe nije odavno viđeno. I onda, normalno, kako to kad nas ide, kreću razne priče, šta je s odbranom i slično. Čovjek sam koji mentalitetski nije zakovan za ovaj prostor. Učio sam kroz karijeru i život. Tek kada sam otišao u inostranstvo shvatio sam ozbiljnost posla i naučio se odgovornosti. Objašnjavati svakom šta nešto znači u košarci, pogotovo nekom ko ne razumije, a mi smo takav tip naroda koji misli da sve zna, besmisleno je. Odbrana se napornije vježba i uigrava više nego napad. Ponekad su za to potrebne godine, zato se od tek napravljene ekipe nije mogla očekivati uigranost u toj fazi igre. Nijesmo imali vremena da se uvježbavamo. Vidim da i novi trener ističe taj problem. Ja sam kao neiskusan trener imao tih problema, ali i dalje ističem da sam napravio ozbiljan posao.
Uprkos dobrim igrama u ABA ligi nakon prvog poraza si odlučio da odeš zbog, kako si kazao, stvari koji nemaju veze s košarkom.
Ja sam čovjek koji hoće da vjeruje ljudima. Tako sam se postavio od prvog dana po dolasku u klub. Stojim iza onoga što radim i imam odgovornost. Isto tako želim da svi koji sa mnom rade, od igrača do svih u klubu, da rade svoj posao i odgovaraju za njega. Ne postoji više kolektivna odgovornost iz komunističkog perioda. Jednostavno, vjerovatno je i dosta neplanirano krenulo s dobrim rezultatima. Svi su bili u čudu kako ekipa koja je u pripremnom periodu gubila dosta mečeva i od slabijih protivnika, može da pravi odjednom tako dobre rezultate. Pobijedili smo na otvaranju ABA lige Cedevitu u gostima. Koliko god da su oni negirali da nijesu u formi, odigrali su fenomenalno u pripremnom periodu. Dva dana prije početka važili su za najozbiljniju ekipu. Neću da se vraćam na te stvari previše.
Mislim da smo napravili odličan posao i pravu bazu za razvoj kluba. Mogu da razumijem da se igra loše. Da se promaši, ali da se ne daje maksimum na parketu, to nikad neću prihvatiti. Došlo je do situacije kada vidim da posljednje dvije utakmice protiv Bajerna i Karpoša par igrača neće da daju maksimum. Odlično znam koji su razlozi za to i po čijem nagovoru, ali neću više da ulazim u tu priču. To je za mene prošlost i igre u kojima nijesam želio da učestvujem. Kako sam došao – čistog obraza, tako sam i otišao. Dao sam svoj maksimum koji možda nije bio dovoljan. Međutim, u situaciji kakva je bila, napravili smo i više od očekivanog. Napravljen je neuspjeh u Eurokupu, ali da sam imao ekipu na okupu od prvog dana i da su stranci bili na očekivanom nivou, i to bi bilo drugačije. I pored tih problema imali smo utakmice na jednu loptu protiv Mursije i Zenita u gostima. U situaciji kakva je bila mislim da ni ti rezultati nijesu toliko tragični.
Malo je vremena prošlo otkad si napustio klub. Da li bi jednog dana ponovo volio da budeš trener Budućnosti?
Nikad se ne zna. Vidio sam da sam za taj posao. Nastaviću da se usavršavam, nijesam jedan od onih koji misle da sve znaju. Čovjek se uči dok je živ. Radiću sigurno puno na sebi. Da li ću ponovo doći u Budućnost? Iskreno, ako nam se putevi ukrste, u nekoj boljoj situaciji prihvatio bi taj posao, kaže Šćepo za portal rtcg.me
Smatraš li da prethodnih godina ABA liga gubi na kvalitetu? Tu prije svega mislim na timove koje su na sredini tabele, jer vidimo da je jedna ekipa dominanto kvalitetnija od ostalih, iako, kao što si i rekao, to na početku sezone nije izgledalo tako. Zbog toga i regionalno takmičenje često pežorativno nazivaju BABA liga, jer polako, pogotovo u dvije posljednje sezone sve postaje predvidljivo.
Sve je uslovljeno finansijama. Evidentno je da se svake godine sve manje novca ulaže u klubove, zbog toga nema ni adekvatnih pojačanja. Vidite kakav je problem s Partizanom posljednjih godina. Zvezda, Cedevita i Budućnost su finansijski stabilne. To su najkvalitetnije ekipe. Recimo, Zadar dobija utakmice, bez stranca, ali to nije više kvalitet kao nekad. Praktično je sve uslovljeno novcem, i tako će nažalost uvijek biti.
Da li i na kvalitet utiče i manjak talenata?
To je duboka priča, koja je tačna. Ali, trebalo bi da se zapitamo zbog čega više nema toliko nadarenih igrača. Za to postoji hiljadu razloga. Od sistema življenja i rada s tim igračima kao njihove zainteresovanosti za sport. Živimo u dobu gdje je sve dostupno. Ako neko želi da postane igrač košarka mora da je na prvom mjestu. Vidio sam i kroz Budućnost da neki talentovanim igračima košarka ne da nije na prvom, već ni na drugom ili trećem mjestu. Dok je god tako takvi igrači će ostati samo talenti.
Pomenuo si Zvezdu. Tvoj bivši saigrač iz Budućnosti, Dejan Radonjić, vodi taj klub uspješno već četvrtu sezonu. Da li ove godine može iko da ih poremeti na putu do titule u ABA ligi, i smatraš li da Dejo izvlači maksimum iz ove ekipe, koja je slabija od prošlogodišnje, i u Evropi?
Zvezda je apsolutni favorit u ABA ligi. To je jedan pokazatelj onoga što sam pričao – šta znači trening, sistem, i kada imate ekipu na okupu. Ovo je četvrta godina koliko je Dejo na klupi Beograđana, a Zvezda ove godine igra najbolju odbranu i pruža najstandardnije partije. To je zbog toga jer su svi u sistemu i toliko dugo igraju zajedno da za njih nema nepoznanica. Poznaju se u duši i to je jedan od preduslova zbog čega Zvezda ove godine bolje nego ranije iako su prošle godine imali skuplji tim.
To je ključ svega. Kada imate sistem i dugi niz godina dosta istih, pogotovo domaćih igrača na okupu, ta ekipa eksplodira jedne sezone kada se sve sklopi. Zvezda pravi odlične rezultate. U ABA ligi je to očekivano jer imaju najbolju i najuigraniju ekipu. U ovom zahtjevnom sistemu Evrolige pokazuju karakter. Igrači Zvezde su prototip onoga kako treba da se bori za svoj klub. Kada imate igrače koji su svjesni i znaju šta da rade, onda ste kao trener mnogo više relaksirani.
Napravljen je sistem. Ali, sjećaš se da ni u početku nije bilo tako lako. Izgubljene titule od Partizana, porazi na fajnal foru ABA lige…
Sigurno da nije lako. Samo treba imati strpljenja i vjere u ono što radiš.
Ove godine se igra Eurobasket. Crna Gora će se nakon četiri godine pauze naći na završnom turniru. Ko su po tvom mišljenju favoriti, i da li je došlo konačno vrijeme da se nakon dva prvenstva plasiramo u drugu fazu?
Realno imamo igrački kvalitet za to. Neće nam biti lako, ali druga faza bi svakako bila fenomenalan uspjeh. Možda je teško očekivati dolazak do same završnice. Biće mnogo jako Evropsko prvenstvo, ali Crna Gora bi po kvalitetu realno trebalo da se plasira u drugi krug. Favoriti su Španija, sa kojom smo u grupi, Srbija, Francuska, Turska, ali ima mnogo dobrih ekipa koji mogu da iznenade.
Ukrštamo se sa grupom u kojoj su Srbija i Turska i zbog toga je najbitnije da u grupnoj fazi dobijemo što više utakmica.
Godinama izbacujemo odlične centre. Kada bi „petice“ igrale košarku ne znam ko bi drugi mogao da osvoji Eurobasket do nas. Zbog čega nam fale bekovi šuteri ili krila, pa i dalje o procentima šuta iz tvoje igračke karijere možemo da sanjamo?
Problem je u samosvjesnosti igrača i njihovoj opredijeljenosti za košarku. Kad se sjetim svojih početaka – pa mi smo živjeli za to, sa nama se radilo bukvalno skoro cijeli dan. To su razlozi zbog kojih nemamo kvalitetnije bekove kao i slaba crnogorska liga. Svim talentovanim momcima trebaju jače lige. Bez toga ne mogu napredovati.
Da li si saglasan s ocjenama da je mnogo lakše napraviti vrhunskog centra nego beka ili plejmejkera?
Visokog igrača koji ima dobru motoriku ne treba učiti puno. Dovoljno je par stvari koje treba da nauči i uz dobro trčanje već imate centra koji može da igra na visokom nivou. Kod igrača na spoljnim pozicijama to je mnogo teže.
Košarka se dosta promijenila, gledajući samo posljednjih 20 godina, da ne idemo ranije. Sjećaš li se kada si posljednji put pročitao da je neko košgeter? Sada kada neko ubaci 15-20 poena svi kažu da je vrhunski igrač. U tvoje vrijeme to su bile prosječne partije.
Promijenio se dosta način igre. Sada se igra mnogo više fizički nego ranije. Teško koji igrač danas može da izdrži svih 40 minuta na parketu. U svim ozbiljnijim ekipama igrači prosječno na terenu provode 20-23 minuta. Druga stvar su i odbrane. Ni u jednoj ekipi praktično nemate igrača za koga ćete reći on je košgeter i sigurno će ubaciti oko 25 poena.
Recimo da Uniks ima Lengforda, i možda još par igrača takvog tipa u Evropi. Sve se više podredilo timskoj igri. Takođe, igra se mnogo više utakmica nego ranije, pa je razumljivo zbog čega fali takvih igrača.
Kakav ti je osjećaj kao nekome ko je bio jedan od najboljih šutera Evrope kada vidiš da sada bekovi uglavnom imaju procente šuta spolja 20-30 odsto, da mnogi od njih ne znaju da šutnu iz driblinga, i da nema više evropskih šutera. Pomenuo si Lengforda koji je Amerikanac, a šta da pričamo za naše prostore, gdje je bilo normalno da ti Vukčević i Pajović na jednom meču ubacite 90 poena i date 15 trojki?
To je stvar individualne tehnike i posvećenosti. Posljednjih godina se mnogo manje trenira individualno i radi na šutu. Praktično se svodi da se utakmice dobijaju ili gube na to da li će igrač pogoditi otvoreni šut ili ne. Procenti su niski. Naravno, igra se brže i zahtjevnije, ali to ne opravdava nekoga ko ne može da pogađa otvorene šuteve. To se mojim generacijama nije moglo desiti.
Sarađivao si sa dosta vrhunskih trenera sa ovih prostora. Koga bi izdvojio kao najboljeg trenera od koga si najviše naučio, a ko ti je bio najbolji saigrač?
Imao sam sreću da radim sa vrhunskim trenerima. Od Željka Obradovića koji je ubjedljivo najuspješniji trener. Duško Vujošević ima najveće košarkaško znanje, i u individualnom radu s igračima je možda najbolji trener. Radio s Dudom Ivkovićem, Karijem Pešićem, Jasminom Repešom sve su to vrhunski treneri. Sve su to treneri koji imaju različite filozofije. Za mene je ta saradnja veliko bogastvo i to sada mogu da primijenim u mom radu. Kada je riječ o igračima, imao sam sreću da igram sa Đorđevićem, Danilovićem, Stojakovićem, Bodigorogom, Dijamantidisom. Sa mnogo vrhunskih igrača. Zato mi je teško izdvojiti samo jednog. Sigurno da će mi to iskustvo mnogo značiti u trenerskom poslu.
