Šampionska ekipa Budućnost Volija, koja je u sezoni 2017/2018. ostvarila najveći uspjeh u istoriji kluba, imala je samo dvojicu Podgoričana – Nikolu Ivanovića i Danila Nikolića.
Ivanović je od heroja grada postao persona non grata i to preko noći, kada je prihvatio ponudu Crvene zvezde, a tada mu je u zaštitu prvi stao Nikolić, koji je zajedno sa njim ispisao i istoriju Mege osvajanjem Kupa Srbije 2016. i nastupom u finalu regionalnog takmičenja.
I krilni centar, kojeg odlikuje fenomenalan šut za tri poena, prošlog ljeta je odlučio da napusti rodni grad i sreću okuša negdje drugo.
Prvi izbor mu je bila Francuska – početkom septembra je potpisao ugovor sa Dižonom, prvu pripremnu utakmicu odigrao fenomenalno i izgledalo je da će imati sezonu iz snova. Ali, brzo je uslijedio rastanak.
„Stvarno su me svi primili dobro, ali sam potpisao ugovor na mjesec, sa opcijom da se produži do kraja sezone. Doveden sam kao zamjena za Markiza Mekdafija, koji nije prošao medicinske preglede i počeo sam baš dobro da igram. Ali, Mekdafi je 10 dana nakon mog dolaska iz trećeg pokušaja prošao ljekarske preglede i tada sam znao da je to kraj moje avanture u Dižonu. Nije mi to lako palo, ali je stvar bila jednostavna – klub nije imao prostora u budžetu i već je bio popunjen broj stranaca, pa su se odlučili za manju štetu, jer se Mekdafiju, čim je prošao medicinske testove, automatski aktivirao ugovor na godinu”, govori 29-godišnji Podgoričanin na početku intervjua za „Vijesti”.
Od početka oktobra do početka novembra nije imao klub, već je individualno trenirao u Podgorici. Nekoliko ponuda je bilo u opticaju, ali je na kraju izabrao učesnika VTB lige, ruski Avtodor iz Saratova.
„Mjesec sam čekao novi klub i dosta teško mi je sve to palo, pogotovo zbog prethodne sezone i svih dešavanja, mojih zdravstvenih problema… Kada sam dobio ponudu Avtodora, bio sam jako srećan što ću imati priliku da igram u takmičenju kao što je VTB liga. Nije mi, ipak, bilo svejedno što idem u Rusiju zbog ove situacije, ali su me svi ubijedili da je sve stabilno i odlučio sam da prihvatim ponudu. Brzo mi se priključila i porodica, a tu je od početka sezone moj nekadašnji saigrač iz Mege, Rade Zagorac, sa kojim sam se čuo prije nego što sam odlučio da dođem u Avtodor”.
U VTB ligi igraju timovi iz Rusije, kazahstanska Astana i bjeloruski Minsk. Putovanja su komplikovana, pogotovo iz Saratova, jer nema direktnih letova za većinu gradova odakle su klubovi.
„I prije dolaska u Saratov sam znao da su putovanja teža. Ali, cijelu karijeru sam proveo na putovanjima i na to sam navikao. Ne pada mi sve ovo teško. Liga je dosta jaka, mnogo je Amerikanaca, veoma kvalitetnih košarkaša, koji su nekada igrali u NBA. Fizički je dosta zahtjevna, ali je dozvoljeno manje kontakta nego u ABA ligi”.
Kada je došao u Avtodor, Nikolića je na klupi dočekao zemljak, Novljanin Miloš Pavićević, koji je mjesec ranije postavljen za šefa stručnog štaba umjesto Srbina Nebojše Vidića.
Već poslije prve utakmice dugogodišnje „četvorke” podgoričkog kluba, klub iz Saratova je opet izvršio rokadu i doveo bivšeg trenera Budućnosti, Darka Rusa. I on je otišao prije nekoliko dana, pa je posljednji meč vodio treći Srbin na klupi ove sezone, Branislav Vićentić.
„Sigurno nije svejedno kad se promijeni trener, pogotovo kad se to desi tri ili četiri puta u toku sezone. To je nešto na šta moramo da se naviknemo i da budemo profesionalci. Možda je na sve to uticalo i što smo doživjeli dosta poraza na jednu loptu, a neke od tih utakmica smo mogli i ranije da riješimo”.
Njegov klub je najteži poraz doživio 4. januara, kada je Nikolić sekundu i po prije kraja produžetka pogodio za 94:92 protiv Parme iz Perma na svom terenu.
Počelo je slavlje, samo je crnogorski internacionalac smirivao ekipu, kao da je nešto predosjetio.
„Kad sam pogodio taj šut i vidio da se svi oko mene vesele, sjetio sam se utakmice s Partizanom i trojke Mekintajera 1,3 sekunde prije kraja i mog pogotka za tri nakon toga. Samo sam pomislio – sad će da se meni to vrati. Svi oko mene su se radovali, a ja sam jedini pokušavao da ih smirim. I desilo se ono što sam predosjetio, jer je Roberson o tablu dao trojku za pobjedu”.
Crnogorski krilni centar je jedan od glavnih igrača Avtodora, jer prosječno bilježi 13,7 poena i 6,3 skoka, a najveću pobjedu je upisao protiv veoma jakog Zenita, kojem je dao 16 koševa.
„Ispostavilo se da je dolazak u Saratov bila prava odluka. Bila mi je potrebna ovakva sezona, da pokažem da se ništa nije promijenilo, da i dalje mogu da igram na velikom nivou. Ova izdanja mi puno znače i zbog samopouzdanja”.
Poslije 22 kola u regularnom toku VTB lige, klubovi su podijeljeni na dvije grupe sa po šest timova. Avtodor je u u donjem dijelu, u borbi za plasman od 7. do 12. mjesta, a dvije najbolje ekipe će nastupiti u plej-ofu. To je cilj, ali bi u eventualnom četvrtfinalu igrao sa CSKA (skor 23:0) ili Uniksom (21:2).
„Ostalo nam je još devet utakmica, imamo realnu priliku da uđemo u plej-of, pogotovo poslije pobjede nad Samarom u prošlom kolu. Sezona traje do kraja marta, a početkom aprila kreće plej-of. Iako ćemo se sudariti sa nekim od favorita ako uđemo u nokaut fazu, nadam se da ćemo što dalje da doguramo. Kad god da završim sezonu ovdje, imaću i vremena da odigram finiš i u nekom drugom klubu, jer će se u mnogim evropskim zemljama igrati do sredine juna”, zaključio je Nikolić.
Prvi put o zdravstvenim problemima: Imao sam tumor, ali kao da nisam bio svjestan šta se dešava
Nikolić je 8. septembra 2021. godine kolabirao na treningu Budućnosti, nakon čega je hitno prebačen prvo u Beograd, a potom i u Istanbul, gdje je operisan.
Iako se u košarkaškim krugovima dobro zna šta mu je bilo, krilni centar je odlučio da prvi put javno otkrije kroz šta je prošao.
„Sve se desilo jako brzo. Kolabirao sam na treningu i iste noći smo saznali da imam tumor na mozgu. Nije to palo lako ni meni ni porodici, ali kao da nisam bio svjestan šta se sve dešava. Predsjednik Budućnosti Dragan Bokan je odmah reagovao i poslao me je u Beograd, gdje sam mogao da se operišem, ali se u samom toku leta ka Srbiji pojavila druga opcija. Guverner Centralne banke Radoje Žugić je čuo šta se dešava, odmah nazvao Bokana i predložio mu da se operišem u Turskoj. On je prijatelj sa svjetski poznatim hirurgom Zijom Akarom i povezao me je sa njim. Nikad prije toga nisam upoznao gospodina Žugića, a sada se povremeno čujemo. Kada sam bio u bolnici, poslao sam mu nekoliko poruka, a kasnije smo se i vidjeli. Neizmjerno sam mu zahvalan na pomoći”, priča Nikolić.
Poruke podrške su stizale sa svih strana.
„Iznenadili su me ljudi koje nisam poznavao. Brojni košarkaši i navijači su se javljali i davali mi podršku, to mi je puno značilo”.
Iako je tumor bio benigan, bio je velik i strahovalo se da li će ostaviti posljedice, ali je sve prošlo dobro.
„Operacija je uspješno obavljena, ali sam imao težak postoperativni period, o kojem ne bih mnogo da pričam. Doktor me je uvjeravao da ću se vratiti na teren za tri-četiri mjeseca, a meni je to u tom trenutku djelovalo nemoguće. Ispostavilo se da je bio u pravu i januaru sam se vratio na treninge. Sada radim kontrole na tri mjeseca, snimak mozga magnetnom rezonancom šaljem u Istanbul i sve je čisto”.
