Ovog dvadesedvogodišnjeg Nikšićanina ne moramo posebno predstavljati. Rame uz rame sa svim Evropskim džudo velesilama našla se i naša mala država, sve zahvaljujući njemu. On je Nikola Gušić vicešampion Evrope za mlađe seniore, i zvanično najbolji sportista Crne Gore za 2014. godinu.
Pročitajte njegov intervju za portal Refleksija.me
Koliko si uspio da saniraš povredu pred odlazak na Igre malih zemalja?
Povrijedio sam se krajem aprila na olimpijskom kampu u Budimpešti. U pitanju je povreda lakta, koja je doprinjela da napravim pauzu skoro mjesec dana. Trudio sam se i zalagao maksimalno da se vratim u formu, ali povreda još uvijek nije u potpunosti sanirana.
Šta možemo da očekujemo od tebe u Rejkjaviku? Kakva je konkurencija?
Ovoga puta s obzirom na pomenutu povredu na takmičenje idem skroz rasterećen. Iskreno se nadam da ću odbraniti titulu sa prethodnih. Na Igrama malih zemalja mi smo za njih velesile, ali danas svi treniraju džudo i svi su dobri. Treba pomenuti da su tamo Monako, San Marino i druge zemlje koje su države u državi. Francuzi koji ne mogu da prođu u Francuskoj rade za Monako, ili Italijani za San Marino. To što je džudo u Francuskoj nacionalni sport govori vam sve. Njihove pete, šeste postave su baš dobre, samo su nijanse u pitanju.
Upisao si i prve olimpijske bodove na Grend slemu u Tokiju. Kakve utiske nosiš iz zemlje koja je kolijevka džudo sporta?
Iako sam ispao u drugom kolu iz Japana sam ponio prve bodove za OI, jedno veliko iskustvo jer mi je to bio prvi Grend slem u karijeri, a i toliko pozitivnih utisaka koje baš ne bih mogao riječima opisati. To je nešto zaista fascinantno i mislim da se to treba doživjeti. Trenirao sam na mjestu gdje je Džigoro Kano osnovao džudo, tj. na njihovom najvećem i najpoznatijem univerzitetu “Kodokan”. Tih 15 dana sam samo učio i upijao od najboljih da bih to kasnije i sam primjenio u svom radu.
Kolike su šanse da se domogneš OI sljedeće godine?
To je moj san, kao i svakog sportiste i znam da ću se jednog dana naći na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri. Ima različitih faktora od kojih sve zavisi. Prvenstveno od finansija, jer da bih učestvovao na takmičenjima koja se boduju za OI treba dosta novčanih sredstava. Vidjećemo, duga je godina pred nama.
Ljudi malo znaju o tome u kakvim uslovima trenira recimo jedan Francuz, a u kakvim jedan Crnogorac. Možeš li nam malo približiti to?
Zaista je fascinantno kakve uspjehe mi postižemo na zvaničnim takmičenjima, a nemamo ni približno dobre uslove kao Njemci ili Francuzi. Oni isprate sve moguće olimpijske kampove, rade gotovo sva bitnija takmičenja u godini i na zvanična takmičenja dođu u potpunosti spremni. Ja prije Evropskog prvenstva nijesam bio ni na jednom kampu, sve pripreme sam radio ovdje.
Prošla godina za tebe je bila najuspješnija u dosadašnjoj karijeri. Kao kruna za trud i zalaganje na kraju je došla i srebrna medalja na Evropskom prvenstvu. Impresije?
Jeste bila najbolja u mojoj dosadašnoj karijeri. Prvo sam početkom godine osvojio bronzu na Evropskom kupu u Sarajevu, koje su kasnije ispratile zlatne medalje na Evropskom kupu u Beogradu i na izuzetno jakom tusrniru “Zvonko Osmajlić”. Potom je došla i srebrna medalja na Internacionalnom turniru u Dubrovniku koji je od ove godine i zvanično Evropski kup. Na kraju kao šlag na torti došla je i srebrna medalja na Evropskom prvenstvu za mlađe seniore.
Biti u finalu nekog od zvaničnih takmičenja, neprocjenjivo je. Ne može se mjeriti ni sa jednim osjećajem koji sam doživio do sada. To je nešto za šta bih trenirao cijeli život, jer tih par minuta su nezamjenjivi.
Zvanično si najbolji sportista Crne Gore i grada Nikšića. Koliko ti znači to priznanje?
Svakako znači u smislu podstreka za izazove koji slijede. Ne zadovoljavam se nešto posebno tim nagradama, jer smatram da je svaka ta nagrada zaslužena isključivo i prvensveno sopstvenim radom i zalaganjem. Prija svakako i lijepo je biti najbolji među najboljima, kako u Crnoj Gori, tako i u Opštini Nikšić. Grad u kome sam rođen, odrastao i živim, gdje se nalazi i moj matični klub “Akademik” moja porodica i najbliži prijatelji. Prija mi sve to, kao i što me ljudi gledaju kao sportistu. Ne bih mjenjao sve doktorske titule za to…
Poznato je da se i tvoj mlađi brat Marko bavi džudoom. Vidiš li u njemu svog naslednika?
Marko je zaista krenuo polako da gazi mojim stopama. Prvak je države u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji. On je sada u fazi napredovanja, što se vidjelo na Evropskom kupu u Rumuniji. Pobijedio je četiri meča, a dva koja je izgubio bila su u njegovim rukama gotovo do kraja. Na kraju je u generalnom plasmanu bio sedmi. Da je imao malo više iskustva i opreza pred kraj mečeva, vjerujem da bi uzeo medalju. Njegovo vrijeme tek dolazi.
Najveća podrška?
Največu podršku osim porodice i bliskih prijatelja imam od Crnogorskog olimpijskog komiteta na čelu sa Dušanom Simonovićem, kao i direktora Uprave za mlade i sport Igora Vušurovića. Takođe moram pomenuti i kondicionog trenera Draga Musića, jer mi je rad sa njim donio veliki napredak, kao i kondicionu spremnost. Na kraju bih izdvojio džudo trenere Dragana Šćepanovića, Marinka Đurđevca, Draganu Živković, kao i matični klub “Akademik” na čelu sa Draganom Pejanovićem.
Kako je ova godina počela za tebe? Možeš li nam otkriti planove za dalje?
Na početku ove godine osvojio sam drugo mjesto na Evropskom kupu u Sarajevu. U finalu sam poražen od reprezentativca BiH Mitra Mrdića iponom. Mala neopreznost me koštala zlata, i sada vjerujem da tada nisam pao da bih kasnije pobijedio meč.
Što se tiče planova za naredni period sada sam isključivo fokusiran na Evropske igre koje se održavaju u Bakuu. Igre malih zemalja su samo uvertira za ovo važno takmičenje, koje me očekuje u narednom periodu. Malo me povreda omela da budem spreman kao za Evropsko prvenstvo za mlađe seniore, ali vjerujem da ću pružiti svoj maksimum i predstaviti svoju državu na adekvatan način, kao i do sada.
REFLEKSIJA.ME
