Izdanak mitske jugoslovenske škole košarke koji je procvjetao u postjugoslovenskom okruženju.
Zlatni reprezentativac u juniorskim i seniorskim danima. Pojava oko čije su klase ranih dvijehiljaditih godina silno zavađena „dva oka u glavi“ – Podgorica i Beograd – postigla rijetku saglasnost. Krilni centar koji je u protivničkom reketu oponašao djelovanje grtalice na snijeg. Obećavajući stručnjak koji je u Megi slanjem čitavog fudbalskog tima u NBA ligu počinio neobično, ali simpatično prekoračenje ovlašćenja.
Na pomen imena Dejana Milojevića nikom ne bi bile nepoznate činjenice iz uvodnog pasusa. Navikli smo da bude u svakom razgovoru o košarkaškoj izuzetnosti. Navikavanje da ga pominjemo u prošlom vremenu, promjena svojstva iz je u bio je, e to će biti znatno teže.
Glas o nesvakidašnjem talentu još od najmlađih kategorija potkrijepljen je svjedočanstvima saigrača i suparnika, od kojih mnogi nisu postali profesionalni košarkaši, ali im se mladić koji je u dresu KK Tašmajdan zatrpao koš zlosrećnog OKK Beograda postigavši čak 141 poen trajno urezao u sjećanje. Reakciju koju izazivaju njegove brojke iz tog perioda – igrajući, kao odlikaš, protiv starijih od sebe – pojačava pomalo zapanjujuća procjena da je Dejanov brat bio nadareniji za košarku u familiji…
Najdublje brazde zaorao je u ekipama Budućnosti i Partizana. Epizoda u najvećem crnogorskom klubu dogodila se hronološki ranije, na prelazu milenijuma doveden je iz FMP-a kako bi pomogao u realizaciji velikih takmičarskih ambicija. Iz Njegoševog parka vinuo se do reprezentacije Jugoslavije sa kojom se popeo na evropski tron u Istanbulu (konkurencija za nacionalni tim bila je takva da se pojavljivanje makar na proširenom spisku selektora uzimalo kao službena legitimacija karijere), a ovdašnja publika nostalgično se prisjeća evroligaških atrakcija protiv Reala, Panatinaikosa, Barselone, Fortituda, CSKA…
Budućnost je imala toliko kvalitetan sastav da je igrač Milojevićevog kalibra u prvim godinama često zauzimao poziciju iz drugog plana, uz intervale izuzetnosti kada je preuzimao ulogu nosioca igre – najviše u četvrtoj sezoni u kojoj je proglašen najkorisnijim igračem Jadranske lige. Kao sportista zaokružio je svoj razvoj upravo u plavo-bijelim bojama, a uz slavna trenerska imena korigovao je nedostatke u šutu sa poludistance i spolja. Istrošena je fraza, mada joj to ne oduzima na istinitosti, da je Dejan Milojević čojstvom „kupio“ posebno mjesto u srcima navijača, u jednakoj mjeri kao svojim partijama na parketu. Dvije decenije kasnije o njemu se nije čula ružna stvar, nije izgovorena oštra kritika, nije zapisana neprimjerena rečenica.
Ipak, zenit uspješne karijere proveo je u Partizanu, čiji navijači s pravom i ponosom ističu kako je Milojević 2004. odbio finansijski isplativiju ponudu Dinama iz Moskve kako bi zaigrao kod njih i sarađivao sa Duškom Vujoševićem.
Srpski Barkli značajno je doprinio početku duge dominacije Partizana regionalnom košarkom, pružajući fantastične nastupe i uredno osvajajući MVP priznanja. Konstantnost i nepogrešivost u isporučivanju 20/10 partija, zatim rekordni indeksi korisnosti, izazivali su rezignaciju svih protivničkih klubova i još više fanova.
Dugo će se pamtiti i situacije u kojima nije dao na sebe i na saigrače: makljaža na utakmici Partizana i Hemofarma skandalizovala je region, kada su deblji kraj u pesničenju sa Milojevićem izvukli košarkaši vršačke ekipe. Egzotika legendarnih mečeva iz 1970-ih u superteškoj kategoriji izbjegnuta je, više srećom nego promišljenom akcijom, kada su se Miloje i parnjak u redovima Crvene zvezde Tundži Avodžobi nameračili jedan na drugog. Avodžobi je uporedo sa košarkom trenirao i boks, pa sudije na toj utakmici mogu zahvaliti kapitenu Partizana što im Nigerijac nije izmijenio lični opis.
Prirodnom selekcijom izdvojen od ostalih zahvaljujući konstituciji i snazi Bleka Stene u harmoniji sa špurijusom za prostor i gipkošću Džona Travolte u „Briljantinu“, Dejan Milojević vrijedio je kao 21 u ajncu. Pobjeda i isplata po automatizmu. Osjećanje orijentalnog derta zbog predstojećeg poraza vašeg kluba koje mogu izazvati samo neponovljivi velikani, dok u pozadini u zaraznom ritmu odzvanjaju stihovi „Go, greased lightnin’, you’re burning up the quarter mile (Greased lightnin’, go, greased lightnin’)“…
Kredit koji je u Podgorici počeo sticati u igračkoj, uvećao je višestruko u trenerskoj ulozi, takođe prožetoj trofejima i solidnim nastupima u regionalnoj i evropskoj košarci. Nije teško zamisliti da bi se u „Morači“ ponovo dočekivali evroligaški titani da je Milojević nastavio rad, ali poziv koji se ne odbija iz Golden Stejt Voriorsa presjekao je njegov drugi boravak u Budućnosti. Nažalost, treće sreće neće biti.
Za porodicu, suprugu i djecu nema utjehe, jedino vrijeme može donijeti lijek. Kad im ono ublaži bol zbog nenadoknadivog gubitka, moći će pravilno da ocijene poruke podrške sa svih meridijana, u kojima bivši i sadašnji košarkaški djelatnici u prvi plan ističu Dejanove ljudske kvalitete, vedar duh i osmijeh dobričine kojim je šarmirao sagovornike.
Crna dama smrti, moramo priznati, ima ukusa. U svom htoničnom poslu po pravilu bira najbolje i odvodi ih od nas. Prilikom ispraćaja iskrenije i prikladnije posluže riječi običnog čovjeka nego Nobelovca. Zato ću kao au revoir od Milojevića prepisati misao jednog Partizanovca:
„Na nebesima je od danas reket zaključan, Deki kontroliše to.“
Autor teksta – Bogdan Varagić
