U okviru serijala ‘Majke šampioni’ na Areni sport potresnu priču još jednom je ispričala Radmila Brkić, majka pokojnog košarkaša Partizana Harisa Brkića koji je ubijen hicima iz vatrenog oružja ispred dvorane nakon treninga.
Preminuo je u decembru 2000. godine, tri dana nakon ranjavanja.
Imao je 26 godina. Ubica ili ubice do danas nisu pronađeni.
Brkić je sa 17 godina iz Bosne otišao u Srbiju, u Partizan, igrao je godinu u Budućnosti, a ubijen je nakon što se vratio u Beograd i odigrao samo tri meča u drugoj eri u crno-bijelom dresu.
“Moj suprug je gledao neku utakmicu, zvoni telefon, ja se javim, sestra me zove i kaže: ‘Rado, jesi li čula na televiziji da je Harisa neko upucao’? Kažem joj ‘Ma daj što si ti čula, pusti budalaštine! Zašto bi Harisa netko ubio’?! U to vrijeme su se događale neke nezgode po Beogradu. Sestra nastavlja: ‘Sad su prekinuli program, prebaci na Studio B’!
“Moj suprug je prebacio na Studio B. On se oduzeo. Ja znam da sam klonula, da sam samo sjela na parket. To je bilo… To je bilo… Ne mogu da opišem. Ne znam.
Kada su se koliko-toliko sabrali krenula je potraga za istinom.
“Zovi jednog, drugog, trećeg. Niko mi se nije javljao. Prvo sam zvala njegovu djevojku, misleći da ona zna, pa sam zvala sve njegove prijatelje čije sam telefone imala. Niko se nije htio javiti. I onda na kraju su mi rekli da će doći po nas… Da odemo ispred Hitne. Suprug nije mogao ići, ja sam otišla.
“Bila je agonija. Nisam svjesna kako sam uopšte hodala. Ne znam tko mi je sve prilazio. Ne znam… Jako teško. Haris više nije bio svjestan do kraja. Nije dolazio sebi”, u suzama je pričala Radmila.
“Samo pomislim koliko bi on godina imao sada. Bio bi čovjek. Da li bi bio trener ili ne o tome ne razmišljam, već samo o tome koliko bi on imao godina. Drugi imaju porodice, unučiće. Ali… Izbjegavam o tome puno da mislim”.
Dani nakon Harisove sahrane bili su agonija.
“Sjećam se da sam svako jutro ustajala, popila kafu i išla na groblje. Kiša, snijeg, svako jutro… Nisam znala kako da živim, osim tog puta od kuće do groblja. Kada je započela druga godina bez njega, ja sam bila loše. I ja i suprug koji je pokušavao da me podigne. U jednom trenutku mi je rekao: ‘Ako ti misliš da će tebi biti lakše, evo ti pa skoči sa četvrtog sprata…”.
Godine ne umanjuju bol…
“Kako živim? Da ne poželite nikome. Sama. Prvo mi je Haris otišao, što je najveća tuga. Prošle godine mi je i suprug preminuo. Imao je operaciju tešku, bio je dijabetičar. Ne znam zove li se ovo uopšte život”.
