Petar Grbić je objavio kraj karijere – preko društvenih mreža se oprostio od aktivnog igranja i dresa Budućnosti.
Ubuduće će, kao što je bio slučaj u finišu prošle sezone, da bude dio stručnog štaba Srđana Radonjića.
Posljednji meč odigrao je 2. novembra prošle godine u porazu Budućnosti od Mladosti iz Donje Gorice, kasnije ga je precrtao tadašnji trener Dejan Vukićević.
“Ne znam kako se čovjek oprašta od nečega od čega se, u stvari, ne može oprostiti. Mogu da kažem da završavam igračku karijeru, mogu da kazem da skidam kopačke, mogu da kažem da je došlo vrijeme da stanem pored aut-linije i da Budućnosti pokušam da pomognem na neki drugi način, ali kada sve velike riječi sklonim sa strane, meni ovo stane u jednu mnogo jednostavniju i mnogo težu rečenicu: dječak koji je gledao stadion pod Goricom više neće istrčati na taj teren kao igrač. A taj dječak je uvijek bio tu. Bio je tu kad sam prvi put sanjao ovaj dres, kad sam mislio da je dovoljno samo voljeti Budućnost pa da ti se sve nekako otvori, bio je tu kada sam prvi put obukao plavo-bijelo i shvatio da san, kada ga dodirneš, postane još veći i još teži, jer više nije samo tvoj, nego pripada gradu, tribini, ljudima koji te znaju i koji od svojih uvijek traže najviše”, piše u obraćanju.
Imao je i druge snove…
“Bilo je u toj karijeri i drugih velikih snova, onih koje neću zaboraviti dok sam živ. Dres Crne Gore bio je jedan od njih, poseban ponos i posebna odgovornost, jer igrati za svoju zemlju ne može da se uporedi ni sa čim, iako ću uvijek u sebi nositi osjećaj da sam u reprezentaciji mogao više i da je možda ostalo još nešto sto sam želio da dam”.
Osim Budućnosti igrao je i za Mladost (današnji OFK Titograd), Mogren, Levadijakos, Hapoel Ber Ševu, OFK Beograd, Partizan, Ahišar, Adanu Demirspor, Radnički Niš i Mornar. Bio je i član Olimpijakosa.
“Partizan mi je donio titulu, velike utakmice, veliku svlačionicu i onaj potez sa dvije lijeve kopačke koji možda najbolje govori kakav sam bio kada osjetim da neko potcjenjuje mene, moj tim ili ljude sa kojima dijelim teren. Ali, kroz sve te godine, kroz svaki klub, svaki odlazak, svaku pobjedu i svaku tešku noć, uz mene su bili moja žena, moje ćerke, moj otac, majka i sestre, ljudi koji su znali i ono što se nije vidjelo spolja, koji su me čuvali kada nijesam bio jak koliko sam želio da izgledam i zbog kojih sve ovo ima mnogo dublji smisao od same igre”.
Fudbal mu je donio prijateljstva i kumstva…
“A fudbalu dugujem još nešto što se ne može izmjeriti titulama, golovima ni brojem utakmica. Njegova najljepša strana nijesu bili samo stadioni i pobjede, već ljudi koje mi je donio. Prijateljstva koja su ostala za cio život i kumstva koja su se rodila iz zajedničkih svlačionica, putovanja, pobjeda i poraza. To je bogatstvo koje nosim sa sobom i kada se ugase reflektori, i na tome sam fudbalu beskrajno zahvalan”.
Ne krije da ga je boljelo kada mu je saopšteno da u Budućnosti nema mjesta za njega.
“Bilo je u mojoj karijeri svega. Bilo je odlazaka, povrataka, rana, inata, trenutaka kada su mi govorili da više nema mjesta za mene, kada su me slali dalje, kada su vrata ove kuće za mene bila zatvorena, i neću da glumim da me to nije boljelo. Boljelo je svaki put, jer čovjek može da razumije fudbal, ugovore, odluke i sve ono što ide uz ovaj posao, ali kad ti neko kaže da nema mjesta za tebe u kući u kojoj si odrastao, onda to ne boli kao fudbalska odluka, nego kao porodična rana.
“Ali, vraćao sam se. Ne zato što sam mislio da sam veći od kluba, jer od Budućnosti niko nije veći, nego zato što nijesam znao da prestanem da joj pripadam. Ljudi prođu, uprave prođu, odluke prođu, ali Budućnost ostaje, a u meni je uvijek ostajao onaj isti osjećaj da se na stadion pod Goricom ne vraćam kao gost, nego kao neko ko je tu ostavio dio sebe mnogo prije nego što je postao fudbaler. Možda sam nekad bio tvrdoglav, možda nekad previše emotivan, možda sam nekad reagovao iz srca prije nego iz glave, ali sve što sam radio, radio sam kao čovjek koji je ovaj klub osjećao svojim. Ravnodušan prema Budućnosti nikada nijesam mogao da budem”.
“Sada ostajem tu. Neću više trčati kao igrač, neču više čekati loptu, neću više podizati ruku poslije gola, ali ću biti pored terena, uz Srđu, uz ekipu, uz mlade momke koji tek treba da shvate da Budućnost nije samo dres koji zadužiš, nego odgovornost koju nosiš i kada ga skineš. lz Budućnosti ne odlazim. Samo mijenjam mjesto sa kojeg je čuvam. Kopačke idu sa strane, ali ostaje stadion pod Goricom, ostaje plavo-bijelo, ostaje dječak sa slike, ostaje moja Podgorica. Zbogom se govori kad čovjek odlazi negdje gdje ga više nema. Ja ostajem ovdje, u svojoj kući, sa istim grbom, istim inatom i istom ljubavlju, dovoljno blizu da čujem huk tribine, dovoljno blizu da osjetim miris trave i dovoljno blizu da znam da će, ako me ikad porežu, opet poteći plavo-bijelo”, zaključio je Petar Grbić.
