Od 1992. do 1998. godine njih dvojica su dijelila život u Milanelu. Zajedno su u crveno-crnom dresu Milana osvojila tri skudeta, jednu Ligu šampiona, Superkup Evrope… Naravno, riječ je o Zvonimiru Bobanu, legendi hrvatskog loptanja i o najvećem kojeg je Crna Gora ikada imala – Dejanu Savićeviću. Sjajni dirigent iz komšiluka, dvije godine mlađi od svog prijatelja, 2004. je diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu “Hrišćanstvo u Rimskom carstvu”, a sada je odlučio da magistrira na temu o predsjedniku Fudbalskog saveza Crne Gore. Danas radi kao konsultant na italijanskoj televiziji “Sky sport” i odlučio je da nam predstavi našeg “Genija” kroz svoju genijalni prizmu. Udahnite duboko i uživajte u redovima koji slijede, jer cijeli tekst prenosimo u cjelosti, u originalnom izdanju…
UPOZNAVANJE NA MAKSIMIRU
“Deja sam upoznao prvi put nakon utakmice Dinamo – Budućnost, sredinom osamdesetih. Maksimir je bio prepun. Četrdeset hiljada u slikama nekog drugog vremena. Moja prva u prvoj kao ostvarenje plavih snova i porodičnih nadanja. Utakmica je bila teška, tvrda i s malo fudbala. Pobijedili smo 1:0 – centaršut Marka Mlinarića za moju nezrelu glavu. Uz pobjedu i saznanje da su snovi u mojoj ruci, ta mi je utakmica poklonila fudbalskog genijalca i velikog prijatelja. I velikog šampiona. Kada je sudija odsvirao kraj, crnogorski se lijeno dovukao do mene i šeretski izustio: “Bravo, mali. Pogodi te”. Uz osmijeh i čvrst stisak ruke. Ironija i on bili su u velikoj ljubavi. Na neki svoj način, sam Dejan bio je ironija. I kontradikcija”.
VOJSKA, ŠARM I VELIČINA
“Od tada do sljedećeg susreta ne pamtim puno. Druga slika je vojnička. Tada sam sreo vojnika Savićevića, koji je bio sve – samo ne vojnik. Otkopčana plava bluza ispala iz pantalona, kapa za pasom, čačkalica u ustima… I divlje, žarne djetinjaste oči. Već oklošaren k’o džomba. U buntu i boemi. Prije pozdrava dobacio je “spremiše i tebe, mali”. Nasmijali smo se i poslije treninga zapalili na ručak. Sprijateljili smo se i drugovali. Poštovali i dijelili. Sve. I dinare kojih nije bilo, i noći kojih je bilo i previše. Mučio ga je neki ludi major, ali je bilo jasno da je puno više on mučio majora. Stege, uniforme i pripreme mrzio je kao niko. Trenere, blago rečeno – volio nije. Ali, volio je loptu. Više i drugačije od svega. U odmaku i indolenciji. U nekoj neprikladnoj otkačenosti i anakronizmu. Starinski. U najdivnijoj animalesknoj fudbalskoj ekspresiji. Fudbal uzvišen kao poezija, FUDBAL – psihodeličan i uličarski. A on, ČOVJEK Savićević – običan do bola. I prijatelj do kraja. Frajer do kraja! Dok smo se svi pretvarali u nešto što nismo bili, izluđeni mladošću i navodnom veličinom, Dejo je bio – kakav je bio. I nikad ga nije ‘uzelo’. Ni prebacilo. Sve to je imalo šarma i neke neželjene harizme. Privlačnost i veličine”.
PIKSI BREGOVIĆ – DEJO ŠTULIĆ
“U to vrijeme Bog fudbalske Juge bio je Dragan Stojković, Piksi. Kompletan i harizmatičan, predodređen za najveće stvari. Kapiten Zvezde i apsolutna zvijezda. Vođa. Dejan je bio prava suprotnost niškom velikanu. Bez obzira na neupitne veličine, meni je faca bio – Dejan. Sve što je Piksi mogao bilo je razumljivo ma koliko veliko bilo. A bilo je. Ali, ono što je mogao Dejan, to niko mogao nije. Neko je volio Gorana Bregovića, neko Branimira Štulića. Tako nekako… Ako je ikad postojao igrač koji je rođen i ostao, ne postao, to je bio veliki Crnogorac. Kao da ga fudbalske škole nisu dotakle. Kao da ga nisu mogle uokviriti, ni odrediti. Bazna tehnika, čista igra, standardi fudbalskog obrazovanja koji se vide kod svih igrača na kugli zemaljskoj, kod njega nisu igrali. Kad bi trebao da idigra povratnu loptu to bi bila muka Isusova, ali štopati je petom sa slabijom (desnom) nogom, s igračem na leđima i u primanju ga ostaviti na mjestu – bilo mu je lakše. Njemu prirodnije”.
NJEGOV FUDBAL – ČAROBNI FLUID I ĐAVOLJA POSLA
“Kada je bio njegov dan, drugi nisu bili bitni. Kad je bio od volje, daj mu je i ne brini… Stvarno je malo igrača koji su mogli da pospreme utakmicu u džep. I ukrasti je svima ostalima koji trče. Od svih tih posebnih – on bi je zamračio najbolje. Van kanona i van sistema. Tinovski, svojeglav i svoj. Razbacan i razbarušen. Nerazumljiv u pokretu i neuhvatljiv u driblingu. A mnogi su od nas shvatali stvari i znali. I driblali dobro. Rolali, opaljivali lažnjake, trzali…, izluđivali. Ali, sve u nekoj predodređenosti i u poznatim formama. On formu imao nije. Krenuo bi direktno jedan – na koliko ih je bilo i niko nije znao gdje će se odvagati – nije ni on. Kao neka amorfna masa koja se provlači, izmiče i ostvaruje negdje drugo. Negdje gdje je najopasnija. Kao neka čudna životinja koja se provlači tamo gdje je samo njoj znano. I dozvoljeno. Kao da je vidio u mraku i osjećao drugačije… Jer, njegov je fudbal lebdio čudnim vijugama i ludim rješenjima. I postojao u čudnim rješenjima. U čarobnom fluidu. Bez fragmenta i bez zastoja, kao ponornica koja poznaje svoje korito. I svoje more. Đavolja posla”.
DIVLJA ZVIJER U KAVEZU
“Život nas je opet spojio u Milanu, tada najvećem klubu i ekipi na svijetu. U ljeto 1992. Milan ga je kupio nakon utakmice Crvena Zvezda – Mančester Junajted, kada je izludio Engleze u neviđenoj simultanki. Ali, Milan je funkcionisao drugačije i tu simultanke nijesu igrale. Ortodoksni 4-4-2 i rezultat. I od prve. I trči zajedno. I pokrij zajedno. I umri zajedno. Jer, morao si riknuti da bi živio, da bi igrao – da bi bio. Dejan se teško nosio s novom realnošću. Sve što nije htio ni znao trebao je da trpi i prihvati. A nije išlo. Anarhičan i bezobavezan osjećao se kao divlja zvijer u kavezu, dok nam se u isto vrijeme istorija naplaćivala kroz rat i mržnju. Sve odjednom. I sve naopako. Godine apsurda smo prećutali braneći naše prijateljstvo od krive riječi, od loših misli. Vjerujem da nije bilo potrebno, ali bi bilo bolno i radije smo okretali glavu. I tako, naša je fudbalska priča tekla u neželjenom ritmu. Sporo i mučno”.
ČUVENA LUDNICA SA KAPELOM
“Igrali smo u Kupu Italije, koji je bio bitan k’o turnir na Savici i Ligu šampiona, koja je po treneru i klubu bila slabija i manje bitna od Serije A… Prvi izbor bili su Rud Gulit, Marko van Basten i Žan Pjer Papen, plus sjajni Frenk Rajkard. Mi balkanjerosi, nekada glavni, a tada sporedni likovi – drugi draft. Nije se mirio s tim i stalno mi je govorio: “E moj Bobane, ovi nemaju pojma, a mi… Đe smo mi?”. Jednoga dana ušao je u svlačionicu i samo sjeo bez pozdrava. “Šta ti je?”, upitao sam ga. “Ne pitaj”, reče. Kad sam izašao na trening, radio je krugove u nekoj rebelskoj sporosti. Trener Fabio Kapelo nas je okupio i počeo priču. U tom trenutku Dejo je protrčao kroz nas, mrtav hladan, kao da nije njegov posao. Kapelo nas je brzo raspustio, pozvao me i upitao što događa. Rekao sam da ne znam i da ga zasigurno nešto boli. Pozvao je Dejana, koji se nije osvrtao, nastavljajući svoju trku u protest i cirkus. Kad sam ga dovukao, a kako je tada “ciao” bilo sve iz njegovog novog vokabulara, morao sam da prevodim. Raspravu je počeo Dejan: “Reci mu da je magare i da ne razumije k…a. I da me ništa ne boli, i da mi neće on govoriti šta da radim. Neka govori onoj svojoj gubi, meni neće!”. Budući da sam ‘poslušnik’ već bio, a i počeo sam da igram u kontinuitetu, prevesti nisam htio. Ne samo zbog nas, već i zbog velikog trenera. Rekao sam da se ne osjeća dobro… Kapelo mi je zaurlao da ne lažem i da zna da ga psuje, dok je Dejan naređivao da prevedem što treba. Čista ludnica. Dok se vika nastavljala, odlijepio sam se od njih i krenuo za drugima. Pokupio se i Dejo, dok je Kapelo trening preselio na drugi teren. Scena – za sve nezamisliva. Za mene ne. Bio sam svjedok kada je nekoliko godina ranije obrusio Osimu – “ili igram, ili odoh”…
DRUGI ŽIVOT FUDBALSKOG GENIJA
“Nedugo nakon cirkusa u Milanelu izjavio je da nije Berluskonijev pas i da želi da igra, a ne gleda. Uz sve te fajtove nesvjesno mu se događao – prilagođavanje. Ponos i inat nisu prihvatali poraz i počeo je drugi život fudbalskog genija. Kompletniji i bolji. S desetke je završio na lijevom krilu, postao odgovorniji i ojačao u trci. Prihvatio je i zavolio Italiju, kao i italijanski sveti postulat – ekipa pobjeđuje, ne pojedinac. Ali, kad se gubi – ti gubiš – tako je pritisak veći. Daš i volim te – ne daš i nosi se. Pobijedi i kraj si – izgubi i smeće si. Tako nekako. Složio se skroz i nakon dvije godine muke stigle su dvije godine briljiranja. Te dvije godine, nakon neprihvatljivog loba Barseloni u finalu Lige šampiona 1994, ostale su analima velikog kluba i svjetskog fudbala”.
LANCE SVOJE CRNE GORE NIKADA POKIDAO NIJE
“Funkcionera Dejana čujem i vidim rijetko i to nije bitno. Znamo kako stoje stvari između nas. Nisam vjerovao da će odabrati fotelju – vjerujem da nije ni on. Za njega su takvi bilo – guzonje. Ali Dejo k’o Dejo, opet nas je zavarao. I otišao za sobom. On, koji je bio “bez gospodara i bez lanca”, kako je Arsen Dedić prepjevao, lance svoje Crne Gore nikada pokidao nije. I možda je izbor logičniji nego što izgleda… Kada je neovelesrbin i genijalni reditelj napravio bezvezni film o Dijegu Maradoni i spustio sebe kroz njegovo ime, imao je puno bolji izbor – izabrati jugo-Maradonu. Njemu bližeg. I pravog lika za pravog Emira Kusturicu. Jer, Dejo je i u blatu plesao tango. Jer, Dejo je imao široki osmijeh i dijamant na dvojci. Dijamant, koji je sjajio kao njegov fudbal umoran u šarene krpe ovdašnjih livada. I ništa neće razgraditi fudbalski Balkan Dejana Savićevića. Ni vrijeme… Ni genije”.
Sporto.me
