Ono što je Mercedes u svijetu automobila, to je u svijetu košarke bek šuter. Najfinija, najelegantnija i najtraženija marka. Imati jedno ili drugo – ili, još bolje, oboje – stvar je prestiža. Jugoslovenska škola košarke posebno je bila poznata i ponosila se svojim bekovima, nadaleko cijenjenim zbog svoje univerzalnosti. Kako se košarka igra zbog poena, logično je da je popularna „dvojka“, tj. igrač po vokaciji zadužen za postizanje koševa, najčešće miljenik kako trenera, tako i publike.
Pošto su sportskim selekcijama SR Jugoslavije ukinute sankcije i dozvoljeno učešće na međunarodnim turnirima, muška košarkaška selekcija je nanizala seriju velikih uspjeha: evropsko zlato u Atini, olimpijsko srebro u Atlanti, evropsko zlato u Barseloni, svjetsko zlato u Atini. Gro reprezentacije su činili momci trenirani 1980-ih u onoj velikoj Jugoslaviji, tako da se postavljalo pitanje kako će nove generacije nositi breme visokih očekivanja, u atmosferi gdje je sve osim zlatne medalje smatrano za neuspjeh.
Povlačenje legendarnog bekovskog tandema Aleksandar Đorđević-Predrag Danilović iz nacionalnog tima izazvalo je zebnju da je došao kraj žetve trofeja, dok su razmaženi navijači panično tražili nove heroje. Dok je Saletov oproštaj nekako mogao biti saniran pojavom mladih Jarića i Vujanića te prisustvom prekaljenog Obradovića, pronalazak Danilovićevog naslednika bio je veliki izazov. To je posebno postalo bitno nakon Evrobasketa 1999. u Francuskoj. Selekcija Italije (Majers, Fućka, Andrea Menegin, Galanda, Bazile), uz pomoć zakona velikih brojeva, u polufinalu je detronizovala Jugoslaviju 71:62 i natjerala „Plave“ da se zadovolje bronzom. PSD je rekao zbogom košarci posle OI u Sidneju, ostavljajući zadatak novom selektoru Svetislavu Pešiću da traži dostojnu zamjenu.
Odgovor na taj rebus dao je Vlado Šćepanović. Debitujući za nacionalni tim još 1998. Šćepanović nije odmah pokazao da će biti sposoban da uskoči u tako velike patike, iako je njegov talenat bio neupitan. Vlado je rođen i odrastao u Kolašinu – čiji je počasni građanin još od SP u Grčkoj – gdje je i počeo svoju sportsku karijeru. Kažem sportsku jer je on prvo trenirao fudbal, po uzoru na starijeg brata Žarka, u lokalnom klubu „Gorštak“. Upravo je taj brat nagovorio Vlada da se okrene košarci. Njegov prvi košarkaški trener bio je malo poznati Dražen Drašković, koji mu je otkrio basketaške tajne. Takav potencijal nije mogao proći nezapaženo i ljudi koji su tih godina stvarali moćan kolektiv u KK Budućnost nisu oklijevali. Prije 18. rođendana Šćepanović se obreo u Podgorici, gdje će postati uzdanica šampionskog tima. Bio je tu kada je Budućnost osvojila prvi pehar u Kupu SRJ a potom i naslov šampiona države. U sezoni 1998/99 Šćepanović je proglašen za najboljeg igrača tada vrlo jake jugoslovenske lige.
Nakon nove titule 2000. godine turski Efes Pilsen nije žalio novca da ga dovede, tako da Vlado posle 7 produktivnih sezona napušta Budućnost kao vjerovatno njen najbolji košarkaš ikada. Tada počinje njegova bogata internacionalna karijera.
Srca svih zaljubljenika u košarku na ovim prostorima Šćepanović je kupio nastupima na Evropskom prvenstvu u Turskoj 2001. godine. Na turniru koji je obilježila apsolutna dominacija Pešićevih izabranika (svih 6 pobjeda uz nestvarnih 23 razlike u prosjeku), domaćin Turska je u finalu najbolje prošao. Bilo je „samo“ 9 razlike – 78:69. Najefikasniji pojedinac na meču bio je Vlado Šćepanović sa 19 poena, uz sjajnih 7/8 za dva poena i ključnih 9 poena u poslednjoj četvrtini kada je ishod duela odlučen. Na muci se poznaju junaci, rekao bi naš narod. Zakucavanje u samom finišu ostalo je trajno svjedočanstvo rijetko viđene suprematije naših košarkaša u tom periodu.
Inače, ta generacija koju je predvodio Kari Pešić je vjerovatno najjača od svih koje su osvajale medalje od 1991. naovamo. Pogledajte samo ta imena: Bodiroga, Stojaković, Tomašević, Gurović, Rakočević, Tarlać, Drobnjak, Milojević, Petrović, Obradović, Jarić i Šćepanović. Samo pojavljivanje na ovakvom spisku dovoljan je dokaz nečije košarkaške izvrsnosti.
Vlado je sezonu karijere odigrao odmah nakon toga, u dresu Partizana. Nije trebalo dugo da postane miljenik navijača i jedan od najopasnijih bekova Evrope. Reputaciju snajpera potvrdio je impresivnom statistikom u Evroligi u kojoj je sipao skoro 20 poena u prosjeku, uz vrtoglavih 50% šuta za 3 poena, što ga je učinilo liderom u EL. Nezaboravna je partija protiv Urala, čiju je mrežicu zatrpao poput snijega u Sibiru. 40 poena, 7 trojki, 13/13 sa linije slobodnih bacanja!
https://www.youtube.com/watch?v=0n6PuZlmnb0
Jedini evropski košarkaš koji se tada mogao mjeriti sa Šćepanovićem u preciznosti šuta bio je Arvidas Macijauskas. Vlado je bio nešto najpribližnije idealnom modelu beka šutera u evropskom poimanju košarke. Dovoljno visok, mehanički pravilnog i brzog izbačaja, koristan ekipi bez lopte u rukama i sposoban da najbolje iz sebe izvuče kada je pritisak najveći, Šćepo je ulivao sigurnost saigračima jer su osjećali da, ukoliko ne znaju šta da urade, mogu njemu da dodaju loptu i računaju na pogodak.
Po sopstvenom priznanju, arheologija mu je bila velika strast u mladosti. Nalik velikanu ove nauke Hajnrihu Šlimanu, koji je otkrio ostatke legendarne Troje, Šćepanović je iznova otkrivao načine da poentira i rupe u odbrani koje bi iskoristio da pomogne svom timu. Bilo je u tome nečeg mističnog, gotovo magičnog; u obje discipline, arheologiji i košarci, svi teorijski znaju šta treba raditi, ali malo ko to može u praksi.
Ovaj košarkaški bastadur je nosio dresove 9 klubova, među kojima su giganti evropske košarke Panatinaikos, Fortitudo iz Bolonje i ranije pomenuti Partizan. Prvi je kapiten košarkaške reprezentacije Crne Gore, koju je odveo na debitantsko EP u Litvaniji 2011. što mu je vjerovatno vrhunac karijere.
Ne u igračkom smislu, budući da je bio u godinama, ali svakako u duhovnom, patriotskom smislu. Ako već nije mogao da redovno zatrpava protivnički koš, uvijek je bio tu da posavjetuje mlađe, da prenese svoje golemo iskustvo i znanje, sticano tokom 20 godina. To su već naznake da će biti dobar trener jednog dana. Više od samih košarkaških dostignuća imponuje činjenica da je Vlado Šćepanović bio uvažavan od strane svojih rivala i da među publikom klubova protiv kojih je igrao nije izazivao resantimane, bilo provokacijama, bilo nedoličnim ponašanjem.
Razlog zašto ga rado pamtimo svakako je i nostalgija za vremenima kada se plemenita igra pod koševima igrala na poen više, napadački, za oko i dušu. Kada su klince učili kako da pobijede umjesto kako da ne izgube. Semantika? Razmislite još jednom.
On je u tom pogledu bio jedan od poslednjih korifeja košarke koje više nema, u kojoj su bili izmiješani romantičarski zanos očeva jugoslovenske škole košarke sa hladnim pragmatizmom surovog svijeta profesionalnog sporta, u kome si priznat samo ako si najbolji. Takav je bio Vlado Šćepanović, haubica iz Kolašina. U sjećanju – jedan od heroja djetinjstva. Za trenere – endemska vrsta šutera. Među saigračima – izvor pouzdanosti. Na parketu – liferant za koševe.
„Nije bilo dana da ne ubacim hiljadu šuteva. Šut je stvar karaktera, treninga i ponavljanja. Tu filozofije nema, treba biti uporan i pun samopouzdanja.“
Piše – Bogdan Varagić
