Nije baš lako kada radite sa jednim igračem tokom cijele sezone, spremate taktiku, napredujete zajedno, rastete iz dana u dan, a onda vam on u jednom od najvažnijih mečeva u karijeri demonstrira čarobnjačke sposobnosti, ali sa druge strane terena. Nikola Grbić je sinoć samo mogao da gleda kako Simone Đaneli pleše po terenu. Ponovo je italijanski dizač pokazao vrhunski kvalitet koji posjeduje. On nije samo slao precizne lopte saigračima i poigravao se sa protivničkim blokom, već je kad god je dobio priliku napadao iz sve snage. Sve mu je polazilo za rukom, a Poljaci nisu pronašli način kako da ga zaustave.
Očigledno da i njegov bivši trener sa kojim je sarađivao u Peruđi ovog puta nije imao dobitnu taktiku. Kada dizač završi prvenstvo sa MVP priznanjem, a ne neki ubojiti napadač, onda je jasno da su njegovi potezi sve ostale ostavili u sjenci.
Ekipa je igrala kao sat, a najveće zasluge idu glavnom motoru.
“Ne mogu da se ne smijem. Ne razmišljam više ni o čemu, samo želim da se smijem. Gledam svoje saigrače i ponosan sam što sam dio ove grupe, što sam Italijan i što sam sada svjetski šampion”, rekao je posle meča Simone Đaneli.
Prošle godine evropski prvaci, sada svjetski. Mlada i snažna ekipa Italije djeluje da je tek na početku vladavine i da može odbojkaškom svijetu još mnogo da pruži.
“Mi smo nevjerovatna grupa. Nije nas briga šta se dešava sa druge strane mreže. Kako god igrao protivnik, mi nastavljamo da budemo čvrsti… Uvijek želimo da se zabavimo dok igramo ovu igru koju svi volimo. To je naša tajna”.
Đaneli je i prošle godine bio MVP kada je Italiju doveo do krova Evrope. I ovog puta je oduševio komisiju, koja vjerovatno nije imala dileme u čije ruke ide glavna individualna nagrada.
“Sada možemo da rastemo. Imamo mnogo mladih i talentovanih momaka, tako da treba da vidimo kako da nastavimo da napredujemo kao ekipa”, jasno je da se trenutnim partijama ne zadovoljava.
Igrali su pred punom halom domaćih navijača, ali im to nije ulilo strah u kosti. Veliki motiv su imali da se pokažu pred publikom koja veoma voli i poštuje odbojku.
“Bili su veoma ljubazni prema nama, iako smo protivnici. Dopala mi se atmosfera, hvala im jer dišete odbojku. Volim da igram ovdje”, poručio je Đaneli gledajući ka tribinama dvorane u Katovicama.
“Idemo dalje. I dalje ne vjerujem… Mi smo svjetski šampioni posle 24 godine. To je nevjerovatno”.
Italija je poslednje svjetsko zlato osvojila 1998. godine. To je bila treća kruna u nizu posle 1990. i 1994. Posle toga je uslijedio dugačak post, koji su sinoć prekinuli Simone Đaneli i drugari. Možda i nagovijestili da bi mogli da naprave nešto slično kao njihovi prethodnici.
Ubjedljivi su bili u grupnoj fazi. Nisu izgubili ni set protiv Turske, Kanade i Kine. U osmini finala su pobijedili Kubu, a u četvrtfinalu izbacili olimpijske šampione – Francuze. U polufinalu su lako izašli na kraj sa Slovencima i sačuvali snagu za ono najvažnije. Poljaci su jurili treću uzastopnu krunu, a Azuri su im srušili snove. Ne samo reprezentaciji, nego i cijeloj odbojkaškoj naciji.
Kada se pogledaju godine u selekciji Italije, jasno je da su to momci koje najveći uspjesi u karijeri tek čekaju. Đaneli je jedan od iskusnijih u postavi, a rođen je 1996. godište.
Mikjeleto je rođen 2001. godine, Lavija 1999, Juri 1997, Galasi 1997, Pinali 1997…. Najstariji je trenutno Ancani, koji je rođen 1992. godine.
Opasni su već sada, a šta tek očekivati kada ostale reprezentacije budu imale smjenu generacija.
