Proslavljeni crnogorski košarkaš, dojučerašnji koordinator mlađih reprezentativnih selekcija u KSCG-u, i budući trener, Vlado Šćepanović, u intervju-u za Eurobasket govorio je o svojoj klupskoj i reprezentativnoj karijeri, kao i o stanju u crnogorskoj košarci i razlozima zbog kojih se u našoj zemlji više ne ”proizvode” kvalitetni bekovi.
Šćepanović je u uvodnom dijelu intervjua izrazio zahvalnost klubu koji ga je promovisao u reprezentativca bivše Jugoslavije, podgoričkoj Budućnosti:
”Da nije bilo Budućnosti, vjerovatno da i mene ne bi bilo na košarkaškoj mapi u toj mjeri u kakvoj sam bio. Ja sam veliki dužnik Budućnosti u svakom smislu i njen najveći navijač. Najljepše godine svog života sam proveo u ”plavom” dresu. Budućnost mi je mnogo dala, a ja se nadam da sam svojim igrama to vratio u velikoj mjeri, jer sebe nikad nisam na štedio na terenu.”
Popularni ”Japanac” je osvajao titule sa reprezentacijom, Partizanom, Panatinaikosom, a nastupao je u velikanima kao što su Efes i Bolonja…
”Uvijek sam vjerovao u sebe, a motiva i ambicija mi nikad nije falilo, tako je i dan danas. Klubove sam birao sam, jer sam procjenjivao da u njima mogu najviše dati i napredovati i bio sam u pravu u svakom odabiru. U svim klubovima sam davao svoj maksimum. Bilo je i loših perioda, ali mnogo više odličnih igara, koje su rezultirale i ličnim i klupskim nagradama i trofejima. Sa te strane mogu biti potpuno zadovoljan i ispunjen’ – rekao je Šćepanović.
Šćepanović je rekao i da je igranje u ”crvenom” dresu reprezentacije Crne Gore za njega predstavljalo realizaciju ”jedne od najvećih životnih želja”:
”Jednu od najvećih životnih želja ispunio sam igrajući za crnogorsku reprezentaciju, gdje sam bio prvi kapiten u istoriji, na šta sam posebno ponosan. Možda to EP i nije bilo uspješno, ali će svakako biti zabilježeno u istoriji. Mišljenja sam da smo i ranije mogli igrati na velikim takmičenjima, kada smo imali generaciju u najboljim godinama, ali smo morali krenuti od početka i proći sve kvalifikacije. Imali smo igrače za najviše domete i ostaje žal za tim prvenstvima.”
Sjajni šuter je objasnio zbog čega smatra da je na prostorima bivše Jugoslavije došlo do pada kvaliteta na košarkaškim terenima:
”Košarka je progresivan sport i mijenja se iz godine u godinu. Trenutni trend je u što većem približavanju NBA košarci, što je po meni pogrešno u smislu načina igre, ali treba stremiti njihovom sistemu i organizaciji. Košarka je takođe uslovljena i neizbježnom ekonomskom situacijom, što se i danas itekako reflektuje na kvalitet. Nekada to nije bio slučaj na ovim prostorima i igrala se mnogo ljepša košarka, što se danas i vidi po posjećenosti utakmica. Mislim da smo i mi sami krivi, jer smo se olako odrekli one naše slavne jugoslovenske škole košarke, koja je donosila rezultate na svim poljima, a danas se sve više trenera opredjeljuje za defanzivnu i destruktivnu košarku, koja samo moze uništiti individualni kvalitet igrača i donijeti prividne rezultate, a vrlo rijetko vrhunski rezultat. Ta košarka i tjera gledaoce iz dvorana. Nekad se dolazilo da se vidi jedan potez, a toga danas nema ni u čitavoj sezoni. Košarka je jednostavno izgubila ono zbog čega je mnogo ljudi dolazilo, dušu.”
Bivši košarkaš Panatinaikosa se osvrnuo na trenutno stanje u crnogorskoj košarci:
”Pomno pratim dešavanja u crnogorskoj košarci, pogotovo u mlađim kategorijama. Crnogorska liga je odavno izgubila kvalitet i nije ni blijeda sjenka nekadašnje lige. Mnogo faktora je uticalo na to, ali je sigurno tema za ozbiljnu diskusiju. Mnogo me vise zanimaju mlađe kategorije, jer su jednostavno one naša budućnost i vjera u povratak na ozbiljnu košarkašku mapu. Imamo mnogo klubova i škola košarke, ali nikako da izbacimo igrača za A selekciju. Prioritet većine je komercijalne prirode, a takođe su rezultat i takmičenje dobili veći prioritet od stručnog i pedagoškog rada sa mlađim kategorijama svih uzrasta. Kao i u školama, kada se kreće od azbuke, tako i u košarci postoji azbuka, koja se uči od početka i postepeno, a sve što se preskoči je kasnije nenadoknadivo. Sa igračima koji nisu košarkaški obrazovani ne možete ni očekivati kvalitetnu ligu. Potencijal koji mi imamo na ovoliko malom prostoru je ogroman, ali taj potencijal zahtijeva stručnu obradu, bez toga je samo potencijal i nista više.”
”Šćepa” svi pamte kao izrazitog šutera, koji je svoj kvalitet često stavljao u službu kolektiva, kao na primjer na Svjetskom prvenstvu u Atini 1998. godine, kada je minute zarađivao prvashodno zbog agresivne odbrane. Međutim, u Crnoj Gori danas gotovo da nema više kvalitetnih bekova…
”Igrač, ako hoće da igra na vrhunskom nivou, mora biti kompletan i ja sam to ukapirao na vrijeme i uporno sam radio na svom usavršavanju, u svim segmentima igre. Može čovjek da se rodi sa dobrom rukom, al i ne mora – ako želi biti dobar šuter, rad i trening su presudni. Nije bilo dana da ne ubacim hiljadu šuteva. Šut je stvar karaktera, treninga i ponavljanja.Tu filozofije nema, treba biti uporan i pun samopouzdanja. Danas sve manje i manje imate ozbiljnih šuterskih treninga i sve se manje tome pridaje važnost. Nova filozofija košarke favorizuje da se primi koš manje, a ne da se da koš više i to mijenja način i sistem treninga u kojima nema mnogo prostora za razvijanje napadačke igre.”
Nakon penzionisanja, Šćepanović je godinu dana proveo u KSCG-u, a u oktobru protekle godine je napustio mjesto koordinatora mlađih selekcija, zbog želje da se usavršava kao trener:
”Ta godina mi je poslužila da sagledam košarkaški potencijal koji imamo, i ubijedila me u to da je on veliki i da mu treba posvetiti punu pažnju. Kao neko ko je praktično cio svoj život proveo na parketu, gdje sam se najbolje osjećao, zaključio sam da na terenu mogu biti ponovo najkorisniji, ali sada u drugom svojstvu. Veliko košarkaško znanje koje sam stekao svih ovih godina, radeći sa najboljim evropskim trenerima i igrajući sa najboljim svjetskim igračima, riješio sam iskoristiti kroz trenerski posao, za koji se predano pripremam i za koji imam velike, ako ne i najveće ambicije. Ovo ce biti opet borba sa samim sobom, kao i kad sam bio igrač, kako bih sebi dokazao da mogu i da vrijedim. Motiva i ambicija mi ne fali, a vjerujem ni znanja. Znam da neće biti lako, ali smatram da sam već spreman da se upustim u neizvjesnost trenerskog posla i to očekujem u najskorije vrijeme. Čovjek vrijedi onoliko koliko se bori.”
Mladi igrači sve manje dobijaju šansu da se dokažu u prvom timu, a Šćepanović kaže da je to zbog nedostatka hrabrosti trenera:
‘‘Svakako ću biti blagonaklon prema mladim igračima, koji to svojim odnosom i kvalitetom budu zasluživali, i neću se nikad libiti da rizikujem da mladom igraču dam šansu koju sam i ja dobio kod Polija Bojanića i iskoristio je na najbolji način. Trener pored svega mora imati hrabrosti, bez toga nema vrhunskih rezultata.‘‘- zaključio je crnogorski košarkaški as.
Eurobasket/kosarka.me
