Rođen je 24. aprila 1984. godine u Podgorici. Još kao mali odlučio je da se bavi plemenitom vještinom, boksom. Nije pogriješio.
Prošle godine, 11. juna, cijela Crna Gora i cio region stare Jugoslavije je bio ponosan na Dejana Zlatičanina koji je nokautom u trećoj rundi pobjedio Frenklina Mamanija i osvojio titulu WBC šampiona planete u lakoj kategoriji.
U tom trenutku popularni “Dinamit” je imao skor od 22 pobjede bez poraza. Uspjeh Dejana Zlatičanina dobija na težini ako se podsjeti da je sa prostora stare Jugoslavije do WBC trona stigao samo Mate Parlov.
Legendarni Parlov je daleke 1978. titulu šampiona svijeta osvojio u poluteškoj kategoriji pobjedom nad Migelom Anhelom Kueljom iz Argentine.
Put ka svetskom tronu Zlatičanin je počeo 2008. godine. Redom su ring pognutih glava napuštali: Borov (Bugarska), Alić (BiH), Žarkov (Srbija), Horvat (Mađarska), ponovo Žarkov, Kavara (Hrvatska), Fekete (Mađarska), Dag (Neačka), Horvatić (Hrvatska), Hegeduš (Mađarska), Spataru (Rumunija), Lora (Dominikanska Republika), Sang (Španija), Nzimende (Južnoafrička Republika), Herteg (Rumunija), Pajazov (Uzbekistan), Petrov (Rusija), Huseionov (Bugarska), Barns (Velika Britanija), Bone (Ekvador), Redkač (Ukrajina) i na kraju već pomenuti Mamani.
Prije meča za WBC titulu Dejan Zlatičanin, kojeg zastupa ista agencija koja vodi računa i o Flojdu Mejvederu, imao je mnogo problema. Aktuelni šampion Horhe Linares iz Venecuele je dva puta odbijao da izađe na megdan Zlatičaninu zbog povrede. Oduzet mu je pojas.
Prilika je pružena Italijanu Emanuelu Marsiliju, ali je i on dobio stomačni virus prije meča. Na kraju, na megdan Zlatičaninu je izašao Mamani. Dejan, koji je nadimak Dinamit dobio zbog razornog udarca, postao je šampion svijeta. To će zauvjek ostati upisano u svijetu boksa u svijetu najcjenjenije WBC verzije. U istoriji Crne Gore!
Dejan je, inače, po prirodi veoma miran. Pravi porodičan čovjek. Na pitanje zašto je izabrao boks i ko mu je kao klincu bio uzor, idol, kaže:
“Boks sam zavolio kao dječak, gledao sam film o Majku Tajsonu i uvjek me je privlačilo to da budem borac. Kao klinac znao sam da sam pravim džakove od pijeska i da udaram u njih. Jednog dana pošto je i moj tata veliki ljubitelj boksa, zamolio sam ga da me upiše u neki bokserski klub. Naravno izabrao sam najbolji, Budućnost i sa 13 godina i osam mjeseci počeli su moji bokserski koraci pod nadzorom trenera u podgoričkoj ekipi. Dakle jasno je da mi je Tajson bio uzor”, rekao je na početku razgovora Zlatičanin.
Godine i godine rada su bili potrebni da bi se opstalo u svijetu profi boksa i stiglo do titule. Samo oni koji su pokušali makar i rekreativno da se bave ovim sportom, znaju koliko je teško odraditi jednu rundu, a kamoli 12.
“Za rezultat koji sam ja ostvario je potrebno jako puno truda, 22 pobjede i to pobjede protiv velikih šampiona kao sto su: Petr Petrov, Riki Barns, Ivan Redkač, Mamani i mnogi drugi. Sve to sam uspio da ostvarim zahvaljući mojoj upornosti iako nisam imao podšku od drugih sportskih institucija. Imao sam jasan cilj i odlučnost da budem šampion svijeta. Bio je to moj dječački san, koji sam ostvario”.
Svako dijete koje se zaljubi u neki sport ima želju da stigne do svjetskih visina. Novak Đoković je kao mali sanjao da bude No1, da osvaja velike turnire. Uspio je. Dejan Zlatičanin je maštao da postane šampion svijeta, da oko struka stavi pojas namjenjen najboljem na planeti. Uspio je to u najjačoj i najcenjenijoj WBC verziji.
“Riječima se ne može opisati taj osjećaj kada se dobije šampionski pojas oko struka jer sve je u tom trenutku nestvarno, osjećaš veliki ponos i sreću u istom momentu”.
Jedini sa prostora stare Jugoslavije koji je uspio da stigne do WBC trona bio je Mate Parlov.
“Da, ja sam jedini uz Mate Parlova koji je uspio da osvoji WBC pojas šampiona svijeta. Dobro znamo koliko se ulagalo u boks tada, a koliko se ulaže sada. Parlov je najuspješniji bokser stare Jugoslavije, a ja sam uspeo da makar što se tiče profi boksa budem osvajač šampionskog pojasa kojeg je on osvajao. Naravno da sam ponosan na tu činjenicu”.
Sport je kao život. Dovoljan je trenutak nepažnje da se oklizneš i padneš. Tako je bilo u duelu sa Majkom Garsijom.
Popularni “Dinamit” je u jednom trenutku spustio gard, što je bilo dovoljno da Garsija iskoristi priliku baci Zlatičanina na pod i preuzme pojas od momka iz Crne Gore.
“Rekli ste da je sport kao život. Ja mislim da je boks disciplina koja je najbliža definiciji života. Kao što ste rekli, trenutak je dovoljan da padneš sa trona. Tako je i u životu, sve bude idealno i za trenutak izgubite sve. U boksu su jasna pravila, vrhunski rezultat zahtjeva, talenat, veliki rad, odlučnost, čvrstu vjeru u to šta želiš da ostvariš. Mala sumnja i pored ubjeđenja kad govoriš da ti to možes pada u vodu. Sumnja je jako opasna i baca te sa puta uspjeha”.
U svakom sportu dolazi do uspona i padova. To je sastavni dio i života i sporta. Dejan je osjetio slast velike pobjede i gorčinu teškog poraza. Mnoge koji prate sport i boks, zanima kako se čovjek uspravi, smogne snage da se vrati u ring. Čija je pomoć u tom trenutku najvažnija.
“U trenutku kad sam izgubio šampionski pojas najveću podršku sam imao od porodice bliže i šire. Napomenuo bih da su neki članovi familije i bili u Vegasu i uživo pratili meč. Pored porodice izdvojio bih podšku svog naroda, koju su pokazali na dočeku u Podgorici da cjene i poštuju moj rad i trud. Dočekali su me na aerodromu na isti način kao i kada sam osvojio titulu šampiona svijeta u junu prošle godine. Mnogo mi je to značilo. Sve dok se budem bavio boksom nastojaću da ljudi u Crnoj Gori budu ponosni na mene i moje rezultate”.
U legendarnom serijalu Roki, Stalone u šestom nastavku kaže nije bitno koliko jako možeš da udariš, nego koliko udaraca možeš da primiš i nastaviš dalje. Na pitanje da li se slaže sa ovom konstatacijom i kada možemo ponovo očekivati Dejana u ringu, Zlatičanin je rekao:
“Pa ne bih se baš složio sa time u potpunosti. Ipak je u pitanju film, a u filmu je sve moguće što se tiče primanja udaraca u glavu i tijelo, a da ostaneš na nogama”, našalio se Zlatičanin i nastavio:
“Složio bih se sa time da posle poraza i dobrog oporavka mogu da nastavim dalje i da opet pokušam da stavim pojas oko struka, mnogi su se vraćali, sada je trenutak da pokažem koliko sam jak psihološki, da opet budem na tronu. Vjerujem u sebe. Znam kako se stiže do cilja. Uz jaku volju i jak trening opet mogu da budem šampion svijeta”.
Zlatičanin je bio profesionalni šampion svijeta, a uoči Olimpijski igara u Brazilu prošle godine donjeta je odluka da profesionalci mogu da učestvuju i na OI. Mnogi u Crnoj Gori su u tom trenutku pomisili da bi novi Dejanov cilj mogla da bude medalja u Tokiju 2020. godine.
“Naredne Olimpijske igre su za četiri godine, a ako je nešto toliko daleko ne treba se baviti time. Kada dođe trenutak znaću šta da radim. Jer sam neko ko odmah donosi odluke”, rekao je Zlatičanin, a zatim je prokomentarisao situaciju u boksu u regionu.
“U Crnoj Gori je boks u lošoj situaciji, mislim da ne postoji ni jedan senior koji bi mogao makar malo da zadovolji kada su kriterijumi profi boksa u pitanju. A što se tiče teritorija bivše Jugoslavije, znam da Hrvati imaju jako dobre boksere, osvajače olimpijskih i svjetskih medalja. Da li bi neko mogao da se nađe na svetskom tronu? Možda Filip Hrgović ili Hrvoje Sep”.
Na kraju Zlatičanina smo zamolili da uputi neki savjet klincima koji počinju da se bave boksom i kojima je uzor, kao što je nekada Majk Tajson bio Dejanu.
“Mladim momcima koji počinju i žele da se bave ovom plemenitom vještinom, savjetovao bih da prije svega budu uporni i da prate svoje snove. Boks je sport za talentovane i uporne. Koristim priliku da pozovem što veći broj dijece da se opredjele za boks jer boks oplemjenjuje čovjeka i uči ga pravim vrijednostima u životu”, naglasio je Zlatičanin.
