Od Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, olimpijski plamen, koji se inače po tradiciji pali u Herinom hramu u Olimpiji na Peloponezu i to uz pomoć sunčevih zraka i metalnog ogledala, olimpijskom bakljom, štafetnim trčanjem prenosi se do grada domaćina Igara.
Tvorac ove ideje je Karl Dim, profesor iz Berlina, a članovima Međunarodnog olimpijskog komiteta je tu ideju predstavio Teodor Levald, predsjednik Olimpijskog komiteta Njemačke i ona je odmah bila prihvaćena.
Prva olimpijska baklja s olimpijskim plamenom, koja je nošena od Olimpije do Berlina 1936. godine, napravljena je kao kopija antičke baklje po crtežu sa jedne keramičke posude, a njen dizajner upravo je bio profesor Dim. Bila je teška 460 grama i visoka 27 centimetara, a održavanje plamena obezbjeđivalo je magnezijumsko punjenje baklje.
Tada je olimpijska baklja s olimpijskim plamenom nošena i kroz Kraljevinu Jugoslaviju.
Od tada pa do Zimskih olimpijskih igara 2014. godine u Sočiju, izgled baklje, kao i način nošenja, mijenjali su se, pogotovo kada su Igre održavane na drugim kontinentima i zavisili su od mašte i sredstava domaćina Igara.
Olimpijski plamen sa dvije olimpijske baklje, upaljen u Olimpiji, a za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine iz Atine je avionom donijet u Dubrovnik, odakle je štafetnim trčanjem, jedan istočnim, a drugi zapadnim smjerom kroz Jugoslaviju, na dan otvaranja Igara, 9. februara 1984. godine, stigao u Sarajevo.
Trasa istočnog smjera kretala se kroz SR Crna Goru, SAP Kosovo, SR Srbiju, SAP Vojvodinu i jednim dijelom kroz SR Bosnu i Hercegovinu, a zapadnog smjera kroz SR Hravtsku, SR Sloveniju i SR Bosnu i Hercegovinu.
Olimpijska baklja s olimpijskim plamenom – istočni smjer: iz Dubrovnika preko Trebinja kroz SR Crnu Goru kretala se trasom Nikšić – Cetinje – Titograd – Kolašin – Mojkovac – Bijelo Polje – Berane – Tutin, odakle se uputila prema Rožaju, novom Pazaru i dalje prema Raškoj.
Treba napomenuti da je olimpijska baklja iz Titograda regionalnom trasom stigla i do Ulcinja.
