Je li lako Dejanu Savićeviću, jedinom fudbaleru na svijetu koji je proglašen za genija?
„Novinar italijanske Gazete delo sport Ðenaro Bovolenta prvi me je nazvao Il Genio“, kaže mi Dejan Savićević. „Međutim, tek u maju 1994, nakon što je u finalu Lige šampiona Milan porazio Barselonu sa 4:0, u Italiji je moj nadimak postao opšteprihvaćen.“
Tokom te sada već čuvene utakmice u Atini, Savićević je dao još čuveniji gol, zbog čega je veliki golman španske reprezentacije Andoni Zubizareta kažnjen: otpušten je iz Barselone. Fudbalski znalci tvrde da ne čudi što je upravo snimkom tog Savićevićevog nezaboravnog i nebranjivog lob udarca, emitovanog na video-bimu, 1999. započela proslava stote godišnjice fudbalskog kluba Milan.
„Pred taj put u Atinu, u Milanelu, kampu Milana, posjetio nas je predsjednik kluba Silvio Berluskoni. Održao nam je prigodan govor, poželio nam srećan put, dobru igru… Već je bio krenuo ka izlazu, a onda se iznenada okrenuo i obratio mi se gotovo svečanim tonom:
‘Ako si genije, pokaži se sjutra, u meču sa Barselonom!’
To su čuli svi igrači, trener, novinari… Sjutradan sam zaista odigrao utakmicu života“, sjeća se Savićević, kome je ponudu da igra za Milan uputio ne trener, već upravo vlasnik i predsednik kluba Silvio Berluskoni. Onima koji su sumnjali u to da je Savićević ona Milanova idealna desetka, Berluskoni je odgovarao:
„Kada Savićević igra, na stadionu se, sama od sebe, upale sva svijetla; čim izađe, pada mrak.“
Iako ga je predsjednik nekada veoma uspešnog italijanskog fudbalskog kluba nesumnjivo obožavao, Genije je u početku u Milanu dosta dugo grijao klupu. I to voljom trenera Fabija Kapela.
„Sa Kapelom sam prvi put ušao u sukob negdje u zimu 1992, pred utakmicu Lige šampiona Milan – Anderleht“, kaže Savićević. „Naime, tokom treninga sam čuo kako me je Kapelo stavio na spisak za put u Brisel, ali kao rezervnog igrača. Istog trenutka sam prekinuo trening i otišao da ga pitam o čemu je riječ.
U Milan sam došao kao formiran igrač, sa osvojenim Kupom šampiona, Interkontinentalnim kupom, statusom standardnog reprezentativca Jugoslavije; nijesam bilo ko! Rekao sam mu: ‘Ako mi ne dozvolite da igram, ne idem u Brisel!’
Malo je reći da je Kapelo bio šokiran. Zacrvenio se, počeo je da urla:
‘Moraš da ideš, čuješ li me?! Moraš!’
‘Ako mi dozvolite da igram, idem; ako ne – ostajem u Milanu!’, rekao sam i otišao u svlačionicu.
Poslije desetak minuta, pozvao me je Galijani, drugi čovjek Milana.
‘Dejo, nemoj da praviš probleme; idi na put’, molio me je. ‘Ne mogu da dobijem predsjednika Berluskonija, negdje je na Sardiniji; čim s njim stupim u kontakt, reći ću mu da ti se javi, da to sredite. Hajde, spremaj se!’
Nijesam htio da čujem! Galijani je nastavio da moli, da objašnjava da moram da slušam trenera, da od kluba za to dobijam platu…
‘Pa šta?!’, prekinuo sam ga. ‘Evo, daću vam platu, samo me pustite da igram!’
Rekao sam da ne mogu dalje da razgovaram, da sam bijesan i da ću mu kasnije javiti šta sam odlučio. Čim sam završio razgovor sa Galijanijem, isključio sam telefon, sjeo u kola i otišao u Švajcarsku. Nastao je haos!“
Naravno, italijanski novinari ubrzo su saznali za sukob Savićevića i Kapela, pa su se u Milanu mogli čuti i predlozi da se Genije po hitnom postupku isključi iz kluba. Nikada se, naime, do tada nije dogodilo da neki igrač odbije da ode na put zbog toga što ga je trener upisao kao rezervu. Iako svjestan šta je uradio, Savićević nije htio da popusti „ni za živu glavu“! Pored toga, znao je da samo predsjednik kluba o tome odlučuje. A Berluskoni je, kao i obično, bio na Savićevićevoj strani.
„Poslije tog incidenta, tokom utakmice sa Monakom u Ligi šampiona, na San Siru sam doživio ovacije. Ali ni to nije opametilo Kapela, daleko od toga. U aprilu 1994. Milan je, recimo, meč sa Udinezeom odigrao sjajno. Tokom prvog poluvremena sam bio ubjedljivo najbolji na terenu; tokom drugog, u prvih desetak minuta, napravio sam dvije stopostotne šanse, dodao loptu Lentiniju, koji je promašio prazan gol. Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledao prema klupi i vidio Van Bastena kako se zagrijava. Na kraj pameti mi nije bilo da mi Kapelo sprema zamjenu. Međutim, čuo sam da sudija prekida igru, okrenuo se i vidio da podiže broj deset. Nisam mogao da vjerujem!
‘Genije, ideš na klupu! ‘, čuo sam nekoga od saigrača.
Cio stadion mi se okrenuo naopačke. Izletio sam sa terena, bacio dres na klupu i uputio se direktno ka Kapelu:
‘Šta je?! Zašto me opet mijenjate?!’, urlao sam.
Vidio sam da pomoćni trener izbezumljeno maše peškirom.
‘Marš u pizdu materinu!’, odbrusio sam i otišao u svlačionicu.“
Kapelo je ćutao, nije želeo da se raspravlja. Kasnije, kada je utakmica završena, Savićević je napravio novi skandal: odbio je da se sa ekipom vrati u Milano. Naravno, na kraju se, kao kakav deus ex machina, u sve umiješao neizbježni Silvio Berluskoni, koji je posle razgovora s Kapelom pozvao Savićevića i obećao mu da se tako nešto neće ponoviti. I nije se ponovilo.
Dejan Savićević nije, kako se to obično misli, fudbalsku karijeru započeo u titogradsku FK Mladost, već – na ulici, u dvorištu, na školskom igralištu. To iskustvo mu je, kako sam kaže, kasnije mnogo pomoglo. Objasnio je i zašto.
„Zato što sam, za razliku od djece koja su igrala na gradskim, uređenim stadionima i igralištima, morao da vodim računa o svakoj nijansi: naučio sam da osluškujem loptu, da je osjetim, da unaprijed predvidim gdje će otići. Sve finte, sve važne driblinge naučio sam na ulici. Kao trinaestogodišnjak, igrao sam s ljudima koji su od mene bili stariji više nego duplo. A to je posebna škola. Tu se kalite.
Igrate, iako nemate sudiju koji bi vas zaštitio i svirao faul. Takva pozicija nije laka: imate trinaest godina i strašno vas nervira to što vas ostali ne uvažavaju. Tretiraju vas kao dijete, što je u tim godinama strahovito uvrijedljivo. E onda gledate da se nametnete. Kako? Ulica vas očvrsne, nauči da uzvraćate udarce; pomogne vam da shvatite da ekipu i publiku ne osvajate samo darom i talentom nego i bezobrazlukom, drskošću.“
O Savićevićevoj drskosti na terenu je, ne bez simpatija, često pisao i veliki Bogdan Tirnanić.
„Tokom karijere, moj najbolji saigrač uvijek je bila – lopta! Kao fudbaler, bio sam izraziti individualac, koji je više od bilo čega volio dribling. Uživao sam u tome da izdriblam jednog, dvojicu fudbalera, da dodam loptu… Kada sve saberete, vidjećete da sam u karijeri imao najviše takozvanih zadnjih pasova“, kaže Savićević.
Pisac i najveći jugoslovenski poznavalac fudbala Božo Koprivica u knjizi „Samo bodovi mogu obećati“ tvrdi da su Dejan Savićević i Miloš Milutinović dva najdarovitija fudbalera u jugoslovenskom fudbalu. Oni su „jedina dva igrača koja su na vrhuncu moći mogla da budu broj jedan na svetu. Zašto samo njih dvojica? Zato što su sve radili u pokretu, u brzini. Njihov dribling bio je uvek prema naprijed, prema golu. Imali su silovit dribling tijelom: kao vidra, kao jelen, kao ris. Zato što su imali strašno osjećanje prostora, tačan, blag pas. Pas kao kineski akvarel i pas preko pola, pola i više terena, kao talas i čist kao pučina u podne. I zato što su bili veliki strijelci. Savićević je gotovo uvijek posle driblinga išao na šut. Kakva je to uznemirujuća glad za golovima. Golovi uvek lijepi za oko. Uzbudljivi, katarzični“.
Šta je zapravo dribling? Kako ga Genije definiše?
„Dribling je muški princip, moć; u njemu je najveća čar ovog fantastičnog sporta. Dribling je način da protivniku pokažete da ste jači. Tu se vidi majstorstvo. U fudbalu je najvažnije zauzeti poslednjih trideset metara; ako ste majstor, tu pravite višak igrača i stvarate šansu za gol. Ostalo može biti i stvar trenera, strategije i taktike, pomoću kojih postavljate sistem igre. Ali ako u poslednjih trideset metara nemate kvalitetnog igrača koji na određenim pozicijama mora da stvori šansu, koji je sposoban da odigra jedan na jedan, do cilja ćete teško doći. Kao fudbaler, čini mi se da sam imao urođeni talenat za dribling.“
Može li se dribling naučiti?
„A, ne, ne… Dribling imate ili nemate. Iako nijesam vjernik, rekao bih da je u pitanju božji dar. Pele, Maradona ili Mesi rođeni su sa tim darom. Postoje fudbaleri koji nemaju talenat, ali imaju upornost; to zovem mehaničkim driblingom. Za razliku od Mesija, Kristijano Ronaldo, na primjer, dribla mehanički. Šta to znači? Ako prema protivniku krećete izvodeći fintu i ako pritom ignorišete njegov stav, njegovu emociju ili reakciju, to se zove mehanički dribling. Dakle, nešto ste unaprijed naučili, izvježbali i ne interesuje vas saigrač, koga doživljavate kao sredstvo. Za razliku od Ronalda, Mesi, recimo, krene u napad, vaga na lijevu stranu i, ako protivnik to ne prihvati, ne proguta mamac, on pokušava zdesna. Neće da ga pobijedi onamo gdje je ovaj slab, nego tamo gdje je najjači. Mesi prati saigrača, uvlači ga u igru, u nadmetanje, sa njim ulazi u odnos.“
Savićević dodaje da je, dok je profesionalno igrao fudbal, uvek više volio takozvani prirodni dribling; mehanički je prezirao. Bilo mu je važno da s protivnikom ostvari odnos, da gleda kako reaguje onaj koga pokušava da nadigra. Zašto?
„Zato što to znači da ga uvažavam. E sad, dribling je takav: ako protivnika jednom pređete, možete se vratiti na sredinu terena i ponovite fintu. Ni to nijesam volio. Naprosto, ako ste nadmoćni, ako ste bolji igrač, nema potrebe da protivnika ponižavate. Usredsredite se na dribling, na zadnji pas, u kojima je uživanje, strast, radost igre“, objašnjava Savićević, dodajući sa žaljenjem da je danas u fudbalu sve manje strasti.
Ona se možda zadržala samo još na ulici, u malim, provincijski klubovima. Onima poput titogradske Mladosti, iz koje je Savićević u jesen 1983. prešao u Budućnost. Standardni prvotimac FK Budućnost postao je sa osamnaest godina.
„U početku sam se mučio – tražio sam mjesto u timu, pokušavao da se uklopim. U junu 1986. sam se konačno stabilizovao i počeo da igram na vrhunskom nivou. Sjećam se i svoje debitantske utakmice: Budućnost – Crvena zvezda, oktobar 1983, stadion pun kao šipak. Kada sam dao gol, publika je bila u delirijumu. Uvijek su me inače opijali puni stadioni, krcate tribine. I obrnuto: čim vidim da je publika ravnodušna, da sa tribina ne dobijam odgovor, i sam bih se povlačio. Mislio sam – što bih se mučio.“
Sa Milanom Živadinovićem na čelu, Budućnost je 1986. napravila bum: u Splitu je pobijedila Hajduk, u Beogradu je sa Partizanom i Crvenom zvezdom igrala neriješeno, u Titogradu ređala pobjede. Iste godine, Budućnost je bila treća na tabeli, dok je Savićević proglašen za otkriće sezone. Njegove fotografije nalazile su se na svim naslovnim stranama – od Ilustrovane politike preko Tempa do TV Novosti. Polako je postajao nova jugoslovenska fudbalska zvijezda. Ubrzo je dobio ponudu da pređe u jedan od tri najveća kluba u SFRJ: Crvenu zvezdu, Partizan i Hajduk.
Hajduk je nudio najbolje uslove; Partizan, iako najuporniji, nikada nije bio dovoljno određen i konkretan, dok je Zvezda, koja mu je i emocionalno bila najbliža, od prvog momenta igrala otvorenih karata: znali su šta hoće, imali direktnu ponudu. Tadašnji predsednik Crvene zvezde, direktor „Robnih kuća Beograd“ Miloš Slijepčević, tih je dana često dolazio u Titograd, pregovarao sa čelnicima Budućnosti o Savićevićevom prelasku u Zvezdu, obećavajući čak i da će Dejanovog mlađeg brat Gorana zaposliti u „Robnim kućama Beograd“. Na kraju se u sve, kao i obično, umiješala politika.
„Budući da je kompletna uprava Budućnosti bila crno-bijela, od prvog momenta su pokušavali da me usmjere ka Partizanu“, kaže Dejan Savićević. „Negdje u januaru 1988. Slijepčević, Nastadin Begović, Vladimir Cvetković i Dragan Džajić stigli su u Budvu na pregovore sa mnom. Zvezda je u martu te godine trebalo da igra meč sa madridskim Realom; računali su na mene. Bio sam van sebe od sreće. E, onda su čelnici Budućnosti iznenada odlučili da pregovore odlože za jun, poslije čega je među nama izbila velika svađa. Te sam zime odbio da odem s njima na pripreme. Sačekao sam 20. jun i potpisao ugovor sa Zvezdom. Istog dana ugovor je potpisao i Darko Pančev. U međuvremenu, ovi iz Partizana su ‘sredili’ da dobijem poziv za vojsku. U junu 1988, čim sam potpisao ugovor sa Zvezdom, uredno sam se javio u kasarnu u Beogradu. Međutim, prije polaganja zakletve – što je jedinstven slučaj – odnekud je stiglo naređenje o mojoj prekomandi u Makedoniju, u Skoplje. Tek tada se u cio ‘slučaj’ umiješao dobri, stari Miljan Miljanić. Formirao je takozvanu sportsku četu, pa sam se poslije četiri- pet mjeseci služenja vojnog roka u Skoplju konačno vratio u Beograd. Miljanić je uz pomoć generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg načelnika Generalštaba, ugovorio da svi jugoslovenski reprezentativci – Boban, Janović, Jakovljević, Andrijašević, Asanović, Pantić, Bogdanović, ja – vojni rok služimo u Beogradu. Tako smo prije podne boravili u kasarnama, a popodne, kako bismo održali formu, odlazili na stadione i trenirali. Naravno da smo na taj način, u odnosu na ostale vojnike, bili privilegovani.“
U fudbalskom svijetu, Miljan Miljanić je, prema Savićevićevim rečima, bio ono što je Tito bio u političkom i društvenom životu SFRJ: tata! Od njega je, kaže, mnogo naučio.
„Gledajući me kako se nerviram, kako burno reagujem, Miljan me je, recimo, naučio da se ne sjekiram oko onoga na šta ne mogu da utičem. Kada gubite 1:0, morate da grizete, da se tučete, da na sve načine pokušate da pobijedite; ali ako gubite sa tri ili četiri gola razlike, ne vrijedi se nervirati; kasno je, sve je već završeno. Naravno, mladom i temperamentnom čovjeku je veoma teško to objasniti… Miljanić mi je mnogo pomogao i onda kada sam završio fudbalsku karijeru i počeo da se bavim poslovima vezanim za fudbal. Bio je strpljiv, dobar učitelj, uvijek spreman da dâ savjet.“
Kada je Dejan Savićević konačno prešao u Zvezdu, Budućnost je od velikog obeštećenja koje je zahvaljujući tom transferu dobila konačno postavila reflektore na gradskom stadionu u Titogradu. Dio „ugovora“ o prelasku Savićevića u Zvezdu bio je i da „Robne kuće Beograd“ preuzmu titogradsku fabriku tekstila „Titeks“, zajedno sa magacinima prepunim „Titeksovih“ džempera i ostale garderobe.
Savićević često voli da kaže da je vrijeme provedeno u Zvezdi bio najljepši period u njegovoj karijeri. Te tri sezone Zvezda je bila prvak Jugoslavije, osvojila šest trofeja, među kojima su domaći i Internacionalni kup, kao i Kup šampiona. Krajem 1991. Savićević je osvojio veliko priznanje – Srebrnu loptu. Zlatnu loptu dobio je Žan-Pjer Papen, iako je, prema ocjeni stručnjaka, Zvezdina „desetka“ bila mnogo bolja. Uprkos slavi koju je stekao, uprkos uspjesima, Dejan Savićević nikada nije proglašen za Zvezdinu zvijezdu.
„Naravno, žao mi je zbog toga“, kaže Savićević. „Mada, mislim da je tu titulu, prije svih nas, zaslužio Darko Pančev. Bio je veliki igrač. Kao i Robert Prosinečki, Miodrag Belodedić… Poslije osvajanja titule prvaka Evrope 1991, u anketi beogradske Politike glasovima čitalaca proglašen sam šestom Zvezdinom zvijezdom, nakon čega je Vladimir Cvetković poručio da je Zvezda uvijek poštovala volju svog naroda. Ispalo je da je ponekad ipak ne poštuje. Zašto? Možda zbog toga što nijesam Srbin, nego Crnogorac.“
Pojedini mediji u Srbiji su, nakon što je u maju 2016. Fudbalski savez Kosova primljen u UEFA, požurili da jave kako je predsjednik FSCG takvoj odluci dao i „lični doprinos“.
„Tu priču je neko namjerno pustio, što smo Tomislav Karadžić i ja odmah demantovali“, kaže Savićević. „Glasalo se o ulasku Kosova u UEFA, što je u suprotnosti sa statutom te fudbalske asocijacije. Cio svijet pravi trule kopromise, krši sopstvena pravila… FSCG je, na primjer, poslije ukidanja državne zajednice SCG, morao da sačeka da Crna Gora bude primljena u UN, pa da tek onda dobije pravo da aplicira za članstvo u UEFA. E, ali to nije bio slučaj sa Kosovom, na šta sam upozorio tokom svog obraćanja delegatima, podsjećajući ih, istovremeno, da su prijemom Kosova u UEFA srušili sopstveni statut. Uzalud! I u ovom slučaju je politika pobijedila sport.“
Dejan Savićević nije dozvolio da ga politika posvađa s navijačima, ali ni sa nekadašnjim saigračima u reprezentaciji one velike Jugoslavije.
„Raspad Jugoslavije je, kažu, krenuo na utakmici Dinamo – Zvezda. Nije! To nije moglo bez političara. Oni su prethodno sve pripremili, a incident na toj utakmici bio je samo posljedica njihovih svađa. Kako je moguće da su tek koju godinu ranije, u Splitu, čuvši da je umro Josip Broz Tito, igrači Hajduka i Crvene zvezde onako plakali? Mislite da se to moglo odglumiti?“, pita Savićević i odgovara:
„Nije! Igrao sam sa Prosinečkim, Pančevom, Baždarevićem, Hadžibegićem, Škorom, Jozićem… Osjećali smo da se nešto strašno sprema, ali niko od nas o tome nije želio da razgovara. U međuvremenu, svako je otišao na svoju stranu. Sa nekima od njih sam se čuo i tokom rata, s drugima i danas ostao u kontaktu… Dok sam igrao za Milan, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Zvonimir Boban. Uprkos ratu, odlično smo se slagali. Ipak smo nekada bili Jugosloveni, igrali za istu reprezentaciju, pjevali ‘Hej, Sloveni’…“
Čuveni snimak na kojem Savićević u Zagrebu onako sočno psuje „škrbavog purgera“ nekima je poslužio kao dokaz da je Genije – crnogorski nacionalista.
„Kakav nacionalista?!“, smeje se Savićević. „Šta se dogodilo? Pred utakmicu Hrvatska – SRJ u Zagrebu 1999. neki beogradski novinar mi je tražio intervju. Stajali smo ispred hotela i taman kada smo završavali razgovor, čuo sam kako neki ludak u pozadini iz čista mira kreće da urla i pjeni. ‘Ubice, zločinci’, vikao je. Nijesam mogao da vjerujem. Nastavio sam intervju, ali pošto ovaj nikako da prestane, okrenuo sam da vidim šta hoće. Čovjek bukvalno nije imao nijednog zuba u glavi. Ljudi su umirali od smijeha. Tada mi je pukao film, počeo sam da ga psujem. Mislio sam da će ovaj novinar to da isiječe, tako je bio obećao. Kasnije, kada se snimak ipak pojavio na internetu, novinar je prošao gore nego ovaj škrbavi Hrvat. I ne znam kome je palo na pamet da me zbog toga optuži za nacionalizam. Isto bih rekao i Crnogorcu, Srbinu, Bosancu…“
Nedavno je, u intervjuu Nedeljniku, proslavljeni srpski i jugoslovenski košarkaš Vlade Divac objašnjavao šta se dogodi kada se čovjek koji je stekao svjetsku slavu jednoga dana suoči s realnim životom.
„Imao sam situacije na svim nivoima izdaje“, rekao je Divac. „Počeo sam stvarno sebe da preispitujem, da li sam glup ili lud. Shvatio sam da sam lud jer je nemoguće da budem glup samo u Srbiji. Lud sam bio zato što nisam htio da prihvatim realnost u svojoj zemlji, da nismo bolji od onoga što jesmo, baš ovakvi u ovom trenutku, i da ako mi ne odgovaraju ovakva pravila, moram da mijenjam sebe i da se prilagodim ili da odem.“
Na kraju je Vlade Divac – otišao.
Za razliku od njega, Dejan Savićević je, uprkos sličnom iskustvu, ipak ostao.
„Kada sam bio na vrhuncu karijere, dok sam bio Milanov Il Genio, moj prijatelj Boro Krivokapić me je upozorio da je vrijeme da spustim loptu, da razmislim šta ću dalje.
‘To što trenutno živiš’, rekao mi je, ‘nije stvaran život; to je privid. Sa stvarnošću ćeš se suočiti onoga dana kada budeš prestao da aktivno igraš fudbal. A to neće biti lako.’“
I nije bilo. Savićević se, posle Milana, u kojem je imao status jednog od deset stranaca sa najviše odigranih sezona, 1998. najprije vratio u Zvezdu, pa prešao u bečki Rapid, gdje je i završio profesionalnu karijeru.
„Moja karijera je ograničena na dvadeset godina, što znači da negdje do trideset i pete mogu da igram. Šta poslije?! Ne znam da gradim, ne znam da crtam… Ali ne žalim se. Uspio sam, napravio karijeru, radio ono što sam volio; putovao sam, upoznao velike ljude, igrao sa najvećim svjetskim zvijezdama, provodio se, živio 300 na sat. Kada sam se konačno vratio u Podgoricu, suočio sam se sa onim o čemu mi je Boro Krivokapić govorio. Ovdje ljudi kao da se namjerno trude da vas omalovaže, da objave neku neistinu, trač, da vam zagorčaju život. Ovo je čudna sredina: kada ste vani i postignete uspjeh, svi se tobože vama ponose; međutim, čim se vratite, kao da jedva čekaju da vas sruše. Doživljavaju vas kao neprijatelja. Ne razumijem zašto – nijesam se promijenio, imam iste prijatelje, drugove iz djetinjstva, susjede sa kojima sam uvijek bio u dobrim odnosima. Kada god sam bio u prilici, uvijek sam im pomagao.“
Dejan Savićević se, kaže, prije svega zbog djece, Vladimira i Tamare, vratio u Podgoricu. Nakon briljantne fudbalske karijere, usledila je, pokazaće se, njegova kratkotrajna i ne baš uspješna epizoda na mjestu selektora reprezentacije Srbije i Crne Gore.
„Biti igrač i biti selektor reprezentacije dvije su različite stvari“, objašnjava.
Za predsednika Fudbalskog saveza Crne Gore Savićević je izabran 2001. Za razliku od ostalih saveza u regionu, za FSCG se, zanimljivo, dok je on na čelu, nikada nije vezivao nikakav skandal.
„Život koji danas vodim neuporedivo je mirniji od onoga kakav sam vodio dok sam profesionalno igrao fudbal. Manje sam eksponiran, što mi odgovara“, kaže Dejan Savićević. „Ipak, neke stvari mi nedostaju. Prije svega aktivno igranje fudbala, što je strast. Da su mi dozvoljavale godine, nikada ne bih prestao da igram. Danas, kada šutnem loptu, zaboli me koljeno, mišići. Tijelo se troši i čovjek se sa nekim stvarima, ma koliko one bolne bile, mora pomiriti.“
Dejan Savićević je nedavno postao deda male Vladane. Kako se miri sa tim novim „statusom“?
„Vladani je tek dva mjeseca, još je veoma mala, pa je rano da ulazim u novu ulogu. Kad poraste, stvari će se promijeniti. Sada?! Ne, još se ne osjećam kao đed. Ima vremena…“
