Crnogorski rukometaš Vladan Lipovina obratio se crnogorskoj javnosti pismom u kome je saopštio da nije tačno da je prihvatio poziv druge nacionalne selekcije i da je u potpunosti okrenuo leđa Crnoj Gori, te da će i ubuduće igrati za svoju državu kada se steknu uslovi da i muški rukomet bude poštovan onako kako momci u crvenom dresu to i zaslužuju.
On je kao i njegov kolega i sugrađanin Vuko Borozan, naglasio da je krajnje vrijeme da se odnos RSCG prema muškom rukometu i reprezentaciji iz korijena promijeni.
Pismo prenosimo u cjelosti.
“Izgleda da u Crnoj Gori oni koji daju najviše državi stalno treba da se dokazuju onima koji od nje uzimaju. Ne toliko zbog tih koji gledaju šta mogu uzeti od države, nego zbog crnogorske javnosti reagujem na podmetačine da sam se odrekao crnogorskog reprezentativnog dresa i da planiram da prigrlim neki drugi. Da bih stao na kraj mutnoj raboti blaćenja moga imena dužan sam crnogorskoj javnosti saopštiti sljedeću istinu: treneru crnogorske reprezentacije sam saopštio da ubuduće zbog haotičnog stanja u crnogorskom rukometu neću nastupati za crnogorsku reprezentaciju dok se ne promijeni stanje na bolje. Isto tako sam jasno saopštio da ako se sredi stanje da sam spreman sa najvećim ponosom nastaviti sportsku borbu za reprezentativne boje. To sam rekao ne da bih odustao od Crne Gore, već sasvim suprotno, da bih napravio jedini pritisak koji mogu kao igrač kako bismo dobili uslove koji su neophodni za postizanje dobrih rezultata. I umjesto da to bude alarm za čelnike RSCG, u medijima je otpočela haranga na igrača koji je u reprezentatitvnom dresu tri godine davao svoj maksimum i koji je razumio da za bolje rezultate trebaju normalni odnosi u Savezu, posvećeno rukovodstvo i elementarno pristojni trenažni uslovi. Podsjećam javnost i da sam samo prije pola godine javno dao riječ da ću nositi crnogorski dres kada se promijeni način rada muškog Rukometnog saveza. Ja riječ držim i nemam namjeru, niti sam je imao da ikada obučem dres bilo koje druge reprezentacije i ne postoji, niti će postojati finansijska ponuda koja bi to promijenila. Ističem da sam se uvijek osjećao ponosno kada sam igrao i borio se za uspjeh reprezentacije i kada sam na grudima nosio grb koji predstavlja sve ono za što su se moji preci, na koje sam izuzetno ponosan, borili. Danas ja, potomak tih predaka koji se nikad nisu odrekli Crne Gore i koji su zbog toga i mnogo i često stradali, moram da se pravdam onima koji su do prije deceniju ili dvije nosili obilježja drugih država i zdušno se borili za nečije velikodržavne projekte koji su samo zlo donijeli Crnoj Gori. I onima koji su od reprezentativnog rukometa samo dobili, a koliko mu daju neka javnost procijeni. Mučno je to kada onima koji su gledali da se ogrebu za dnevnicu, uzmu platu od Saveza ili čupnu honorar mora da se dokazuje neko ko nikada nije centa jednog uzeo (niti ga je tražio i niti će) za ono što je smatrao za svetu dužnost – a to je sportska borba u dresu sa nacionalnim grbom. Dokle se išlo sa nesuvislim medijskim konstrukcijama govori i što mi je stavljeno na teret i to što imam menadžera koji mi je omogućio angažmane u klubovima koji imaju izvanrednu organizaciju, a koji je uz to i dobar čovjek i moj veliki prijatelj. Ne da se tu nečega stidim, nego sam srećan da imam takav tretman od strane mog menadžera koji je vjerovao u moje igračke sposobnosti i pomagao mi da one budu još veće i bolje. Ipak da se vratim glavnom problemu: raniji i sadašnji saziv rukovodstva RSCG u zadnjih 10 godina je činio i čini sve da sahrani muški rukomet u Crnoj Gori. Ako toga nije bilo svjesno, onda je trebalo biti nakon, između ostalog, i mog upozorenja. No njima je iznad svega, pa i mogućnosti da se državna zastava zavijori na većoj ljestvici, mogućnost sticanja privilegija i beneficija koje rukovođenje Savezom nosi. Za rubriku je vjerovali ili ne da smo se sretali sa problemima nedostatka opreme, nedopustivo slabe organizacije, nekvalitetnog kontakta rukovodstva sa igračima, problemima oko smještaja prilikom priprema, treninzima u neodgovarajućim salama, uz jasnu naznaku da ni izbliza nismo imali tretman koji su imale naše sjajne koleginica iz ženskog rukometa. Na kraju, nadam se da će ovaj odgovor stići do Ministarstva sporta, i koji je istovremeno apel da se obezbijedi bolji tretman, organizacija i uslovi rada muškog rukometa kako bismo postizali rezultate koje ova generacija može dostići, ali koji su sada nikad dalji zbog odnosa rukovodstva RSCG prema igračima i takmičarskom procesu. S poštovanjem, Vladan Lipovina”.
