Prema starogrčkoj legendi, 720. godine prije nove ere olimpijski sportista Orsip od Megare takmičio se u trci na 185 metara kad mu je slučajno spalo parče tkanine koje mu je pokrivalo genitalije.
Umjesto da stane i pokrije se od sramote, Orsip je nastavio da trči i pobijedio.
Njegov trijumfalni primjer ostao je upamćen.
Sportsko takmičenje bez odjeće – često naglašeno izdašnim nanošenjem maslinovog ulja – postalo je glavna stvar u Grčkoj, doživljeno kao krajnji izraz poštovanja prema Zevsu.
„Važilo je vjerovanje da je Orsip heroj i pobjednik, a potom se slavilo to što je bio go”, kaže Sara Bond, vanredna profesorka istorije sa Univerziteta u Ajovi.
„Grci su krenuli da se razgolite kao način da istaknu svoje grčko porijeklo i građanski status.”
U vrijeme kad su moderne Olimpijske igre obnovljene 1896. godine, međutim, kulturološka plima odavno se preokrenula.
Organizatori nisu čak ni pomišljali na to da vrate grčku tradiciju nagog takmičenja.
U savremenim takmičenjima, odjeća sada igra ključnu ulogu u sportskoj izvedbi.
Patike nude oslonac i pružaju odskok u trkačevom koraku, plivački kostimi mogu da pomognu plivačima da lakše klize kroz vodu, a tijesna odjeća može da smanji vazdušno trenje.
Ovog ljeta Olimpijske igre u Tokiju, međutim, obećavaju da će biti neobične na mnoge načine, imajući u vidu ograničenja zbog Kovida-19.
Ali šta ako bi preduzele još neobičniji korak vraćanja nagosti iz originalne grčke olimpijske tradicije?
Iako to niko ozbiljno ne razmatra, ova ideja postavlja neka veoma zanimljiva pitanja o izvedbi sportista, kulturološkim normama, seksizmu i mnogo toga još.
Više od smjernosti
Za početak, takmičenje bez odjeće stvorilo bi neprijatne logističke probleme za mnoge sportiste.
Iako savremeni takmičari često nastupaju u svojim sportovima praktično goli – noseći samo tijesni spandeks, na primjer – neki djelovi odjeće imaju važnu primarnu svrhu: da fiksiraju ženske grudi i muške genitalije.
„Da ne budem prost, to zaista pomaže kad je u pitanju udobnost, ako ništa drugo”, kaže Šon Diton, direktor specijalnih projekata Centra za tekstilnu zaštitu i udobnost na Državnom univerzitetu u Sjevernoj Karolini.
S druge strane, stepen do kog odjeća zapravo pospješuje sportsku izvedbu (za razliku od puke udobnosti) manje je jasan.
Prema Olgi Trojnikov, profesorki funkcionalnih materijala i inženjerstva za ljude pri Univerzitetu RMIT u Melburnu, to zavisi od same odjeće, koliko ona prianja tijelu svakog pojedinačnog sportiste i od samog sporta.
Uopšteno gledano, međutim, oprema čini nekoliko stvari za sportiste, kaže Trojnikov.
Prvo, ona tijelu daje aerodinamični oblik i „drži vas na okupu”, omogućivši snazi mišića da bude bolje usmjerena na traženi zadatak.
Kaiševi za dizanje tegova i spandeks mogu da budu od pomoći, na primjer, u stabilizovanju takmičarevih mišića tako da usmjere svu energiju na rad koji obavlja.
Bez takve odjeće, to bi moglo loše da se odrazi na njegovu izvedbu.
Veoma glatka odjeća može i da smanji otpor sa kojim se tijelo susreće dok se kreće kroz vazduh ili vodu.
Na primjer, pored brijanja nogu, biciklisti mogu da imaju koristi od nošenja uske odjeće sa veoma malo otpora prema vazduhu i strateški postavljenim teškim dionicama kako bi se stvorio korisno konfigurisan trag iza njih.
Tehničke tkanine i dizajn
Najuvjerljiviji primjer sportskih prednosti koje nudi odjeća može, međutim, da se nađe u plivanju.
Štaviše, ovaj sport zamalo je „postao takmičenje u inženjerstvu umjesto samo u sportskim sposobnostima ljudskog tijela”, kaže Trojnikov.
Ovo pitanje dospjelo je u vijesti 2008. godine kad su plivači koji su takmičili na Olimpijskim igrama u Pekingu oborili 25 svjetskih rekorda.
Dvadeset troje od njih je nosilo specijalizovani jednodjelni poliuretanski kostim LZR Rejser.
Prema NASA-i, čiji su naučnici pomogli da se osmisli LZR Rejser, ovaj revolucionarni kostim smanjio je trenje kože za 24 odsto i istovremeno kompresovao vlasnikovo tijelo kako bi smanjio vuču.
FINA, međunarodno organizacija za vodene sportove, 2010. godine je presudila da LZR Rejser i slični kostimi pružaju suviše nefer prednosti njihovim nosiocima.
FINA sada zabranjuje sportistima da se takmiče u bilo kakvom odijelu koje potpomaže brzinu, elastičnost ili cjelokupnu izvedbu.
Ovo praktično znači da – pored vuče na koju utiču grudi ili genitalije koje se klate – kad bi bili goli, to ne bi drastično uticalo na cjelokupnu izvedbu plivača.
Što se drugih ljetnjih sportova tiče, cjelokupni doprinos odjeće boljim vremenima ili rezultatima nešto je upitniji, kaže Trojnikov.
„Ima mnogo tvrdnji da radi ovo ili radi ono, ali zapravo nema mnogo toga u tome.”
Kompresivna odjeća, na primjer, pravljena je tako da promijeni način na koji teče krv kroz tijelo kako bi se unaprijedila oksigenizacija.
Štaviše, istraživanje je podijeljeno oko 50-50 za i protiv unapređenja učinka kad sportisti nose ovakvu odjeću.
„Postoje neka istraživanja, ali ništa definitivno”, kaže Trojnikov.
Ojačana obuća
Obuća je, s druge strane, sasvim druga priča, ne samo za unapređenje izvedbe već i za pružanje sigurnosti.
Odgovarajuća obuća koja pruža oslonac tabanu i peti, i štiti čukalj, značajno pomaže u trčanju, skakanju i brzim okretima.
Obuća takođe smanjuje pritisak na niže ekstremitete, kosti, ligamente i mišiće.
„Stopala nose svu težinu tijela”, kaže Pamela Makoli, industrijska inženjerka pri Vilsonovom koledžu tekstila na Državnom univerzitetu u Sjevernoj Karolini.
„Zbog toga je toliko važno imati izvrstan oslonac za stopala, da bi mogla da iznesu vaše tijelo.”
Iz bezbjednosti, neki sportovi zahtijevaju još specijalizovaniju obuću.
Sportisti koji se takmiče u olimpijskom jedrenju, na primjer, oslanjaju se na svoju obuću da im umanji klizanje i pomognu u stabilnosti dok vise o boku broda.
To smanjuje potencijal za opasne nesreće i istovremeno pojačava izvedbu.
Posle svega, kaže Makoli, „ako žele da vrate učestvovanje na Olimpijskim igrama bez odjeće, to je u redu, ali makar zadržite obuću.”
Učestvovanje bez odjeće moglo bi da utiče na to ko će na kraju završiti na takmičenju.
Sa obućom ili bez nje, neki sportisti – suočeni sa obaveznom nagošću – mogli bi da se odluče da ne učestvuju iz protesta.
Konzervativnije zemlje mogle bi da zabrane svojim sportistima da uopšte učestvuju.
„Za kulture u kojima smjernost igra veliku ulogu, ovo prosto ne bi bila opcija”, kaže Rut Barkan, počasna vanredna profesorka rodnih studija na Univerzitetu u Sidneju, i autorka knjige Nagost: Kulturološka anatomija.
Nastala bi i ozbiljna pravna i etička pitanja, ukoliko bi se od sportista mlađih od 18 godina takođe tražilo da se takmiče nagi.
Iako su goli muški sportisti sa samo 12 godina učestovali na starogrčkim Olimpijskim igrama, imajući u vidu religioznu prirodu samih igara, kaže Bond, seksualna aktivnost ili seksualizacija sportista bila je strogo zabranjena i ne bi se tolerisala.
To ne bi bio slučaj danas. „Nagost na Olimpijskim igrama je imala drugačije značenje tada”, kaže Bond.
„Danas bi postala veoma inherentno seksualizovana i veoma pornografska, a to bi, zauzvrat, postalo veoma predatorski.”
Nagi na televiziji i društvenim mrežama
U Staroj Grčkoj, Olimpijske igre takođe je gledala prvenstveno elitna muška publika, od kojih su svi imali istu kulturološku i vjersku pozadinu (šačici neudatih žena takođe je dozvoljeno da prisustvuju).
Danas, Igre se emituju milionima ljudi širom svijeta.
Iako bi konzervativne zemlje vjerovatno zabranile da stanice emituju Olimpijske igre, na liberalnijim mjestima, „medijske kompanije bi podivljale od uzbuđenja”, kaže Barkan.
Reakcije među gledaocima, s druge strane, bile bi veoma pomiješane.
„Na svaku osobu koja misli da je nešto umjetnički, plemenito i veličanstveno, bilo bi nekih drugih koje bi mislile da je to odvratno”, kaže Barkan.
Društvene mreže bi se postarale da se čitav spektar mišljenja raširi nadaleko, gotovo sigurno utičući na izvedbu sportista čija bi se tijela procjenjivala – bilo dobro ili loše.
Slobodnijim sportistima bi se možda dopala pažnja.
„Imali bi savršena tijela kojima bi se razmetali”, kaže Barkan.
Ali čak i najsamouvjerenijim takmičarima ova vrsta pažnje vjerovatno bi teško pala.
„Oni ne kontrolišu šta bi mediji i popularna kultura napravili od svega toga”, dodaje Barkan.
Ženski i transrodni sportisti, dodaje Barkan, „nesumnjivo” bi se susreli sa više osude od muških.
Ima mnogo istorijskog presedana za ovo.
Kad je Brendi Častejn skinula dres slaveći odlučujući gol na Svjetskom prvenstvu za žene 1999, fotografije fudbalerke u sportskom grudnjaku stvorile su međunarodnu medijsku pomamu – uprkos tome što se muški sportisti, naravno, sve vrijeme viđaju bez majice.
„Američka javnost je čak i to seksualizovala”, kaže Bond.
„Mogu samo da zamislim šta bi se desilo da se sportisti skroz skinu.”
I zaista, za mnoge sportiste, psihološki efekti potpuno nagih Olimpijskih igara mogli bi u cjelosti da zasijene bilo kakve fizičke prednosti nenošenja odjeće.
„Zamislite samo koliko je teško ignorisati milion glasova koji komentarišu najintimnije djelove vašeg tijela”, kaže Barkan.
Kad bi nagost postala stalno obilježje Olimpijskih igara, onda bi, vremenom, moglo da se desi da se društvo vrati na doživljavanje sportske nagosti kroz prizmu herojstva i veličanja.
Ali to se svakako ne bi desilo preko noći, kaže Barkan.
U međuvremenu, za mnoge sportiste emocionalna energija neophodna da se isključi kulturološki balast i društvena osuda koji prate nagost vjerovatno bi ostavilo traga na njihovoj sportskoj izvedbi.
Pod ovim teretom, pobjednici prvih nagih ljetnjih Olimpijskih igara mogli bi da budu ne oni sa najvećom sportskom srčanošću, već oni sa najsnažnijom sposobnošću da kanališu mentalni sklop starih Grka.
