Slađana Bulatović je sinonim za ženski fudbal u Crnoj Gori. Ona je djevojka koja je rušila predrasude o djevojkama u fudbalu kada je to bilo najteže i kapitenka koja srcem vodi nacionalni tim.
Bulatović je u velikom, iskrenom intervjuu za našu emisiju “Tajne dresa” otvarila dušu o trnovitom putu do uspjeha, danima u inostranstvu i žrtvama koje publika ne vidi.
Za početak nam je otkrila kako je fudbal bio njena prva i najveća ljubav u svijetu sporta, te da neki drugi sport nije imao ni šansu.
“Zapravo nikada nisam znala da dam pravi odgovor na to pitanje”, rekla je Bulatović kroz osmjeh i nastavila:
“Sjećam se da ima slika sa recimo četiri godine kako držim fudbalsku loptu. Nakon toga sam počela da igram sa dječacima na ulici, a onda sam tražila, čak i molila roditelje da me upišu u školu fudbala. Sa osam godina sam se upisala u školicu fudbala ‘Bubamara,”.
Slađana je bila među prvim djevojčima iz Crne Gore koje su istupile i jasno poslale poruku kako je fudbal sport za žene i kako je to njihova budućnost. Kako je to izgledalo tada otkrila je u razgovoru.
“Ja mislim da sam ja čak i prva djevojčica registrovana u Fudbalskom savezu Crne Gore. Tad nije bilo ni djevojčica ni ženskog fudbala uopšte a ni ženskog kluba. Ja sam, kada sam se upisala, igrala sa dječacima jer je to u tom trenutku jedino bilo moguće. Prepreka i predrasuda je naravno bilo, najviše možda od roditelja jer sam bila jedina djevojčica među tim dječacima. Ja tada, naravno, ništa nisam znala sa loptom, ali vremenom sam se izborila za svoje mjesto u tom društvu a oni su me prihvatili”, objašnjava Slađana Bulatović.
Karijera je vodila na različite strane svijeta – od Srbije gdje je napravila prvi značajniji korak preko Španije sve do Japana.
“Ja sam igrala u ŽFK Palma iz Podgorice, a onda je Mašinac iz Niša organizovao neku vrstu priprema na kojima smo bile pozvane i nas nekoliko djevojaka iz Podgorice. Morale smo da se nametnemo timu ukoliko smo željele da ostanemo, a ja sam se potrudila da im na najbolji mogući način pokažem svoje umijeće i da ostanem. To je i bila prekretnica u mom životu. Nakon Mašinca, a i kada sam završila srednju školu, smatrala sam da je vrijeme za neki veći i ozbiljniji korak u fudbalskoj karijeri pa sam otišla u Mađarsku”, ispričala je Bulatović pa nastavila o svom fudbalskom putu:
“Španija je bila nešto potpuno drugačije, mnogo ljepši fudbal nego što sam do tada igrala, bila sam zadovoljnija i igrom a i životom tamo.”
U našoj emisiji otkrila je i kako je fudbalska karijera poslala u Japan.
“Ja sam uvijek bila neko ko voli izazove i neko ko voli da izađe iz zone komfora. Uvijek sam htjela neke nove izazove i iznenađenja a mislim da je Japan bio prava prilika za to. Što se tiče fudbala, to je skroz drugačiji i ritam treninga i utakmica, disciplina tamo je nešto što ih krasi. Oni su veliki radnici i sami taj smisao fudbala bio je na fizičkoj spremi a meni se to nikada ranije nije dešavalo. Uvijek su se forsirala taktika i tehnika, a kod njih je sve disciplina i fizički rad.”
Kako danas gleda na razvoj ženskog sporta kod nas, šta je motiviše da i dalje daje 100% na terenu i kakvu poruku ima za djevojčice koje tek obuvaju kopačke i ostalim pozitivnim i negativnim stranama ženskog fudbala govorila je Bulatović u emsiji, a vi cijelu epizodu pogledajte na videu ispod.
