Na današnji dan, prije vijek, u Francuskoj je umro potonji crnogorski kralj, Nikola Mirkov Petrović. Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je uradio za Crnu Goru. Čak ni onda kad mu je ova ljepotica crna bila tijesna, nije postupao tako da zasluži da bude živ detronizovan i u nemogućnosti da se vrati za potonji izdisaj tu, ispod Lovćena. Nije zaslužio da skonča daleko od svoga Cetinja, pod brijestom kojeg je pośekla neka opijena glava, ne bi li time simbolički okinula i crnogorsko hiljadugodišnje stablo. Nego, da ne ponavljamo odveć ispričanu priču, jer je efekat ovih redova osuđen na propast, budući da oni koji ga žale, to rade i bez mojih riječi, a onima kojima je svejedno, tako će i nakon ovoga biti.
Međutim, ima nešto oko čega nema dileme. To je da Crna Gora nije više monarhija, već parlamentarna demokratija. A demokratija nekako neodvojivo ide od riječi sloboda. Naravno, sloboda koja se završava taman onamo đe počinje sloboda drugog. Tako živimo u vremenu u kojem nemamo krunisanog kralja, suverena, ali imamo slobodu da za određene pojedince, ukoliko su objektivno sjajni u svom poslu ili se pak radi o subjektivnom dojmu, kažemo “kakav je to (meni) kralj!” Kralj muzike, kralj filma, kralj glume…. kralj sporta. Kad je riječ o ovoj potonjoj kategoriji, siguran sam da su svi iskreni navijači fudbalske reprezentacije Crne Gore u jednom trenutku, za jednog čovjeka, govorili da je kralj. Za Cica Kranjčara.
Kao eho koji proizvodi cetinjska pećina, i danas mi odjekuje njegov optimizam uoči početka kvalifokacija za Evropsku smotru najboljih 2012. Optimizam koji ni najvatreniji navijači nijesu bili kadri da osjećaju. Priznajem, zvučalo je nerealno. Čak i poslije prvih 1:0 protiv Velsa, po čijoj lijevoj strani je podgoričkim stadionom špartao još uvijek nedovoljno afirmisani Geret Bejl. Onda je uslijedila Bugarska, identičan rezultat, pa Švajcarska opet minimalan trijumf. Kako su se nizali trijumfi, kao domine padale su predrasude o kapacitetu i sposobnostima šarmantnog Hrvata da od iste one skupine pojedinaca, napravi pobjednički tim. A ako je bilo onih koji i dalje gajili sumnje, poslije prohladne engleske noći, Vemblija i remija protiv domaćina, više niko nije smatrao da je u pitanju sportska sreća ili slučajnost. Naprotiv, počeli su da nas se plaše. Čak se od straha i razornog udarca zatresla i prečka na Vembliju. Naše rezultate više niko nije “pecao” na crv sumnje. Ni neumoljiva FIFA rang lista najboljih nije ostala imuna nego nas je smjestila đe pripadamo. Bili smo šesnaesta reprezentacija na svijetu. Tamo šesnaesti, a u kvalifikacionoj grupi-prvi.
No, niđe kao u Crnoj Gori strpljenje nije omalovažena vrlina. Jedan remi i jedan poraz bili su dovoljni kao (formalni) razlog da se Cico detronizuje. Naravno, odlazak nasmijanog šmekera koji je iz nas izvukao maksimum teško je pao svom navijačima. Da ne ružimo tekst analizom varoških priča, ono što je bila činjenica- Cico više nije selektor.
Period nakon toga nije tema ovog teksta. Uz par dobrih rezultata, ostalo još uvijek nije vrijedno pomena. Ređaju se selektori, ostavljaju nas kad ne treba, gubimo i dobijamo, zablistamo i utopimo se u sivilo prosjeka, ali dvije stvari su vazda konstanta- briljantnost crnogorskih nakvatrenijih navijača (ne onih sa Zapada što napušte utakmicu prije kraja jer su, čoče, razočarani igrom) i činjenica da smo gotovo stalno u mislima priželjkivali da nam se Kralj vrati na klupu.
Niti se kralj Nikola vratio u Crnu Goru, niti Cico Kranjčar na klupu reprezentacije. I ne samo to. Istog dana su odlučili da zaplove nebeskim sazvežđem. Sa 100 godina razlike. A nama ostavili da danas budemo tužni. Na dijametralno različite načine, ali zar postoji tuga a da nije tuga.
Selektore naš, za tobom danas žali Crna Gora. Ona Crna Gora, sa šesnaestog mjesta FIFA rang liste. Ona Crna Gora koja potencijal ne vidi u resursima, nego odnosu i emociji. Ona Crna Gora koja nema kompleks od većih. Koja ustvari nema nikakav kompleks.
Za tobom danas od tuge tresu svi. I ona prečka sa Vemblija.
