Pored antologijskog uspjeha od prije 25 godina neprevaziđena Zvezdina generacija ostavila je za sobom brojne anegdote.
Postoje u fudbalu dvije škole mišljenja. Jedna koja kaže da je kvalitet osnovni parametar uspjeha, a druga da vas neka nevidljiva sudbina, sportska ravnoteža, vodi do antologijskih pobjeda.
Crvena zvezda je te 1991.godine imala obje komponente. Vanvremenski potencijal zlatne generacije, ali i privilegiju da nevidljive sile najtrofejnijem srpskom klubu sa kamatom vrate propuštene šanse.
Počev od onog stresnog duela sa Grahopersom u Beogradu, pa sve do hiruški preciznog penala Darka Pančeva kojim je Zvezda prešla granicu i sebe katapultirala na prvo mjesto klubova istočno od Dunava, učenici Ljupka Petrovića su radili za sebe, ali i prethodne generacije.
Da pojednostavimo: Zvezdi, tom rasadniku velikih fudbalskih majstora, vratilo se i za Miljanov Panatinaikos i za horor na Bernabeuu, kada je Real kao nikad prije potučen u Beogradu i za ono čuveno finale protiv Mehengladbaha iz 1979. godine kada zlokobni italijanski arbitar Mikeloti nije dao Pižonu i drugovima da pehar UEFA Kupa donesu za Beograd. Pa i za onu biblijsku maglu dve godine prije kada je nikad jači Milan sa čuvenom holandskom trojkom bio na koljenima.
Zvezda je bila predodređena da osvoji trofej, bila je velikan evropskog fudbala… O putu do finala sa Olimpikom iz Marseja na stadionu Sveti Nikola se skoro sve zna. Očevi i sada četvrt veka kasnije ponosno pripovjedaju sinovima o tome da je kapiten Stojanović odbranio penal Amorosu, a da su Prosinečki, Binić, Belodedić, Mihajlović i Pančev bili hiruški precizni.
Zna se i da je Ljupko Petrović odlučio za murinjovski manevar pred finale i da generalni direktor kluba Vladimir Cvetković nije mogao ravnodušno da primi odluku iskusnog stručnjaka o taktici koja će da se bazira na defanzivi…
Ti Savićevićevi prodori, ti golovi Darka Pančeva i Robijeve majstore, ona čuvena iznošenja lopte Miodraga Belodedića i požrtvovani startovi Ilije Najdoskog ostaće kao testament jednog velikog uspeha. Koliko i onaj autogol Augentalera i stativa Volfarta koja je mogla sve da okrene…
Ali o veličini Zvezdinog tima govore i rijetko kada ispričane anegdote o generaciji koju su činili sportski divovi. Tako karakterno različiti, a opet uklopljeni u šampionski pazl, zahvaljujući strahovitoj snazi kluba.
Ima ona teorija da bi Crvena zvezda bila Barselona pre Barselone da nije isječena sankcijama i da na balkanskom buretu baruta nije rastrgnuta na komade. Uostalom, Davor Šuker i Robert Jarni su bili već spakovani, trebalo je da predstavljaju kapitalna pojačanja za i onako nepobjediv tim… Da budu garancija višegodišnje dominacije na evropskom tlu.
Zvezda je rasla 46 godina prije Barija, vešto učeći na sopstvenim greškama. A mnogo toga naučeno je sezonu prije, kada je izuzetno jak tim preživeo golgotu u Kelnu. I pored pobede na Marakani od 2:0, Zvezda je počišćena u Nemačkoj. Tada su Zvezdine glavešine shvatile da im moderan fudbal kuca na vrata i da nema mjesta za improvizacije. Da moraju da ga prihvate kao rado viđenog gosta.
„Nekako mi se čini da smo tu utakmicu shvatili kao odlazak na vašar. Igrači su bili u autobusu sa navijačima, dešavalo se da igrači idu u šoping na dan utakmice. Neoprostive greške, mnogo toga smo naučili“, govorio je jedan od svedoka stradanja u Kelnu.
Javna je tajna da su od tog trenutka na Marakani napravili zaokret. Osećali su da imaju jak tim, da im samo malo nedostaje, pa je otuda angažovan Ljupko Petrović, ovenačan titulom sa Vojvodinom, a u klub se vratio Dragiša Binić. Ispotaviće se da je Dragan Džajiću ovom slučaju pogodio pravo u centar meta. Bilo je taktički obučenijih igrača u tom strašnom timu, ali je Binić bio mastermajnd dešavanja u svlačionici, produžena ruka trenera sa izuzetno širokim ovlašćenjima. Neko ko je sputovao sujete brojnih majstora i disciplinskim mjerama držao temperaturu u svlačionici blizu tačke ključanja.
„Slušajte da vam kažem, Ljupko je tri puta išao kod predsjednika Džajića i postavljao ultimatum. Govorio je: ili Binić ili ja. Naravno, ja sam preživeo“, govorio je nekoliko puta u neformalnim razgovorima popularni Bina Turbina.
Sezonu prije Barija poziciju libera u Zvezdinom timu pokrivao je dugajlija iz Niša Miloš Drizić. Za prvoligaške standarde stare Jugoslavije više nego korektan igrač, ali za pohod na Evropu bilo je potrebno mnogo više. Zvezda je pravilnim radom u tom periodu provocirala sreću… A njena sreća je posle Roberta Prosinečkog i previda Ćire Blaževića bio Miodrag Belodedić. Defanzivac sa pokretima balerine, neko ko bi danas mogao da se proslavi i na mjestu kreatora igre, pobjegao je od Čaušeskuovog režima i zakucao na vrata Marakane. Zvanična verzija kaže da su predsjednik Dragan Džajić i ostali iz uprave bili oduševljeni pojavom libera Steaue i odmah mu ponudili ugovor…
Međutim, postoji mit koji se i danas može čuti blizu najvećeg srpskog stadiona. Prosto u epohi bez interneta Belodediću nisu vjerovali da je Belodedić. Dali su mu predlog da se skine u opremu i odradi trening podno severne tribine. Provjera vrednosti bila je paklena:
Belodediću je rečeno da će igrati jedan na jedan sa Savićevićem. Svi su čekali novu genijalnu majstoriju, dribling kojim će Savićević poniziti novajliju, ali… Sa nepodnošljivom lakoćom Belodedić je čisto uzeo loptu Dejanu Dovoljno da se sa tribina začuje:
„Ostavljaj ga, to je pravi Belodedić.“
Može mnogo toga da se apostrofira kao minus Ljupku Petroviću u karijeri, prosto je šteta što mlađe generacije pamte samo jesen njegovog djelovanja, a ne trenutke kada je alhemičarskim metodama činio čuda sa Osijekom, Vojvodinom i na posletku Crvenom zvezdom.
Možda je najveća Ljupkova vrijednost što je znao da „tanca“ između tolikih majstora u svlačionici koji imaju urođenu narcisiodnost u sebi. Znao je da prepozna „žute minute“ Dejana Savićevića i ostavi ga bez kapitenske trake.
Posle odlaska Piksija, Savićević je vjerovao da je on novi vođa. Ipak, na pripremama na Igmanu igrači su birali novog vođu. Velikom većinom izabran je Stevan Stojanović, samo je to bilo potrebno reći ponosnom Crnogorcu, kakav je bio Savićević. Za tu specijalnu operaciju odbran je pomoćnik Zoran Žota Antonijević, čovjek koga je Genije nesebično cijenio.
Savićević je zbog reprezentativnih obaveza kasnio na pripreme, Žota ga je sačekao, a onda je uslijedio razgovor koji i danas mami osmjehe svim zaposlenima na Marakani:
„Žoto, izbraste li kapitena?“, pitao je Savićević.
„Izabrasmo“, bila je jedina reakcija Ljupkovog pomoćnika.
A onda-neprijatna pauza i još neprijatnija tišina. Čovjek velikog iskustva pustio je Savićevića da „gori“. Nije dugo izdržao.
„I, kakvi su rezultati?“
„Znaš kako Dejo, bio si ozbiljan kandidat. Ali nekako je normalno da Dika bude kapiten. On je dijete kluba, stariji je od tebe. Bićeš dogodine kapiten“, objašnjavao je Antonijević.
Uslijedila je urnebesna rečenica, nekoliko reči koje opisuju karakter jednog od najvećih majstora fudbala na ovim protorima:
„Pih, ne bi ti ja stavio tu traku“…
Pamti se još jedna legendarna reakcija Genija. Zvezda je i bez njega u timu počistila Glazgov u beogradskom duelu. Zlatni Vranjanac Vlada Stošić je igrao kao Dejo,Prosinečki isto tako. Novinari su posle utakmice podsjetili Genija da ova Zvezda može i bez njega:
„Ovaj Glazgov ti je grđi no Zemun“, otelo se Savićeviću.
Volio je da bude glavni Savićević, kao uostalom i Darko Pančev, ali je nekako znao gdje je crvena linija. Popularni Genije je popustio samo jednom, neposredno prije utakmice sa Olimpikom.
Igrače Crvene zvezde, koji su osećali istorijski trenutak, izolovali su u mesto nadomak Barija. Prava pitomina. Red treninga, red dosade – red nervoze. Tri dana pred meč živci su popustili Belodediću i Savićeviću koji su se fizički obračunali zbog flaše koka-kole. Brojni novinari su, zbog mira u kući i specifičnog trenutka, sve zataškali. Osim jednog… Međutim, o toj negdje i normalnoj tuči Belodedića i Savićevića i danas se ne govori, više se šapuće… Jer Zvezda je u tom trenutku bila klub, ne samo na papiru, veći od pojedinca. Nestašluci su se tolerisali samo Dragiši Biniću koji je u dobroj mjeri bio životni učitelj Siniši Mihajloviću i Robertu Prosinečkom. Posebno je bio vezan za Velikog Žutog kojeg je znao da „čika“ na nacionalnoj osnovi. Onako beningno.
„Dešavalo se da ja nekoliko puta utrčim, a da Prosinečki prosto zalomi i nastavi sam. Sjećam se da sam htio da ga udavim na poluvremenu jedne utakmice. Uhvatio sam ga za gušu. Šta mu sve nisam rekao“, prisjećao se u neformalnim razgovorima Binić.
Danas su vezani jakim emotivnim lancima. A na njihov odnos uticao je i trener Ljupko Petrović.
„Teško je bilo raditi sa Robijem. Kada bih ga iskritikovao pred svima znao je da klone. Nisam to smeo da radim. Međutim, dešavalo se da ga uhvatim za uvo, odvučem u stranu i šapnem mu nekoliko riječi. Uplašio sam ga riječima da ću pustiti Binića da ga prebije, ako nastavi da se zajebava i dribla“, govorio je u neformalnim razgovorima Ljupko Petrovića.
Znao je Dragiša Binić da pokazuje pištolje raznih marki u svlačionici, kao što je posle finala u Bariju kidnapovao „ušati pehar“ i nosio ga po Srbiji i beogradskim kafanama. Navodno, toliko je pehar posle godinu dana provedenih u Beogradu bio pohaban da je UEFA morala da napravi repliku…
Malo je poznato da je Dragan Džajić prvu cigaretu popušio na stadionu Sveti Nikola u Bariju, a da je Vladimir Cvetković poručio dupli viski kada je saznao šta Ljupko sprema:
„A u Ljupko, pa kako defanziva. Tražio si i dobio Mihajlovića, šta sad hoćeš“, govorio je legendarni Zvezdin sekretar.
https://www.youtube.com/watch?v=mBppG0XM3ds
Sve je završeno kako treba. Sada posle četvrt vijeka oni kojima je srce obojeno u crveno-bijelo mogu da kažu kako je Zvezda tog 29.maja 1991.godine preskočila granicu. I zauvijek se vinula u društvo velikana. Ili kako to Uroš Đurić voli da kaže:
„Postoje utakmice koje su važnije od života, baš takvu je odigrala Crvena zvezda“
mozzartsport.com
