Kažu da je oko vašeg prelaska u Zvezdu morao da interveniše tadašnji državni vrh, tačnije – član Predsjedništva SFRJ Veselin Đuranović.
Da, to je tačno. Iako partizanovac, Đuranović je, poslije silnih peripetija, na jednoj večeri konačno presudio: “Ma, pustite dečka da ide gdje hoće!”
O kakvim silnim peripetijama govorite?
“Budući da je kompletna uprava Budućnosti bila crno-bela, od prvog momenta su pokušavali da me usmjere ka Partizanu. Negdje u januaru 1988, putujući petnaestak sati automobilom, po stravičnom nevremenu, Slijepčević, Begović, Vladimir Cvetković i Dragan Džajić stigli su u Budvu na pregovore sa mnom. Zvezda je u martu te godine trebala da igra meč sa madridskim Realom.Računali su na mene. O svom uzbuđenju ne moram ni da govorim. E, onda su čelnici Budućnosti iznenada odlučili da pregovore odlože za jun, poslije čega je među nama izbila velika svađa; te zime sam odbio da odem sa njima na pripreme. Sačekao sam 20. jun i potpisao ugovor sa Zvezdom. Istog dana, ugovor je potpisao i Darko Pančev. U međuvremenu, ovi iz Partizana su sredili da dobijem poziv za vojsku…”
Kako to?
“Lijepo! U junu 1988. sam dobio poziv za JNA i, čim sam potpisao ugovor sa Zvezdom, uredno sam se javio u kasarnu u Beogradu. Međutim, prije polaganja zakletve – što je jedinstven slučaj – odnekud je stiglo naređenje o mojoj prekomandi u Makedoniju, u Skoplje. E, onda se u “slučaj” umiješao dobri, stari Miljan Miljanić. Formirao je takozvanu sportsku četu, pa sam se, poslije četiri, pet mjeseci služenja vojnog roka u Skoplju, konačno vratio u Beograd.”
Šta je sportska četa?
“Miljan Miljanić je, uz pomoć generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg načelnika Generalštaba, obezbijedio da svi jugoslovenski reprezentativci – Boban, Janović, Jakovljević, Andrijašević, Asanović, Pantić, Bogdanović, ja – vojni rok služe u Beogradu. Tako smo prije podne boravili u kasarnama, a po podne, kako bi održali formu, na stadionima i na treninzima. Naravno da smo na taj način, u odnosu na ostale vojnike, bili privilegovani.”
Kako pamtite Miljana Miljanića?
“U fudbalskom svijetu, Miljan Miljanić je predstavljao čudo! Ono što je Tito značio u političkom i društvenom životu SFRJ, to je Miljan značio u jugoslovenskom sportu. Od Slovenije do Makedonije, o njemu ste i tada a i danas mogli da čujete samo riječi hvale. Bio je širok čovjek, veliki stručnjak koji je pomagao svima, naročito mladim i talentovanim. Veoma sam ga cijenio, od njega mnogo naučio…”
Šta ste naučili od Miljana Miljanića?
“Gledajući me kako se nerviram, kako burno reagujem, Miljan me je, recimo, učio da se ne sjekiram oko onoga na šta ne mogu da utičem. Znate, kada gubite 1:0, morate da grizete, da se tučete, da na sve načine pokušate da pobijedite. Ali, ako gubite sa tri ili četiri gola razlike, ne vrijedi se nervirati. Kasno je, sve je već završeno. Naravno, mladom i temperamentnom čovjeku je veoma teško to objasniti… Vremenom sam shvatio da je Miljan u pravu. Miljanić mi je mnogo pomogao i onda kada sam završio fudbalsku karijeru i počeo da se bavim poslovima vezanim za fudbal. Bio je strpljiv, dobar učitelj, uvijek spreman da dâ savjet. Moram da kažem da sam imao veliku sreću i čast da se kao mlad čovjek družim sa Miljanom Miljanićem, Batom Bulatovićem, Borom Krivokapićem, Petrom Vukotićem… Iako nijesam završio njihove škole, niti pročitao toliko knjiga, primali su me u društvo kao sebi ravnog. Slušao sam i učio.”
Kako ste se snašli u Crvenoj zvezdi? Ipak ste došli iz malog kluba…
“Zaista, u početku nije bilo lako. Promjena sredine, veliki klub, veliki igrači… Ali, vremenom se stabilizovao, počeo sam da se prilagođavam. I publika me je prihvatila, što nije nevažno. Vrijeme provedeno u Zvezdi bio je najljepši period u mojoj karijeri. Tri sezone smo bili prvaci Jugoslavije, osvojili šest trofeja, među kojima su domaći, Internacionalni i Kup šampiona. Te 1991. osvojio sam veliko priznanje – Srebrnu loptu. Zanimljivo, iako je u finalu Kupa šampiona u Bariju Zvezda pobijedila Olimpik iz Marseja, Zlatnu loptu je dobio Žan-Pjer Papen, od koga sam, po opštem mišljenju stručnjaka, bio znatno bolji.”
Ako ste bili bolji, zašto niste osvojili Zlatnu loptu?
“Eh, zašto?! Zato što, za razliku od Papena, iza sebe nisam imao jaku mašineriju, zvala se ona veliki klub, velika država ili velika nacija. U tom smislu, te 1991, bili smo slabi, nikakvi…”
Kada kažete da je igranje za Zvezdu bilo najljepši period u vašoj karijeri, je li vam danas žao što, uprkos popularnosti, uprkos uspjesima, niste proglašeni za Zvezdinu zvezdu?
“Naravno, žao mi je. Mada, mislim da je tu titulu, prije svih nas, zaslužio Darko Pančev. Bio je veliki igrač. Kao i Robert Prosinečki, Miodrag Belodedić… Poslije osvajanja titule prvaka Evrope 1991, u anketi beogradske “Politike”, glasovima čitalaca sam proglašen šestom Zvezdinom zvezdom, nakon čega je Vladimir Cvetković poručio da je Zvezda uvijek poštovala volju svog naroda. Eto, ispalo je da ponekad ipak nije…”
Zbog čega?
“Možda zbog toga što nisam Srbin.”
Vaš prijatelj, Dragan Stojković Piksi, proglašen je petom Zvezdinom zvezdom. Ko je od vas dvojice bolji fudbaler?
“Znate kako…Neko voli plavuše, neko crnke. Piksi je u Zvezdu došao još 1986, dvije godine kasnije bio proglašen za Zvezdinu zvezdu. Bio je veliki igrač, jedan od najboljih evropskih fudbalera. Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1990. je odigrao maestralno, u utakmici sa Španijom dao dva sjanja gola. I u meču sa Argentinom je bio na svjetskom nivou. Kasnije, kada je otišao u Francusku, imao je nesreću da povrijedi koljeno, tako da njegova karijera, nažalost, nije imala putanju kakvu je zaslužio igrač takvog kalibra.”
Kada govorite o svom prelasku u Zvezdu, o problemima sa kojima ste se suočavali, Božo Koprivica tvrdi da po stilu igre ipak pripadate takozvanoj Partizanovoj školi fudbala koja “znači dribling, znači napad”…
“Božo Koprivica uvijek navija za svoje, za Partizan, što je za poštovanje. Iako me ovo podsjeća na priču o Crnogorcu koji je tri dana plakao kada je shvatio da Triglav nije u Crnoj Gori…”
Matija Bećković!
“Moguće… Moram da kažem da u Božovoj tvrdnji ima istine. Tačno je. Uvijek sam, rekao sam vam, bio napadač, obožavao dribling. Bio sam igrač nadahnuća, inspiracije.”
Šta vam je bila najveće inspiracija?
“Pun stadion, krcate tribine… To me je opijalo. I obrnuto. Čim vidim da je publika ravnodušna, da sa tribina ne dobijam odgovor, i sam bih se povlačio. Takve situacije su me naprosto odbijale. Sjećam se, svojevremeno je u Ljubljani Zvezda razvalila Olimpiju 6:0. Za petnaest minuta smo dali tri gola. Poslije tih prvih petnaest minuta, vjerujte nijesam imao volje da više dotaknem loptu. Vidim, ovi moji se raspucali, daju golove i mislim – što bih se mučio. Hoću da kažem da je moja igra, bez obzira na to da li je u pitanju bio mali ili veliki teren, najviše zavisila od trenutnog nadahnuća.”
Mislite da je to dobro?
“Ne znam. Znam samo da sam, igrajući, recimo, u Zvezdi, gotovo sve velike utakmice dobro odigrao. Možda nisam dvije sa Grashopersom. U Beogradu sam u meč ušao prepotentno, potcijenio protivnika, dok sam utakmicu u Cirihu odigrao loše jer sam bio prehlađen.”
Da li ste u mečeve često ulazili na taj način, prepotentno?
“Uglavnom nisam. Ali, mogu da kažem da sam, kada bih god u utakmicu ušao sa uvjerenjem da će biti lako, uvijek loše odigrao. Mora postojati strah od poraza. I to nije ništa loše. Pozitivan strah znači respekt prema protivniku.”
Kada taj strah prođe?
“Čim utakmica počne. Kada izađete na teren i odmjerite protivnika, u glavi kreću da se sklapaju kockice. Vidite gdje ste, gdje je vaš protivnik… Tada sve zaboravite. Igrate! Nosi vas strast, ta emocija koju je teško objasniti… Znate, u životu sam igrao na mnogim terenima, za velike klubove, za reprezentaciju, i mogu da kažem da je radosti igre, kako se penjete ka vrhu, sve manje…”
Najviše strasti ste imali dok ste igrali za…
“Za Mladost. Katastrofalni uslovi, malo novca, ali nikada nijesam bio tako slobodan, čist, neopterećen slavom, zaradom, uspjehom. Igrao sam zbog igre. Bio sam mlad, željan da se dokažem… Volio sam i Budućnost i Zvezdu i Milan i Rapid… Naročito Zvezdu. Bez obzira što su se Crna Gora i Srbija rastale, Zvezdu i dalje doživljavam kao svoj, domaći klub. Naprosto, to je moja domovina…”
Šta je vaša domovina?
“Jugoslavija. To je zemlja u kojoj sam rođen, gdje sam odrastao….”
Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?
“Teško. Mislim da je Jugoslavija bila najbolji period u životu naših ljudi. Živjeli su kao ljudi, a ne kao danas, kao psi… Nedavno je reprezentacija Crne Gore igrala utakmicu sa Velsom. Prije meča, gradonačelnik Kardifa je organizovao prijem u našu čast. Lijep, kulturan gest. Međutim, razgovor je u jednom trenutku skliznuo u politiku i domaćin je, govoreći u Jugoslaviji, konstatovao kako smo, nažalost, odrasli u komunističkoj zemlji i kako između Tita i Staljina nije bilo razlike.
“Izvinite, gospodine”, prekinuo sam ga, “znate li o čemu govorite? Tito i Staljin su dvije različite ličnosti. Uostalom, odakle znate kako se živjelo u mojoj zemlji? Rekli su vam na BBC-ju ili CNN-u?”
Znate, ljudi robuju stereotipima, lako povjeruju u ono što im se servira. Kažu, raspad Jugoslavije je krenuo na utakmici Dinamo–Zvezda. Nije! Ne može to bez političara. Oni su prethodno sve pripremili, a incident na toj utakmici je bio samo posljedica njihovih svađa. Kako je moguće da su tek koju godinu ranije, u Splitu, čuvši da je umro Josip Broz Tito, igrači onako plakali? Mislite da se to moglo odglumiti?!”
Šta vi mislite?
“Nije! Igrao sam sa Prosinečkim, Pančevom, Baždarevićem, Hadžibegićem, Škorom, Jozićem…”
Jeste li razgovarali o onome što se događa u zemlji?
“Osjećali smo da se nešto strašno sprema, ali niko od nas o tome nije želio da razgovara. U međuvremenu, svako je otišao na svoju stranu. Sa nekima od njih sam se čuo i tokom rata, sa drugima i danas ostao u kontaktu…”
A čuveni snimak gdje psujete onog Hrvata? Poslije toga su vas optužili da ste nacionalista.
“Kakav nacionalista?! Nema veze… Pred utakmicu Hrvatska–SRJ u Zagrebu 1999. neki beogradski novinar mi je tražio intervju. Stajao sam ispred hotela i, taman kada sam završavao, čuo sam kako neki ludak u blizini urla. Ubice, zločinci, govorio je. Nijesam mogao da vjerujem da se meni obraća. Nastavio sam da dajem izjavu, ali, pošto ovaj nikako da prestane, još jednom sam se okrenuo i vidio ludog čovjeka koji bukvalno nema nijednog zuba u glavi. Nastavljao je da se dere, da viče… Okolo je svuda bila postavljena policija. Ljudi su umirali od smijeha. E, tada mi je pukao film. Usred intervjua sam se okrenuo i počeo da ga psujem. Mislio sam da će to ovaj novinar da isiječe. Bio je obećao… Kasnije, kada me je pozvao i kada je taj snimak pušten, prošao je gore nego ovaj krezubi Hrvat. I ne znam kome je palo na pamet da me zbog toga optuži za nacionalizam. Isto bih rekao i Crnogorcu i Srbinu i Bosancu… Svašta! Dok sam igrao za Milan, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Zvonimir Boban. Uprkos ratu, odlično smo se slagali. Ipak smo nekada bili Jugosloveni, igrali za istu reprezentaciju, pjevali Hej, Sloveni…”
Objektivno, kakva je bila ta vaša jugoslovenska reprezentacija?
“Jugoslavija je zaista bila fudbalska sila. Da se nije raspala, siguran sam da bismo imali jednu od tri najbolje ekipe na svijetu. Sjećam se utakmice sa Austrijom, kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Dobili smo ih 2:0. Lukić je dao prvi gol, ja drugi. Ivica Osim je sastavio ekipu, ali nije bio sa nama u Beču. Igrali su Bosanci, Srbi, Crnogorci. Hrvati su već otišli. Nažalost, iako smo bili prva reprezentacija koja je prošla kvalifikacije, te 1992. smo zbog rata u Jugoslaviji ipak vraćeni sa Evropskog prvenstva. Nismo čak mogli da sletimo na beogradski aerodrom. Već su nam bile uvedene sankcije.”
NASTAVIĆE SE…
VREME
