Jedan od najboljih crnogorskih napadača u 21. vijeku, Srđan Radonjić, koji se nakon igračke karijere opredijelio na trenersku, od nedavno radi u Hrvatskoj, a rad u trećem rangu hrvatskog fudbala smatra kao ispravan početak, nada se, bogate trenerske karijere.
Nakon što si radio u podgoričkoj Budućnosti, kao trener mlađih kategorija i kao pomoćnik u prvom timu, a poslije dobijanja Uefine pro licence, opredijelio si se da samostalni trenerski put počneš u trećem rangu hrvatskog fudbala.
Radio sam u FK Budućnosti sa uspjehom tri pune godine. Bio sam trener omladinaca, osvojio duplu krunu sa tom generacijom, sa mlađim kadetima bio prvak takodje, i u poslednjoj godini sam bio pomoćnik u stručnom štabu prvog tima gdje sam takođe osvojio duplu krunu. Bio sam uporedo i koordinator mlađih selekcija kluba i mislim da sam u te tri godine dosta toga ostvario pa je nakon dobijanja UEFA pro licence bilo vrijeme za novi izazov, rekao je Radonjić za portal Meridian Sport.
Poznato je da Hrvati mnogo pažnje poklanjaju radu sa mlađim kategorijama. Kolika je razlika u radu u našim klubovima u odnosu na rad tamo, s obzirom da si imao priliku da radiš u Budućnosti?
Razlika je nažalost ogromna. Igrači su mnogo više posvećeni radu i onim stvarima koje su im potrebne za napredak. Kod nas su treneri u mlađim selekcijama manje posvećeni iz razloga što nisu fokusirani samo na rad u klubu jer većina njih ima poslove sa strane. To u Hrvatskoj nije slučaj jer su ljudi striktno vezani za klubove i rad sa tom đecom. To je pogrešan stav i mislim da bi trebalo u Budućnosti da klubovi dosta pažnje obrate ko radi sa tom đecom. Naravno i finansijski aspekt je mnogo bitan ukoliko se i tim trenerima obezbijede veća primanja onda neće biti prinuđeni da rade dodatne stvari mimo kluba. Smatram da bi klubovi a naročito ljudi u klubovima koji su na našu žalost iz drugih sfera na čelu istih trebalo da puste fudbalske ljude sa iskustvom i znanjem da vode te stvari oko sportskog sektora a ne da se postavljaju ljudi naročito u mladjim selekcijama kojima nije mjesto u fudbalu.
Da pređemo na igračku karijeru na kojoj bi ti zavidio veliki broj domaćih fudbalera. Promijenio si petnaestak klubova, a svuda si pružao dobre partije. Ipak, čini se da si sa najvećim uspjehom nosio dres Partizana.
Karijera kao karijera brzo prođe i kad se vratite nazad i premotate neki film imate mogućnost jasno da sagledate neke stvari i šta je i kako bilo. U svakom klubu se trudiš da ostaviš trag; ja sam imao tu čast da igram za tako veliki klub kao što je FK Partizan i zaista sam se u tom periodu osjećao odlično.
U ”crno-bijelom” dresu bio si najbolji strijelac Prve lige SCG u sezoni 2005/06, a odličan si bio i sezonu ranije, kada je Partizan osvojio titulu prvaka.
Poslednje godine u Partizanu sam postigao 20 golova i bio najbolji stijelac ali smo na kraju i pored mog ličnog učinka ostali bez titule. Godina ispred te je bila završena sa 10 golova na mom kontu ali mi je bila draža jer smo te godine bili šampioni i jedina ekipa u istoriji koja nije imala ni jedan poraz u Prvenstvu.
Baš u tom periodu kada si bio na vrhuncu karijere, Crna Gora je obnovila samostalnost. Bio si mladi reprezentativac Jugoslavije, a igrao si i za Srbiju i Crnu Goru na Olimpijskim igrama u Atini. Smatraš li da si zaslužio više prilike u dresu crnogorske reprezentacije?
Igrao sam u svim mogućim selekcijama i bivših republika i država da tako kažem. Čast je bila igrati kasnije i za Crnu Goru a što se tiče broja utakmica mislim da je moglo biti još malo na moj konto. Ali sam imao tu sreću a ujedno i nesreću da igram u generaciji đe su na mom mjestu bili sve sami vrhunski napadači. Vučinić, Delibašić, Đalović, Damjanović, Jovetić… Da ne nabrajam sve tako da ne žalim za tim jer realno ja više žalim što sad Crna Gora nema takve igrače jer znam da bi selektor Radulović onda mnogo lakše spavao i odrađivao posao.
Krug si zatvorio u dresu Sutjeske, sa kojom si osvojio titulu prvaka Crne Gore i tako na najbolji način stavio tačku na igračku karijeru. Koji trofej smatraš najvrijednijim u svojoj karijeri?
Fk Sutjeska je klub koji me lansirao i u kojem sam se osjećao kao u svojoj kući. U oba mandata sam igrao odlično u prvom sam postao reprezentativac i napravio transfer karijere. Tada u FK Partizan đe je i klub dobio veliko obeštećenje. Osjetio sam na kraju karijere da sam im dužan za ukazanu šansu i što su vjerovali tada u mene i odlučio sam da u tom klubu stavim tačku i kao najbolji strijelac kluba i sa osvojenom titulom ostvario sam sve što sam te godine i poželio. Moj navrijedniji trofej su moji prijatelji jer kad vidim u Nikšiću, Baru, Beogradu, Danskoj, Norveškoj, Rusiji, Kuvajtu, Libiji, Austriji kada odem Ili se čujem preko telefona osjetim zadovoljstvo i vidim da sam ostavio neki trag a ti kontakti i ta prijateljstva su mnogo bitna posle karijere za dalji nastavak života.
I za kraj, koji je tvoj cilj što se tiče trenerske karijere?
Skoro sam završio UEFA pro licencu i mislim da je sad vrijeme da se usavršavam i idem stepenik po stepenik. Zato sam se odlučio i za Hrvatsku i mislim da sam napravio u protekle pola godine pun pogodak. Moguće je i da radim nešto drugo u fudbalu neću nikad odbiti neki posao za koji znam da će mi biti koristan. Tako da ne gledam mnogo u budućnost, idem rekao sam stepenik po stepenik a za neke veće rezultate treba i vremena i strpljenja.
