Čast da postane dio istorije i da donese prvu medalju u istoriji naše košarke sa velikih takmičenja, pripala je kadetskoj košarkaškoj reprezentaciji Crne Gore.
Okarakterisani kao vjesnici nove Crne Gore, ova ponosna grupa momaka, dječaka ili kako god poželite, uspjela je da ujedini Crnu Goru. Baš kao što su se oni ujedinili međusobno i onom dječjom srčanošću uspjeli da hrabrom muškom i poštenom igrom obezbjede istorijsko evropsko srebro.
I samo jedna stvar, poraz u finalu koji im niko nije zamjerio. Ne baš tipično za naše ljude. Ovoga puta bilo je zaista drugačije. Za sve nas oni su bili zlatni momci. Bili i biće. Ali njihovo vrijeme tek dolazi.
Dio ove paklene armije bio je i Ulcinjanin, šesnaestogodišnji Haris Karamanaga, trenutno plejmejker barskog Mornara.
Ostavili smo mu par dana za odmor a onda „ukrali“ par sati za intervju.
Pun utisaka, za njega neke stvari djeluju kao san ali i dalje čvrsto na zemlji. A sve je počelo nekako prosto, bez nekih velikih ambicija, čak se i sam Evropski šampionat koji se održao u Podgorici nije najavio kao neki veliki spektakl. Ali ko zna zašto je to dobro. Mada teško i da je moglo bolje.
„Upravo tako. Malo ko zna koliko smo se samo spremali za sve ovo. Mnogo odricanja, mnogo znoja, lopta nam je bila i drug i djevojka. Istina je da nije bilo čak ni nekih prevelikih medijskih najava ali smo radili svoj posao. Znali smo šta nas čeka i svako je vjerovao u nešto svoje. Danima smo bili zajedno i to nam je pomoglo da stvorimo hemiju koja nas je krasila tokom cijelog šampionata“, kazao je na početku razgovora za naš portal Karamanaga.
Cilj je bio opstanak u A diviziji. Selektor je to više puta i potencirao ali ovi momci vjerovali su da mogu više. I onda bajka je mogla da krene. Očekivana pobjeda nad Švedskom a potom rušenje velike Španije u posljednjoj sekundi. Španije, koja je u tom momentu bila aktuelni šampion Evrope. Srce koje više ne lupa istom brzinom.
„Bila je to pobjeda koja nam je dala krila. Nakon tog trijumfa ništa nije bilo isto. Možda smo čak i previše slavili što nam se obilo o glavu već u narednom meču kada smo izgubili od Letonije. Ali nismo poletjeli. Uspjeli smo da sredimo glave, uvjerili sebe da možemo a svaki naredni meč je priča za sebe“.
Redom su padali Italija, Litvanija i Srbija a momci selektora Mladena Ostojića obezbijedili su istorijski plasman na Svjetsko prvenstvo u Argentini u julu naredne godine.
„Ova selekcija igrala je kao jedno. Davno se nisam sreo sa boljim momcima na jednom mijestu. Bili su tu da me podrže za svaki moj promašaj, grešku… Isto tako da ohrabre za svaki dobar potez. I svi smo tako funkcionisali. Šta tek reći za publiku u Morači, naš šesti igrač bez dileme. Dali su nam neku posebnu energiju, osjećali smo se kao veliki momci koji lete na njihovim krilima. Nismo ni sanjali da bi nešto slično moglo da se desi“.
Imali su ovi momci i još nekoga ko ih je bodrio tokom šampionata. Muški seniorski tim pružao je podršku sa tribina a onda i poslao video poruku pred finale obzirom da su izabranici selektora Tanjevića nastupali na turniru u Tuluzu. U ime A tima obratio se kapiten Bojan Dubljević.
„Jedno vrlo prijatno iznenađenje koje je bilo dodatni motiv za nas. Oni su bili naša podrška sada je vrijeme da mi bodrimo njih. Vjerujem da će napraviti dobar rezultat na predstojećem Eurobasketu“, poručuje Haris.
Selektor Mladen Ostojić. Šta tek reći za čovjeka koji je i sam priznao da za 40 godina rada nije doživio onakvu atmosferu kakva je u “Morači” vladala onih dana. Za Harisa i drugove drugi otac.
„Mladen je čovjek sa kojim smo imali nevjerovatan odnos. Ponašao se kao pravi otac. Dovoljno strog ali isto tako i dovoljno razuman da izađe u susret našim potrebama. Dugo smo vremena proveli zajedno, nisam siguran ni da je on sam vjerovao da možemo stići ovako daleko. Tokom priprema je ostao i bez naočara pa se poslužio mojim obzirom da sam ja imao dva para. Uzeo mi je ove bolje ali oprostiću mu“, u šaljivom tonu govori mladi Ulcinjanin.
Finale sa Francuskom nije počelo baš onako kako su to momci u bijeloj opremi zacrtali. Francuzi su krenuli agresivno, Vlahović i drugovi previše su im ostavili prostora, možda malo i ležerno ušli u taj meč ali nisu se do kraja predavali. Uspjeli su da se primaknu ali nisu imali dovoljno snage za potpuni preokret. I zaista, niko im nije zamjerio. Pa čak ni “general” Ostojić koji je kako kaže Haris bio ponosan što su momci dali sve od sebe do posljednjeg sekunda. Nije im zamjerila ni javnost, pa čak ni ovi obični građani koji su uglavnom selektori sa diplomama. Ovo je bila generacija srebrnih momaka zlatnog srca, lavovskog srca kako kaže kapiten Jovan Kljajić.
I zato, ovdje nismo da pišemo o statistici. Tim su nosili pomenuti kapiten, Vlahović, Tomašević i svi ovi momci koji su svaki minut na terenu ostavili posljednji atom snage. Sam Kljajić dao je emotivnu izjavu u Vili “Gorica” koja govori mnogo više od svih ovih tekstova. „Borili smo se svi podjednako za medalju. Za koju smo zaslužni svih 12 igrača podjednako. Mojim drugovima hvala jer su se borili kao lavovi i svima pokazali kako se voli svoja zemlja. Voli vas vaš kapiten“.
U Ulcinju, sezona koja je u toku skrenula je malo pažnju sa spektakla u Podgorici ali Haris kaže da je u svom gradu dočekan kao pravi šampion.
„Porodica je bila uz mene i u Podgorici ali nije izostao doček ni u rodnom kraju. I prije i posle finala mnogo sugrađana slalo mi je poruke podrške, a između ostalog i gradonačelnik. Par kafića okačilo je i fotografije sa ceremonije a prišlo mi je i par ljudi koje lično nisam poznavao. Osjetio sam da su ljudi ispratili sve ovo što se dešavalo i drago mi je što znaju to da cijene. Ovo je poklon i za moj grad“.
Za mladog plejmejkera nema puno vremena za pauzu. Već od septembra očekuju ga obaveze u klubu i školi. Mornar ostaje njegova destinacija i naredne sezone ali Hari ne bježi od obaveza. Svjestan je da veliki rad i odricanja stvaraju šampione. Zato je zahvalan svojoj porodici što mu je omogućila da u sjajnim uslovima radi ono što najviše voli. A on će im to zasigurno jednoga dana vratiti na pravi način.
Ne žali za propuštenim danima kada je njegovo društvo bilo na okupu, ne žali što je mnogo puta košarkaška lopta bila njegov najbolji prijatelj. Biće i dalje jer taj isti momak koji je ljeto proveo pripremajući se za ovo o čemu se govori već danima sada je u školskoj sali na šuterskom treningu.
Tako se rađaju šampioni…
Autor: Ognjen Vujadinović
