Tekst je dio Specijalnog dodatka ”20 godina crnogorskog sporta”. Izdanje je dostupno na linku.
Dok je Atina, slijedeći vizionarski naum francuskog barona Pjera de Kubertena, iščekivala trenutak kada će rasplamsati obnovljeni olimpijski plamen, u junu 1895. godine na Cetinju je odštampan šesti broj književnog lista Luča. Odjek vremenski i prostorno dalekih, a duhovno bliskih helenskih ideala prolomio se sa lovćenskih visova.
„Crna Gora koja s pravom uživa svjetski glas za svoje junaštvo… Bi li bilo pravo da ostane neutralna u toj izvanrednoj svečanosti…?“, vatreno je uskliknuo banatski sveštenik Aleksandar Čurčić, u napisu objavljenom u rubrici Razne bilješke.
Tražeći dubinsku kopču između mitskog i istorijskog koda dva naroda, iskovao je riječi u kojima će se naslutiti grube konture budućeg crnogorskog sportskog etosa:
„Nije li Vučji Do za Crnu Goru što i Maratonsko polje za Grčku? Nije li crnogorski guslar grčki Omir? Crnogorci – novi Spartanci – bi li bilo pravo da se pokažu slabim prema svečanosti potomaka starih Spartanaca? Ne, doista.”
Stvarnost je utišala romantičarsku zanesenost. Kada su u proljeće 1896. godine u grčkoj prijestonici oživjele prve moderne Olimpijske igre, među sudionicima iz četrnaest zemalja nije bilo crnogorskih takmičara. I ne samo tada.
Splet dramatičnih istorijskih okolnosti, ratova i državnih udesa, ali i svjesnih izbora i integracija, odredio je da Crna Gora, kroz duge decenije, na borilišta šalje svoje sportske sokolove i heroine pod zastavama različitih formi južnoslovenskih zajednica.
San iz Luče ostao je generacijski zavjet, čekajući vrijeme kada će se sportski tok uliti u korito državne suverenosti.
Refleksija života
O bliskoj vezi crnogorske svakodnevice i takmičarskog duha, i prije organizovanih oblika sportskog života, zorno svjedoči zapis iz praškog časopisa Světozor iz 1909. godine. Posmatrajući ritam života u zemlji crnih brda, češki reporter bilježi nedjeljnu zabavu: omladina je okupljena u kolu, dok se oni stariji nadmeću u boćanju – krštenom kao „svojevrsni primitivni bilijar na drumu“. Uz bacanje kamena s ramena i gađanje u metu, autor sa divljenjem osvjetljava karakter ovdašnjeg čovjeka: da Crnogorci ne znaju za porok nedjeljnog opijanja, već dan namijenjen za odmor provode u pokretu.
Još od 1913. godine i zametanja organizacione klice – osnivanjem fudbalske družine Lovćen na Jasikama, nedaleko od cetinjskog manastira – sport u „kamenom prijestolu slobode“ nikada nije bio shvatan tek kao puka razonoda. Igra i nadmetanje postali su refleksija samog života – neprestano rvanje sa vlastitim ograničenjima, oskudicom i surovim okruženjem, u potrazi za mjestom pod suncem. Crnogorski čovjek, vjekovima podizan na narativu viteštva, megdana i lične hrabrosti, u sportskim borilištima brzo je otkrio novu, mirnodopsku arenu za dokazivanje vrijednosti.
Sport je prerastao u organsku potrebu: novi prostor osvajanja slobode, kolektivne identifikacije i ličnog potvrđivanja. Ali i iskonske želje za igrom.
Upravo taj duh prepoznala je i beogradska štampa u maju 1939. godine. Reprezentacija Cetinjskog nogometnog podsaveza je, uprkos ubjedljivom porazu na gostovanju u jugoslovenskoj prijestonici, dobila nesvakidašnju pohvalu: fudbalerima iz Crne Gore priznato je da imaju ono što je domaćoj selekciji nedostajalo – elan i požrtvovanje.
Decenijama su crnogorski sportisti ugrađivali sebe u temelje jugoslovenskog sporta, utiskujući ono nešto svoje – nerv, karakter, temperament – u zajedničke napore i uspjehe. Njih četrnaestoro obasjano je olimpijskim zlatima; još toliko njih pelo se na pobjednička postolja. Kolone drugih su, na evropskim i svjetskim pozornicama, jurišale na sportske vrhove.
Ipak, u tom raskošnom jugoslovenskom sportskom mozaiku, podvizi naših asova utapani su u kolektivni imenitelj većih i moćnijih centara, svodeći crnogorski sport na prikriveni rezervoar talenata.
Kako se kalilo srebro
Zato maj 2006. godine nije bio samo politički i državni međaš, već i dugočekana emancipacija: trenutak kada je crnogorski sport konačno stupio na sopstveni kolosjek, gradeći identitet pod svojim imenom.
Crnogorski olimpijski komitet, predvođen Dušanom Simonovićem, dinamično je sproveo tu istorijsku tranziciju, prevodeći ovdašnju sportsku porodicu sa republičkog nivoa do punopravnog članstva u međunarodnoj zajednici. Prijem u MOK, u Gvatemala Sitiju 2007. godine, označio je nepovratni raskid sa statusom sportske provincije.
A kada su se već naredne godine vaterpolisti popeli na krov Evrope u Malagi, a potom na kineskom tlu udarili olimpijski pečat, planeta je shvatila da se Crna Gora ne takmiči da bi bila viđena, već da bi pobjeđivala. Od onih vizionarskih redova u Luči, pa do avgustovskog jutra u kojem se u olimpijskom selu u Pekingu zaviorio crveno-zlatni barjak sa dvoglavim orlom, prošlo je 111 godina.
Na novi iskorak, na konačnu potvrdu veličine, čekalo se još jedno četvoroljeće. London 2012. donio je punu takmičarsku zrelost i kolektivnu katarzu.
Te avgustovske dane pamtimo po opštem zanosu, dok su crnogorske rukometašice – naše Lavice – kujući plemeniti metal u „Bakarnoj kutiji“, ispisivale ne samo sportsku, već i kulturološku i sociološku stranicu Crne Gore. Srebrna medalja imala je dublji društveni eho od bilo kojeg političkog proglasa. Kako je selektor Dragan Adžić primijetio, ovaj uspjeh je bio demonstracija ženskog liderstva i rušenje patrijarhalnih zidova. Lavice su svojom mentalnom čvrstinom postale svetionik generacijama mladih žena širom zemlje.
Ljetnja sportska groznica – od napetosti mečeva odluke, preko erupcije radosti kada su naše rukometašice izašle na pobjednički podijum, do zajedničke proslave sa desetinama hiljada oduševljenih ljudi u Podgorici – obogatila je smislom sve ono što je zajedno rađeno godinama i pokoljenjima unazad.
Geografija prkosa
U dvije decenije obnovljene samostalnosti, tokom kojih Crna Gora ispisuje vlastitu sportsku hroniku, na globalnoj sceni uobličava se novi fenomen. Velike sportske nacije, navikle na široke baze, izdašne resurse i ustrojene sisteme, nerijetko su bile zatečene rezultatima koji su stizali sa ovog komada krša izbrušenog morskom solju, šibanog kišama i zatrpavanog snjegovima. Od košarkaških obruča, preko rukometnih, vaterpolo, fudbalskih, odbojkaških i teniskih terena, pa sve do atletskih staza, regatnih polja, tatamija i ringova širom planete, godinama lebdi isto pitanje, ono koje je naša proslavljena košarkašica Jelena Dubljević nebrojeno puta čula:
„Kako vi to radite?“
I, zaista, kako zemlja od nešto više od 600 hiljada stanovnika uspijeva da stoji uz rame sa najvećima?
Odgovor se ne može podvesti pod hladne statističke parametre niti ugurati u tabele sportskih instituta. On leži upravo tamo gdje ga je autor teksta iz Luče naslutio još krajem 19. vijeka: u samom kulturnom obrascu ovog podneblja, u kome je sport postao moderna rezonanca vjekovne borbe za opstanak i samopotvrđivanje. U društvu duboko oslonjenom na tradiciju, reprezentacija je postala snažno vezivno tkivo, a igralište arena u kojoj se iskazuju i brane zajedničke vrijednosti.
Priča o dvije decenije sportske samostalnosti je priča o dvadeset godina prkosa i o ljudima koji su dokazali da se stvarna veličina jedne nacije ne mjeri geografskim koordinatama i brojem stanovnika, već njenom sposobnošću da rađa i usmjerava vanserijske talente i natjera velike da igraju po njenim pravilima.
Sudbinska cesta
Dva desetljeća institucionalne samostalnosti i sportskih uzleta ne smiju, međutim, biti paravan za zanemarivanje realnosti koja pulsira iza odličja. Pod sjajnom fasadom krije se ogoljena struktura crnogorskog sportskog fenomena. On je predugo održavan na čistom entuzijazmu, fanatizmu pojedinaca, te žilavosti i snalažljivosti što se rađaju iz manjka uslova. Dok nam dvorane, bazeni i stadioni hronično kaskaju za evropskom standardima, naši se rezultati opasno inate sa zakonima vjerovatnoće, umjesto da budu proizvod sistemske trake.
Da bi se sportska hronika ispisivala i u decenijama pred nama, sistem više ne smije da se „stvara u hodu“ – potrebna mu je čvrsta i razrađena strategija, ulaganje u infrastrukturu i svijest da se od stare slave i čistog talenta ne može dovijeka opstajati. Sljedeća velika raskrsnica već je na horizontu. Olimpijske igre u Los Anđelesu 2028. godine neće biti samo još jedno takmičenje u nizu, već sudbonosni ispit smjene generacija i vitalnosti našeg sporta. Tamo, pod kalifornijskim suncem, Crna Gora će morati da pokaže da li je sposobna da bez rezultatskih trauma uvede novi naraštaj u arenu sa najvećima.
Ipak, izvan tog trenutnog takmičarskog imperativa, nazire se suština.
Kada se podvuče crta ispod svake taktičke zamisli, ispod svakog promašenog zicera, postignutog gola, osvojene medalje, isplivava spoznaja: sport je bio i ostao sudbinska cesta na kojoj, kroz igru i borbu, iznova srijećemo sebe i svijetu pokazujemo svoje autentično lice – najplemenitije i najponosnije.
