Era Zorana Roganovića na klupi rukometne reprezentacije Crne Gore završena je prije dvije noći – četiri godine i skoro sedam mjeseci nakon što mu je pripala čast da vodi nacionalni tim čiji je dugo godina bio igrač.
Dobio je tada ,,vruć krompir“ u ruke jer je prije dolaska četrdeset petogodišnjeg Cetinjanina naša selekcija često mijenjala selektore – nijedan od njegovih sedam prethodnika nije izdržao duže od dvije i po godine.
Loši rezultati, razne turbulencije, nesnalaženje sa specifičnim mentalitetom naših igrača – nešto od toga ili sve pomalo uticalo je da vođenje crnogorskih rukometaša bude jedan od izazovnijih i ne baš primamljiv posao. Nedostajao je kontinuitet.
Nije obećava(l)o
Kako je počeo mandat, djelovalo je da ista sudbina čeka i Roganovića. Pred gotovo praznim tribinama dvorane ,,Verde“, 24. oktobra 2018, debitovao je remijem sa Farskim Ostrvima (24:24) u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo.
,,Lavovi“ su bili samo sjenka tog nadimka, a onda je proradio ,,vulkan“. Nekoliko mjeseci kasnije u nezaboravnom grotlu ,,Morače“ pobijeđena je velesila Danska, otvorena vrata EHF Eura 2020. i rođena hemija na relaciji selektor – igrači – navijači.
Sve je krenulo kako je Roganović planirao. Obezbijeđen je plasman na EP, gdje je ostvarena prva pobjeda u istoriji nastupa Crne Gore na kontinentalnim takmičenjima. Čekala se još od debija 2008, pa preko učešća 2014, 2016. i 2018.
Bila je to prva stepenica u Roganovićevom šestogodišnjem planu.
Možda bi ,,lavovi“ igrali i na Svjetskom prvenstvu 2021. da baraž zbog korona virusa nije otkazan, pa je u Egipat otišla Češka kao povlašćena u žrijebu.
Dvije ,,afere“
To je usporilo, ne i zaustavilo, uspon Roganovićeve selekcije. Plan za 2022. bio je plasman u glavnu rundu Evropskog prvenstva, izborenog u neobičnim kvalifikacijama sa Švedskom, Rumunijom i Kosovom.
Januar prošle godine bio je najblistaviji period u selektorskom mandatu Roganovića. Iako desetkovana zbog korona virusa, crnogorska reprezentacija je u preliminarnoj rundi poslije poraza od Danske srušila Sloveniju i Sjevernu Makedoniju, u glavnoj rundi Hrvatsku, da bi na kraju zauzela 11. mjesto, najbolje ikada za Crnu Goru na kontinentalnim šampionatima.
Branko Vujović je pokazao da je jedan od boljih desnih bekova svijeta, neočekivano veliku minutažu savršeno je iskoristio tada tinejdžer Radojica Čepić, čuda je činio golman Nebojša Simić, a Miloš Vujović proglašen za najbolje lijevo krilo…
Uoči i tokom tog šampionata Roganović se susreo sa dvije ,,afere“. Na EP nije vodio desnog beka Vladana Lipovinu, koji je prešao granicu u ljutnji zbog manje minutaže i kasnije saopštio kako su navijači ,,jedina svijetla tačka u tami koja prekriva crnogorski rukomet“.
Svjesno ili ne, ,,udario“ je time i na saigrače.
Roganović zbog korone nije vodio prva dva meča na pomenutom EP, pa se u toj ulozi našao njegov prvi asistent i tadašnji direktor reprezentacije Draško Mrvaljević. Od ,,šuma“ u komunikaciji između njih dvojice došlo se do potpunog prekida veze i kraja saradnje. Mrvaljević nije više bio u ,,A“ selekciji, Roganović je ostao selektor.
Priča o umoru ne pije vodu
,,Lavovi“ su nastavili da idu uzlaznom putanjom. Uz muke u prvom meču baraža, te nezaboravan ambijent u revanšu u ,,Morači“, eliminisana je Grčka i obezbijeđeno drugo učešće na SP, prvo nakon 10 godina.
Trebalo je to da bude ključno takmičenje za ostvarenje plana koji je Roganović zacrtao 2018. godine – plasmana na Olimpijske igre 2024.
Mladi stručnjak je preambiciozno najavio četvrtfinale, iako je za takav podvig iza sebe trebalo ostaviti Španiju ili Francusku, te Sloveniju i Poljsku. Nekoliko igrača je takođe pričalo o istim dometima, drugi su – poput Nebojše Simića – bili realniji.
Crna Gora nema kvalitet za četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Nijesu ga izborile ni Hrvatska, Slovenija, Island, Portugal, Holandija, Srbija –sistem takmičenja je takav da velikani teško mogu da omanu i za ,,drugu kategoriju“ selekcija nema mnogo šansi.
Na SP nije išao povrijeđeni desni bek Stefan Čavor, pa je Branko Vujović ponovo morao da iznese preveliki teret u napadu.
Realnost je da bi dobar rezultat za Crnu Goru, nakon prvog plasmana u glavnu rundu SP, bio da je pobijedila Poljsku i(li) Sloveniju. Španija i
Francuska su preveliki zalogaj, dok se trijumfi nad Iranom i Čileom ne mogu smatrati željenim ,,korakom više“.
Po završetku posljednje utakmice na SP i poraza od Slovenije čula se izjava da ekipa nije trebalo da ide na pripreme u Katar i da se zbog toga osjećala negativna energija.
Takve stvari se ne ,,iznose“ iz svlačionice, a i nije baš da je samo boravak u Dohi kriv za to što ,,lavovi“ nijesu bili ni sjenka ekipe iz Debrecina i Budimpešte prošle godine i što su se neki igrači u Krakovu ispromašivali i odigrali ispod očekivanja.
Koliko god da su u porazu od Španije viđene dobre stvari i da se velikanu dugo ,,disalo za vrat“, taj meč je odredio sudbinu Crne Gore. Propuštena je prilika da se na startu uzmu dva kapitalna boda, a onda je protiv Irana i Čilea odbrana izgledala toliko loše da ni ubjeđivanja Roganovića kako ,,sad kreće ono pravo“ nijesu bila uvjerljiva.
Za glavnu rundu otpao je Nemanja Grbović zbog povrede, a bekovi nenaviknuti na igru u napadu s drugim pivotom srljali su u loša rješenja.
,,Lavovi“ su razbranili francuskog golmana Žerara, pa onda i manje poznatog poljskog, Korneckog, u meču gdje je domaćin bio ,,zreo“ za poraz iako su Crnoj Gori nedostajali i Miloš Božović i Stevan Vujović.
Onda su počele priče o umoru, što je neobično za ekipu koja je planirala da odigra još dvije, tri utakmice poslije glavne runde.
Ili je Roganović napravio pogrešan odabir igrača ili je neke previše, a neke premalo koristio. Ponekad i prekasno, kao u porazu od Poljske koji njemu ide na dušu.
Tek, stručnjak sa Cetinja koji se rukometno (iz)gradio u Švedskoj, odlučio je da ode. Prihvatio je krivicu, preuzeo odgovornost i povukao se poslije 18. mjesta na planeti. A čekao ga je novi ugovor…
Atipično za crnogorske prilike, ne samo sportske.
Od raznoraznih, balkanskom podneblju svojstvenih priča sačuvao je ekipu kojoj je ,,pronašao žicu“ i koja je pod njegovim vođstvom djelovala složno, nadahnjujuće, ponekad i moćno.
Sve do Krakova, januara 2023.
Dobar temelj za nasljednika
Zoran Roganović je nasljedniku, ko god to bude, ostavio dobar temelj jer je uz tri nastupa na velikim takmičenjima praktično obezbijeđeno i četvrto, a nije nestala ni šansa da se izbore olimpijske kvalifikacije.
,,Lavovi“ su pobjedama nad Kosovom i Bosnom i Hercegovinom završili veliki dio posla oko plasmana na Evropsko prvenstvo 2024, u martu će se sa Slovenijom boriti za prvo mjesto u kvalifikacionoj grupi i bolji šešir na žrijebu za šampionat u Njemačkoj.
Od reprezentacije se oprostio kapiten Vasko Ševaljević, u ozbiljnijim igračkim godinama su desno krilo Marko Lasica i pivot Vuk Lazović koji imaju po 34 godine, dok lijevi/srednji Stevan Vujović, desno krilo Mirko Radović i pivot Nemanja Grbović imaju po 32.
Uz prvu zvijezdu Branka Vujovića (24), Boža Anđelića (30), dvadesetogodišnjeg Radojicu Čepića, Miloša Božovića (28), Rista Vujačića (29), te Vasilija Kaluđerovića (24), Božidara Simića (25), kad se oporavi i Stefana Čavora (28), Crna Gora ima zavidnu bekovsku liniju gdje konkurenciju treba da ojača prije svih Arsenije Dragašević (20), u doglednoj budućnosti i Radoš Premović (18), Mirko Latković (17)…
Miloš Vujović (29) i Aleksandar Bakić (22) su prve opcije na lijevom krilu, na SP se predstavio pivot Miodrag Ćorsović (22), a Nebojša Simić s 30 godina ima još mnogo da pruži između stativa…
Potencijal nije sporan, ali ne treba se zavaravati – Crna Gora ima previše slabu ligu i premala ulaganja u klupski rukomet da bi se nadala jakoj konkurenciji na svim pozicijama i bila u situaciji da uđe u red najjačih evropskih selekcija.
Kontinuitet na velikim takmičenjima je uspjeh, za mjesto među osam na EP ili SP treba da se poklopi mnogo stvari.
