Ukoliko se u Crnoj Gori ne naprave novi zatvoreni bazeni, ne može se računati na ozbiljni razvoj vaterpola i dalju popularizaciju sporta koji nam je donio mnogo uspjeha. To je, smatra direktor Vaterpolo i Plivačkog saveza Crne Gore, Petar Porobić, neophodan uslov za opstanak vaterpola.
Porobić je u intervjuu Portalu RTCG, rekao da pitanje gradnje novih bazena ne može da riješi Savez ili klubovi, već to mora da bude dio strategije razvoja sporta, ukoliko, kako kaže,i dalje želimo da vaterpolo bude dominantan u predstavljanju države na međunarodnoj sceni.
U vaterpolo se nakon obnavljanja nezavisnosti više ulagalo, što je i dovelo do toga da Primorac bude prvi klupski šampion Evrope iz Crne Gore. Nakon tog uspjeha, i medalja “ajkula” sa velikih takmičenja, najavljivana je i gradnja novih zatvorenih bazena, što se do sada, nažalost nije ostvarilo.
Bivši selektor kaže da su sve zemlje regiona smanjile ulaganja u sport, zbog ekonomske krize, ali upozorava da ukoliko ne bude novih bazena, prije svega u Podgorici i Nikšiću, nećemo moći da proširimo bazu igrača, i da računamo na zadržavanje u vrhu svjetskog vaterpola.
Porobić kaže da su velesile u vaterpolu začuđene, kako je mala Crna Gora, u kojoj se vaterpolo, samo u tri grada, uvijek u vrhu na velikim takmičenjima.
Na Evropskom prvenstvu u Budimpešti smo imali najstariju ekipu, a zabrinjava podatak i da trenutno imamo samo registrovanih šest igrača iz 1995-og godišta, a u mlađim kategorijama po svakom godištu svega 20-25 igrača.
Svi se, navodi Porobić, čude kako iz tako malog broja igrača Crna Gora sastavlja reprezentaciju.
Direktor Saveza kaže i da su odnosi sa kolegama iz Vaterpolo Saveza Srbije sada dobri, ali da ne treba tražiti isključivo krivicu zbog igranja nekih igrača iz Crne Gore za Srbiju, u Beogradu, već prije svega u našoj zemlji. Sporazum o nepreuzimanju igrača nije potpisan, ali Porobić, tvrdi da se ne treba štititi bilo kakvim dokumentom, već stvaranjem boljih uslova.
Porobić kaže da mnogo djece iz drugih sportova odlazi da studira i igra u inostranstvu, i da, kada pričamo o vaterpolo, talentovanoj djeci treba obezbijediti mnogo bolje uslove u Crnoj Gori, pa nam se takva “bjekstva” neće deševati.
Nakon svjetskog srebra u Barseloni, prošle godine smo osvojili četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu. Kako ste vidjeli naše partije?
Ove sezone smo osvojili četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu. Možemo reći da smo na nekom svom nivou, imali smo šansu da osvojimo medalju, prije svega kada se pogleda tok utakmica koje smo igrali. To se, nažalost, nije ostvarilo, ali ostali smo u vrhu svjetskog vaterpola, što je najbitnije.
U Budimpešti smo imali najstariju ekipu. Selektor je najavio i kroz Svjetsku ligu podmlađivanje ekipe, smatrate li da imamo dovoljno veliku bazu, na osnovu koje bi mogli već dogodine, na novom Svjetskom prvenstvu, da krenemo sa podmlađivanjem reprezentacije? Da li imamo taj kvalitet mladih igrača, poput Hrvatske ili Srbije?
I kao direktor Saveza, i kao čovjek koji ima i veze sa strukom, uvijek ističem zabrinutost za budućnost vaterpola, jer imamo ekipu koja je najstarija, a igrači koji se nagovještavaju da bi mogli igrati za nas ne uklapaju se tu prije svega njihove godine. Oni su premladi da bi se moglo rekli da se na njih može računati za ovaj olimpijski ciklus.
Moglo bi se očekivati da bi mladi igrači mogli da pokažu sav svoj talenat za dvije do tri godine. Međutim, ni taj broj igrača nije dovoljan ako bi željeli da izvršimo potpunu obnovu ekipe i da sačuvamo trenutni rejting. Prirodno je da se na svakom takmičenju ide na medalju, i u takvoj situaciji je normalno da slabije šansu dobijaju mlađi igrači. Imali smo i ranije mlađih igrača, koji se nijesu razvili u vrhunske, kao i činjenicu da neki nijesu htjeli da igraju za reprezentaciju, a kao posljedicu svega imamo najstariju ekipu, a do Olimpijade je ostalo godinu i po dana. To je kratak period da bi se moglo očekivati da bi neko od mlađih igrača mogao da ima značajnu ulogu. Zaključci su vrlo jasni – moramo ovu ekipu maksimalno da mobilišemo, animiramo, da uporedo počnemo, bar kroz Svjetsku ligu, šansu dajemo mladim igračima, i da sada vrlo ozbiljno moramo razmišljati o onome što nas čeka poslije Rija 2016.
Pomenuli smo da su „ajkule“ na Evropskom prvenstvu imale najstariji tim. Da li je jedan od najvećih problema vaterpola kod nas mala baza igrača, jer se faktički taj sport godinama igra samo u tri grada? Najavljivani su pompezno novi bazeni, prije svega u Podgorici, a bazen u Nikšiću nikako da proradi. Smatrate li da su veću bazu igrača, iz koje će sigurno isplivati vrhunski kvalitet, da se vaterpolo raširi u više, prije svega kontinentalnih gradova?
Moramo sa više instanci da napravimo strategiju crnogorskog sporta. Ako želimo da Crna Gora bude prepoznatljiva i dalje u vaterpolo, onda za to nije dovoljna politika samo jednog kluba ili Saveza. Ta politika mora da bude zastupljena i u drugim nadležnim subjektima, jer bez takve podrške nećemo moći da uradimo ništa na otvaranju bazena u Podgorici i u Nikšiću. Bez tog uslova nemamo proširenja baze, bez čega nemamo ozbiljnog razvoja vaterpola u Crnoj Gori, i dalje popularizacije tog sporta. To su neki neophodni koraci i uslov za opstanak vaterpola, ali to nije nešto što može da riješi Savez ili neki klub, već je to vezano za određene odluke gradova i pitanje novca. To mora da bude dio strategije razvoja sporta kod nas, ukoliko želimo da vaterpolo bude dominantan u predstavljanju države na međunarodnoj sceni. Uslov za to su bazeni. Sve vrijeme ističem da su bazeni u Podgorici i Nikšiću, a onda u Baru i Bijelom Polju, glavni strateški uslov razvoja vaterpola kod nas. Bez proširenja te baze ne možemo govoriti o tome da bi mogli zadržati ovaj nivo rezultata. U cijelom svijetu je prepoznat trend masovnosti, posebno u vodenim sportovima, dakle nije samo pitanje otvaranje bazena, da bi se pravili šampioni u vaterpolo i plivanju, već treba dovesti omladinu koja će tu zdravo da se razvija. A posebno se, prije svega u zemljama regiona, odvaja novac za dalji razvoj talenata koji se pokažu.
Imali smo period gdje se mnogo više ulagalo u vaterpolo, što je dovelo do toga Primorac bude šampion Evrope. Jadran je, u tom periodu, uvijek bio konkurent za fajnal for Evrolige. Poslije tog početnog uzleta je prestalo da se ulaže u vaterpolo, sada nam klubovi nijesu konkurentni ni u regionalnoj ligi, a kamoli u Evropi. Zbog čega smo došli u to stanje?
Mnogo je razloga za to, ali moramo se otrgnuti od kritikovanja, jer se uvijek postavlja pitanje, šta se preduzima da se nešto promijeni na bolje. Kada bi više energije trošili u zajedničkom radu nego u kritikovanju pomaci bi bili mnogo veći. Ekonomska kriza je svakako smanjila ulaganja u sport uopšte, ne samo kod nas, već i u zemljama regiona.
Izuzetak od tog pravila je jedino Mađarska koja nije smanjila ulaganja u vaterpolo, već ih je povećala. Mislim da je to stvar državne politike. Ponekad je teško na ovim prostorima utvriditi prioretetne sportove, jer svako smatra da je najbitniji. Drugi problem je i što iskorak naših klubova u Evropi, možda nije bio realan. U jednom momentu su čak naša tri kluba mogla da budu u prvih osam u Evropi, što ipak nije bilo odraz realnog stanja stvari. Sada smo od jednog nerealnog skoka, došli u situaciju kada se manje ulaže u sport, i sada se taj novac ulaže samo za održavanje vaterpola, bez njegovog razvoja. Mnoge velike firme sada neće da budu sponzori. Primorcu je Jugopetrol bio veliki sponzor, a nakon privatizacije, taj novac se više ne odvaja. U Herceg Novom mnoge firme su ulagale u Jadran, a sada više ne mogu ili neće da daju novac, i klubovi su svedeni na gradske budžete, gdje možemo govoriti samo o njihovom održavanju i finansiranju mlađih kategorija, a nedostaje ulaganje u profesionalce.
Mnogi zaboravljaju da su i tim zlatnim trenucima klupskog vaterpola kod nas je igralo dosta stranaca.
Tada je igralo 27 stranaca, a sada imamo drugu krajnost- 14 naših igrača, koji su kandidati za A tim svi igraju u inostranstvu. Znači sada je taj minus mnogo veći. Nemamo novca, ni vrhunskih stranih i domaćih igrača u klubovima, u velikom smo minusu. A Mađarska, jedan od naših glavnih konkurenata povećava ulaganja, ali to je stvar države, koja je procijenila da je to sport u koji treba najviše ulagati. Kod nas to finansiranje ide linearno, i došli smo do toga da nam regionalnu ligu igraju juniori – ostali smo bez 27 stranaca i čitava reperezentacija. Onda je normalno što više nema tolikog kvaliteta, i što više nema derbi utakmica.
Ostali smo da su to sudari juniorskih ekipa. Bitno je takođe reći, da taj period velikog ulaganja u klubove, nije praćen sa renoviranjem bazena. Kotorski bazen, koji je nedavno slavio 30 godina od otvaranja, je u takvom stanju da se ne može održati nijedna utakmica ozbiljnog nivoa, i mora se hitno sanirati. Slični su problemi i u Herceg Novom, a u Budvi se mora rekonstruisati krov. Tako da osim problema baze, imamo i pitanje bazena, što je ozbiljan, limitirajući faktor razvoja vaterpola.
Da se vratimo na sadašnje stanje. Imamo problema sa pozicijima desnog beka i krila, gdje od „zlatnog“ kapitena Uskokovića nemamo pravo rješenje. To nam predstavlja uvijek problem, pogotovo kada imamo igrača više, ta nam je strana odsječena u napadu. Da li može nešto u bliskoj budućnosti da se promijeni po tom pitanju?
Imamo otprilike u svakom godištu mlađih kategorija, 20-25 igrača, što je nevjerovatno malo, niti nam ko može vjerovati da iz toga izvlačimo reprezentaciju. Prirodno je da na taj mali broj igrača manja vjerovatnoća pojave igrači koji su u vaterpolu ulov-ljevoruki igrač. I u tom malom broju imali smo kvalitetne igrače – Uskoković, pa poslije njega Damjan Danilović, imali smo šansu da taj ciklus završimo sa Mandićem, ali je on otišao u Partizan.
A Partizan=reprezentacija Srbije?
Jeste. Izgubili smo veliku šansu da imamo kvalitetnog igrača, koji bi nesporno digao kvalitet ekipe. Sada nam je tu praznina, možemo da kažemo da se sad kvalitetni igrači na toj strani nagovještavaju, među je njima svakako 16-godišnji Aleksa Ukropina, koji je prvi iz plejade mladih na kome bi mogli ozbiljno da temeljimo budućnost i ozbiljni koncept razvoja.
Kakvi su odnosi sa srpskim Savezom, pošto je ranije bilo dosta trzavica. Da li potpisan sporazum po kojem se više ne bi preuzimali igrači?
Nijesmo to potpisali, ali mogu reći da su odnosi sa srpskim Savezom dobri i prijateljski. Imam drugačiji stav o tom pitanju, za razliku od drugih. I kao trener, kad izgubim utakmicu, uvijek prvo gledam što sam ja pogriješio. Imali smo ranije problem u srpskom Savezu, ali smatram da je problem u nama.
Porobić: Stvoriti uslove da talenti ne bi odlazili (Dušan Mandić)Da smo potpisali taj sporazum, prema kojem savezi ne bi mogli da uzimaju igrače bez saglasnosti matičnog saveza, ja pitam –šta ako taj igrač želi da igra za drugu zemlju? Kako mu to neko može zabraniti? Po našim propisima vezujemo ugovorima sve igrače do 23 godine, nakon toga je slobodan da ide za drugi klub. Nakon godinu može da stekne sportsko državljanstvo, kada uzmete i taj faktor nemamo garanciju da ćemo zadržati sve igrače. Postojali su skauti koji su radili za druge saveze i koji su vrbovali igrače iz Crne Gore. Ali nije problem u tome – mi moramo da stvoremo adekvatne bazene i uslove za rad, da je na njima prijatno, da djeca dolaze sa zadovoljstvom, da voda bude zagrijana i čista. Moramo stvoriti uslove da djeca u nekom našem klubu vide svoju budućnost. Ako klub ne možemo da mu omogući stipendiju, pa nećemo se valjda štititi sporazumom, već stvaranjem boljih uslova. Stalno mijenjamo teze – pričamo o sporazumima, zavjerama i da li je neko protiv nas. A treba drugačije da razgovaramo – stvorite uslove. Ako neko dijete dolazi na hladni i neuredni bazen, i ne može da u dobije normalan materijalni status, a vrlo je bitno i da se super talentima omogući i studiranje. Ako sve te elemente nema, pa je li problem u drugom savezu ili u nama? Pa normalno je da će roditelji u takvoj situaciji pristati da mu dijete igra za klub koji će mu dati četiri puta veću platu, koji će mu možda dati stan, a omogućiće mu i studiranje. Moramo tako da pričamo, a ne da smatramo ako riješimo odnos sa Srbijom, stopiraćemo svaki prelazak, a pitam da li smo riješili problem? A šta ako to dijete iz tih razloga ode u Francusku, šta onda da radimo, da trčimo da potpišemo sporazum sa njima? Zato što kasnimo sa bazenom sa bazenom u Podgorici, to nam predstavlja veliki problem, jer bi naša djeca mogla i da treniraju i da biraju koji će fakultet studirati. Želim da podsjetim da je čitava moja generacija-Primorca i Jadrana, studirala i trenirala u Beogradu, a vikendom igrali za naše klubove.
RTCG
