Glas o pripremi Olimpijskih igara u Atini prešao je i preko balkanskih prostora.
Crna Gora i Srbija kao samostalne država nisu uzele učešće na tim Igrama. Ipak, taj događaj na prostorima Crne Gore nije ostao u punoj anonimnosti, o čemu svjedoči najava u “Luči”, književnom listu društva “Gorski vijenac” (izdavanom na Cetinju u periodu 1895-1900), godina I, sveska VI, za jun 1895. godine.
U tekstu koji je potpisao Aleksandar Čurčić, sveštenik sekulski, a objavljen je u rubrici razne bilješke, pored ostalog se, navodi “Entuzijazam čitavog grčkog svijeta je neopisiv. A uspjeh Olimpijskih igara osiguran je, jer je predložena suma za tu svrhu od 100 do 150 hiljada franaka bila nekoliko puta umnožena. Čitav se svijet jako zainteresovao za uspjeh Olimpijskih igara. Mnogi vladari svjetski postadoše počasni predsjednici tih Igara, da bi im se povećala važnost.”
Pitanje učešća Crne Gore na tim Igrama nije moglo biti zaobiđeno: “Dakle, Crna Gora koja s pravom uživa svjetski glas za svoje junaštvo, Crna Gora koja je srodna Grčkoj po krvi, po vjeri, po naravi, po običajima, po klimi, po temperamentu, po patriotizmu, po junaštvu. Bi li bilo pravo da ostane neutralna u toj izvanrednoj svečanosti koje se s najvećim zanosom primaju i nude Amerikanci i ostali svijet? Crna Gora – nova Sparta – bi li bilo pravo da ne sudjeluje na toj svečanosti koja će biti na zemljištu stare Sparte? Nije li Fundina i Vučji Do za Crnu Goru što i Maratonsko polje i Plateja za Grčku? Nije li crnogorski guslar grčki Omir? Crnogorci – novi Spartanci – bi li bilo pravo da se pokažu slabim prema svečanosti potomaka starih Spartanaca? Ne, doista.”
U tom smislu predlaže se: „Svi ti uzajamni odnošaji odgovaraju da i Crna Gora treba po svaki način da sudjeluje na Olimpijskim igrama. Zato bi trebalo na vrijeme da se stvori jedno malo društvo koje bi prištedjelo koju lepru za tu svrhu. Trebalo bi da se to društvo prijavi i upiše u program Olimpijskih igara i tako Crna Gora s jedne strane, da bi se odužila moralne dužnosti, s druge strane bi se pokazala svijetu, ne samo u ratu već i u miru, da je srodna staroj Sparti.”
Ova želja ostala je neispunjena.
U Crnoj Gori je, bez obzira na činjenicu da nije bilo takmičara iz Crne Gore, za Igre u Atini i njihovo održavanje bilo primjetnog interesovanja, a što potvrđuje i činjenica da je list “Glas Crnogorca”, koji je važio kao krajnje restriktivan, pa čak i zatvoren za informacije o fizičkoj kulturi i sportu, objavio dva teksta o Igrama u Atini.
List početkom aprila izvještava da su Igre počele “na drugi dan Uskrsa” i da je na “otvaranju na novom stadionu u Atini bilo 30 hiljada gledalaca”, a u svom izdanju od 22. aprila donosi veoma opširan prikaz završnih borbi (maratonska trka).
U tom tekstu se na neposredan način opisuje atmosfera kako na samom stadionu tako i u zemlji, što potvrđuje koliko je Grcima bilo stalo upravo do pobjede u ovoj trci. A pobjednik je bio njihov sunarodnik Spiridon Luis, koji je tu maratonsku dionicu pretrčao za 2 sata, 55 minuta i 20 sekundi.
Opisuje se oduševljenje koje je nakon Luisovog trijumfa zavladalo, a u jendom dijelu teksta, koji je inače bio dug 114 redova, pisalo je i o silnim i neobičnim nagradama koje je dobio. Pored olimpijskog odličja, od jednog bogatog Grka dobio je 25000 drahmi.
List takođe piše i o malim nagrada i o izlivima oduševljenja malih, siromašnih ljudi koji nisu imali ni zlata ni novaca. Jedan mljekar mu je tokom cijele godine donosio obrice mlijeka od svojih koza, jedan kafedžija mu je davao kafu, jedan brijač i frizer mu je obećao da će ga brijati i šišati dok bude živ, drugi su mu nudili voće, treći druge usluge…
Listanjem crnogorskih novina nije bilo moguće naći nijedan prilog o Olimpijskim igrama u Parizu 1900. i u Sent Luisu 1904. godine.
Iz knjige “Olimpijski pokret u Crnoj Gori”, Đorđe Perišić
