Četvrta utakmica finala plej-ofa između Budućnosti i Budvanske rivijere, koja je u podgoričkoj dvorani odigrana 16. aprila 2002. godine, sportski je događaj kojeg se ljubitelji ne samo odbojke, već i sporta uopšte u Podgorici, Crnoj Gori, a i šire, sa radošću, ponosom, ali i sjetom prisjećaju i danas. Igrači i treneri, članovi klubova, zasigurno, pamtiće taj dan čitavog života, neko kao srećan, nego kao nesrećan, o čemu akteri te utakmice svjedoče kad god dobiju priliiku da o tome govore.
Ta utakmica je bila kulminacija jedne sjajne, do danas neprevaziđene, finalne serije za odbojkašku titulu između dva “ljuta rivala”, koji su godinama “gajili” veliki rivalitet na terenu, ali i van njega. Atmosfera na četvrtom meču u “Morači” i oko nje, nevjerovatno navijanje i energija na tribinama, hičkokovski rezultatski preokreti, i na kraju slavlje i erupcija oduševljenja domaćih navijača, skoro čitave dvorane, čine taj sportski događaj jednim od najvećih, najuzbudljivijih i najznačajnijih koji su ikada viđeni u crnogorskom hramu sporta.
Budućnost je te večeri proslavila prvu titulu u klupskoj istoriji, pehar su “preoteli” upravo od Budvanske rivijere, a sva četiri meča obilježile su pune tribine i nevjerovatni navijački ambijenti u Budvi i Podgorici, veliki rezultatski preokreti, ali i velike tenzije i u jednom trenutku pojačan adrenalin između dva kluba i dijela njihovih navijača, koji, srećom, nijesu (a mogli su) pokvariti ukupan utisak o tom neprevaziđenom odbojkaškom događaju u Crnoj Gori.
Bile su to godine kada je odbojka na našim prostorima doživjela vrhunac. Reprezentacija SR Jugoslavije je u Sidneju 2000. godine postala olimpijski šampion, sa trojicom crnogorskih odbojkaša u timu (Goran Vujević, Vladimir Batez, Igor Vušurović), a godinu kasnije je u češkoj Ostravi osvojila i titulu prvaka Evrope (Vujević, Vušurović). Iz toga se “rodila” i kvalitetna crnogorska klupska odbojka, ulaganja u Budvansku rivijeru i Budućnost su bila znatno veća nego ikada ranije (Podgorička banka je bila sponzor Budućnosti, HTP Budvanska rivijera je, uz opštinu, godinama ulagala u budvanski klub), pa su, kao posljedica svega toga, stigli i odlični rezultati. Crnogorski klubovi su postali najbolji u tadašnjoj zajednici sa Srbijom.
Budućnost je 2000. godine osvojila prvi trofej u istoriji crnogorske odbojke, Kup Jugoslavije, godinu nakon toga Budvanska rivijera je donijela Crnoj Gori i prvu titulu. Sve je to bila prava uvertira za događaje u sezoni 2001/2002. Budvani su ligaški dio završili na prvom mjestu, Budućnost na drugom (iako je sedam kola prije kraja bila tek peta, ali je upisala šest pobjeda u posljednjih sedam mečeva), oba tima su u polufinalu plej-ofa, protiv Vojvodine i Partizana, slavili u majstorici sa po 3:2 u pobjedama, pa su prvi put o titulu odlučivala dva crnogorska kluba.
Kao aktuelni šampion i osvajač Kupa u tekućoj sezoni, Budvanska rivijera je finale plej-ofa dočekala kao favorit, i zbog toga što je Budućnost prvi put igrala mečeve za titulu. Do prvog meča u finalnoj seriji, Budvanska rivijera je protiv “vječitog rivala” imala osam prvenstvenih pobjeda u nizu. Devetu su Budvani upisali na startu finalne serije tog plej-ofa, pred svojim navijačima, sa 3:1 (25:27, 25:18, 25:21, 25:17), i poveli trku, u meču u kojem su se pojavile prve “iskre” na tribinama, a u odnosu na igrače dva tima (“gusari” prema gostima, “varvari” prema domaćim igračima). To se prenijelo na drugi i treći meč, u Podgorici i Budvi, dok je na terenu uslijedio preokret koji bi samo Hičkok mogao da režira.
U drugom meču prvi put je “Morača” bila puna na jednom odbojkaškom susretu, bilo je dosta i onih koji su ostali van dvorane. Budućnost je vodila 2:0 u setovima, Budvanska rivijera je izjednačila na 2:2, imala i vođstvo od 13:12 u taj-breku, ali su se na kraju radovali Podgoričani 3:2 (25:23, 25:21, 19:25, 21:25, 16:14) i izjednačili rezultat u seriji.
Meč je trajao 120 minuta efektivne igre, a ne malu mrlju na utakmicu je bacilo nekoliko navijača podgoričkog tima. Oni su, naime, u četvrtom setu, kod 16:10 za Budvane (domaći su tvrdili zbog provokacija nekolicine gostujućih igrača), ubacivanjem predmeta (upaljača, čak i stolica) na dio terena na kojem su se nalazili gostujući igrači, izazvali 20-minutni prekid, jer je trener gostiju Veselin Vuković odlučio da povuče ekipu sa terena. Nakon smirivanja strasti i povratka Budvana na teren, do kraja nije bilo incidenta, sa izuzetkom 20-ak polomljenih stolica gostujućih navijača prilikom izlaska iz dvorane.
Osim na terenu, tih dana se vodila „bitka“ i van terena. Već podignute tenzije su dodatno podgrijala saopštenja klubova nakon drugog meča, prvo Budvana, koji su se žalili na ambijent u „Morači“ koja je, po njihovom mišljenju, podsjećala na “borilačku arenu u kojoj se osjećala mržnja, miris krvi i želja za poniženjem”, pa je zatraženo da podgorička dvorana bude suspendovana. Iz Budućnosti je, između ostalog, odgovoreno je da je taj meč „bio praznik i velika pobjeda odbojke i sporta uopšte“, uz osudu izolovanog incidenta. Sve to je dovelo i do otkazivanja zajedničke konferencije za novinare, običaja koji je prije toga trajao godinu i po, pa su održane odvojene konferencije.
Budvanska rivijera je u trećem meču, pred svojim navijačima vodila 2:0 u setovima i 24:22, ali u trećem setu nije uspjela da realizuje čak šest meč lopti. Budućnost se digla iz pepela kao feniks, pa je velikim preokretom stigla do pobjede od 3:2 (16:25, 19:25, 30:28, 25:23, 15:10), i vođstva od 2:1 u finalnoj seriji.
I taj meč je obilježio incident, ovoga puta su ga izazvali najvatreniji navijači domaćih, “gusari”, koji su u petom setu, kod vođstva Budućnosti od 4:0, porušili reklame koje su ih dijelile od terena i pokušali da uđu na teren. Srećom, efikasno je reagovala policija i vratila navijače na tribine, a u smirivanju strasti je pomogao i trener Budvanske rivijere Veselin Vuković, koji se našao na “vatrenoj liniji”, sprečavajući kontakt navijača i organa reda. Nakon pola sata prekida, meč je priveden kraju, a više koncentracije i staloženosti nakon svega su imali gostujući odbojkaši.
Vođstvo Budućnosti od 2:1 u pobjedama je u naredna tri dana, do narednog susreta, toliko “zapalilo” sportsku Podgoricu, da se samo pričalo o četvrtoj utakmici finala. Iz oba tabora su smirivali strasti, jer je postojala bojazan da bi, nakon svega viđenog, četvrti meč mogao da bude kulminacija tenzija i incidenata. Ponovo je organizovana i zajednička konferencija za novinare, uz pomirljive tonove.
Dvorana je bila dupke puna skoro dva sata prije meča, sa preko 6.000 navijača, uz nekoliko hiljada ljudi koji su ostali ispred. Tog 16. aprila 2002. godine, u “Morači”, jednostavno, “ni igla nije mogla da padne”, navijanje sa tribina je bilo fantastično. Meč je, srećom, protekao bez najmanjeg incidenta, iako je, očigledno, bilo suđeno da se i na tom susretu dogodi nešto neplanirano. To je bio 16-minutni nestanak struje u dvorani, kod vođstva od 8:5 u prvom setu za Budvane. Tada su“varvari” upalili baklje, što je do tada bilo nezabilježeno, barem u crnogorskim dvoranama.
Prekid nije poremetio Budvane, koji su stigli do vođsta od 2:0 u setovima, ali se onda još jednom dogodio preokret. Na krilima fantastične podrške svojih navijača, igrači Budućnosti su uspjeli da dođu do pobjede od 3:2 (19:25, 26:28, 25:19, 25:20, 15:11), nakon koje je na tribinama i parketu nastao delirijum zbog osvajanja prve titule podgoričkog kluba, koji se prepričava i dan danas.
Inače, koliko je bila „zategnuta“ atmosfera tih dana govori i odluka tadašnjeg komesara lige Čedomira Nedjeljkovića da ne izriče kazne za incidente sve do završetka finalne serije, kako ne bi, kao je kazao, dodatno uticao na podizanje tenzija. Na kraju, Nedeljković je četvrti meč ocijenio maksimalnom ocjenom, dok su u prethoda tri oba kluba novčano kažnjena za ponašanja svojih navijača, Budućnost ukupno 700, Budvani 650 eura…
Kolaković: Najvažnija noć u karijeri
Trenerski tvorac svih uspjeha odbojkaša Budućnosti (pet titula, tri u SR Jugoslaviji, dvije u nezavisnoj državi, te četiri kupa, jedan u SR Jugoslaviji, tri u Crnoj Gori), naš proslavljeni odbojkaški stručnjak Igor Kolaković je nakon osvojene titule u nezaboravnom finalu sa Budvanima izjavio da su se „ostvarila predviđanja da je jako bitan segment ove titule sjajna podgorička publika, koja je ranije nedostajala Budućnosti da možda dođe do još nekog trofeja i značajnijeg mjesta u jugoslovenskoj odbojci“.
“Sa žalom se sjećam tog vremena. Tada su u „Morači“ igrane utakmice finala plej-ofa SR Jugoslavije i Crne Gore, te mečevi Lige šampiona”, kaže za „Vijesti“ Kolaković.
“Svakako da su ta utakmica u aprilu 2002. godine, kao i sve ono što joj je prethodilo, obilježili kompletnu odbojkašku aktivnost u Crnoj Gori”, dodaje Kolaković.
Zbog pobjede i titule, u Budućnosti sa radije sjećaju ove utakmice.
“Kad se jedna takva utakmica završi pobjedom, pa još i osvajanjem titule, svakako da su uspomene znatno jače, a sjećanja ljepša. To je normalno. Ali, mislim da je taj događaj bio značajan za odbojku u Crnoj Gori. Mislim da je tada odbojka doživjela vrhunac interesovanja, ne samo u Crnoj Gori već na prostoru bivše Jugoslavije”.
Potvrdu toga, Kolaković je dobio nekoliko godina nakon te titule, kada je postao trener u slovenačkom ACH voleju.
“Svi ljudi tamo su mi prepričavali upravo utakmicu između Budućnosti i Budvanske rivijere. Znači, ta utakmica je bila gledana širom stare Jugoslavije, ostavila je utisak i na odbojkašku Evropu. Taj meč je imao veliki značaj za odbojku na ovim prostorima. Naravno, mi smo titulu proslavili, ali poslije toga smo je brzo i zaboravili, jer smo morali da se okrenemo sljedećoj sezoni, u kojoj smo igrali i Ligu šampiona”, ističe Kolaković.
Sadašnji selektor Irana, koji je sa selekcijom Srbije osvojio osam medalja, sjeća se i nekih detalja koji su prethodili četvrtoj utakmici.
“Mi iz stručnog štaba smo imali običaj da dva sata pred utakmicu sjedimo u miru na teniskim terenima pored dvorane. Tog 16. aprila dva sata prije početka dvorana je već bila puna, to je bilo prosto nevjerovatno za odbojku”.
Na pitanje šta je najviše uticalo na takvu atmosferu na finalnim mečevima u toj sezoni, Kolaković kaže:
“Taj rivalitet između Budućnosti i Budvanske rivijere je bio odavno poznat. Međutim, bio je dosta lokalnog tipa, među igračima i u užem krugu navijača. Pred to finale, mi smo bili autsajderi, Budvanska rivijera je bila aktuelni šampion, imala je sjajan tim, u Budvi je bila napravljena sjajna odbojkaška priča. Međutim, odjednom se pojavila Budućnost koja je htjela da parira Budvanima u tome, a do finala smo došli kroz teško polufinale sa Partizanom”.
Potom je uslijedio poraz od 3:1 u Budvi, u prvom meču.
“Na toj utakmici su se dogodili mali incidenti između igrača Budvanske rivijere i navijača Budućnosti koji su nas vjerno pratili i na nekim mečevima i prije tog duela. I već je sljedeći meč u „Morači“ obilježilo dosta incidentnih situacija. Čak se sjećam i da je jedna gospođa bila posječena dijelom stolice koju je bacio neko od naših navijača. Znam da je Budvanska rivijera u jednom trenutku napustila teren zbog toga što su navijači gađali nekim predmetima gostujuće igrače. Tenzije su bile dosta izražene, a mi smo taj meč dobili dosta teško, sa 3:2”.
Incident se dogodio i u petom setu trećeg meča, u Budvi, zbog pokušaja upada „gusara“ u teren.
“Bilo je to dosta mučno, teško, ali smo i u tom meču pobijedili 3:2. Sve to je uticalo da kulminacija bude u Podgorici, šansa da osvojimo titulu pred našim navijačima bila je jako velika. „Varvari“ su bili jako dobro organizovani, ali ne samo oni, već i ljubitelji sporta iz Podgorice, navijači Budućnosti, i zajedno sa navijačima Budvanske rivijere napravili su sjajan ambijent. Taj meč nije imao nijednu incidentnu situaciju, osim, možda, u skandiranju navijača. Obezbjeđenje je bilo brojno, ali i svijest igrača i naroda je bila jako visoka. Budvanska rivijera je vodila 2:0 i ugrozila nam osvajanje titule. Ali, mi smo se opet, kao na dva prethodna meča, vraćali i na kraju uspjeli da pobijedimo. Na kraju smo se sa Budvanskom rivijerom sportski rastali nakon utakmice, iako su tenzije bile jake sve vrijeme”.
Navijačka energija sa tribina je ono čega se Kolaković posebno sjeća.
“Mislim da mi neće zamjeriti ni igrači Budućnosti, naravno ni ljudi iz Budvanske rivijere, ali mi smo imali slabiji tim od Budvana. Ta energija koju smo osjetili sa tribina apsolutno je presudila. Mi smo u tom četvrtom meču gubili 2:0 i vratili smo se zahvaljujući energiji publike i želji navijača Budućnosti da pobijedimo, više nego nekim našim kvalitetom. Naredna tri seta smo, praktično, igrali u nekoj euforiji i isključivo zahvaljujući toj energiji sa tribina slavili smo u tom važnom meču”.
Kako kaže, utakmica koja je odigrana prije više od 16 godina najvažnija je u njegovoj karijeri.
“To je bila prva titula u mojoj trenerskoj karijeri. Drugo, privilegija je da sam titulu osvojio u mom gradu, u dvorani u kojoj sam proveo najveći dio igračke i trenerske karijere, ali i u kojoj sam bio dio publike na ostalim sportovima, jer „Moraču“ možemo slobodno nazvati hramom sporta u Podgorici, u Crnoj Gori. Osjećaj da se to tu događalo i na takav način, sigurno da ne može da se mjeri ni sa čim. Danima nakon tog meča su nas po gradu zaustavljali, pozdravljali i čestitali, a to se događa i danas. Sjećaju se ljudi tih trenutaka, i te euforije, energije u tom meču. Ponavljam, ne postoji nijedan sportski događaj u mojoj sportskoj karijeri koji može da se mjeri sa energijom, zadovoljstvom i srećom koje sam doživio te večeri”, zaključio je Kolaković.
Vuković: Zlatno doba naše klupske odbojke
Na klupu Budvanske rivijere Veselin Vuković je stigao nakon nekoliko godina rada u Budućnosti, gdje je bio i igrač. Budvane je preuzeo u drugoj ligi, ekspesno ih vratio u elitu, a onda odmah formirao ekipu sa nekoliko mladih i veoma talentovanih odbojkaša (Milan Marković, Časlav Perošević, Mladen Majdak, Hamza Zatrić, Nebojša Janović), koji su uz iskusne Strahinju Kozića, Letonca Vadimsa Kardaša, već u prvoj zajedničkoj sezoni donijeli titulu u Budvu, 2001. godine.
Sljedeće sezone u finalu se ispriječila Budućnost, protiv koje su u ekipi, pored pomenute startne postave bili i Miloš Marović, Dušan Lazić, Radomir Mijović, Darko Tomić i Goran Vorkapić.
“Budućnost je zasluženo pobijedila u jednom fenomenalnom ambijentu. Da me neko prije nedjelju dana pitao da li možemo da izgubimo tri utakmice sa 3:2, rekao bih mu da ne možemo. To ujedno govori o kvalitetu, strpljenju i koncentraciji Podgoričana, i ja im, zaista, od sveg srca čestitam. Ako već mi nijesmo mogli da osvojimo titulu, onda mi je svakako najdraže da je to uradila Budućnost”, izjavio je prije 16 i po godina Vuković, po završetku finalne serije.
“Bez mnogo dileme, mogu da kažem da je to bilo zlatno doba crnogorske klupske odbojke”, danas se za “Vijesti” prisjeća Vuković, koji počinje šestu sezonu na klupi japanskog JT Tandersa, čiji je najspješniji trener u klupskoj istoriji, sa četiri trofeja (uključujući i prvu i jedinu titulu 2015. godine) u ukupno sedam finala koliko ih je pod njegovim vođstvom odigrao tim iz Hirošime.
“Što se tiče finala 2002. godine, manje-više sve je već poznato, rečeno i napisano. Ono što će se sigurno pamtiti, to je nikada veće interesovanje, nikada više navijača, nikada bolje navijanje. Ako je, sporadično, bilo i nekih incidenata, to je sastavni dio velikih utakmica, velikih sportskih događaja. Sve što se dešavalo oko terena, bilo je, sa jedne strane, dodatni motiv, a sa druge neka vrsta iznenađenja, jer se ta i tolika vrsta interesovanja i taj “ambijent” nekako neočekivano rodio”, nastavlja Vuković, u prošlosti i trener Budućnosti, koji je, kako kaže, “napravio prave i ozbiljne temelje u obje sredine” gdje je radio.
“Budvanska rivijera je krajem devedesetih i prvih godina ovog milenijuma bila prava avangarda i senzacija, koja je za četiri godine od drugoligaša došla do titule šampiona”.
Vraćajući film na famozno finale, posebno na četvrti meč u “Morači”, u kojem je njegova ekipa ostala bez šampionskog trofeja, Vuković kaže:
“Mogu da kažem da sam srećan što sam bio dio tog spektakla koji je, što se tiče samog terena, protekao u pravom nadigravanju i fer-pleju. Ako bih, hipotetički rečeno, mogao da vratim vrijeme i da biram protivnika u finalu, ponovo bih izabrao Budućnost, prije nego bilo koju drugu ekipu iz bivše zemlje”.
Vuković je naveo još jedan detalj sa utakmice koja je odigrana 16. aprila u “Morači”.
“Nakon utakmice sam otišao u prostorije OK Budućnost, gdje su u tom trenutku bili rukovodstvo, trenerski štab i većina igrača i sve ih pozdravio i čestitao na osvojenoj tituli”.
Prvi selektor Crne Gore ističe da se “sa ponosom sjeća tih vremena, a da je ostalo istorija”.
“Mislim da svi koji se na bilo koji način bavimo odbojkom, moramo da, svako u u svom domenu, damo doprinos kako bi se taj plemeniti sport vratio na mjesto koje mu i pripada i koje po nekadašnjim rezultatima i zaslužuje. A prije svega zbog mladih, talentovanih igrača i igračica kojih je u Crnoj Gori uvijek bilo”, zaključio je Vuković.
Racković: To se ne ponavlja
Vladimir Racković je uz kolegu primača Igora Čajića i libera Vladimira Živkovića bio starosjedjelac u ekipi koju su u ljeto pred šampionsku sezonu pojačali novi starteri, tehničar Ivan Ilić , korektor Dalibor Radić, srednji blokeri Dragan Kobiljski i Goran Ivković (nakon dvije godine u Milicionaru vratio se i korektor Nenad Karić).
Ta postava je donijela toliko željenu titulu, a za Rackovića, kao jedinog Podgoričanina u startnoj postavi, to finale je bilo istorijsko.
“Ne mogu a da ne priznam da mi je bilo potrebno puno vremena da bih se svega sjetio vezano za te utakmice između Budućnosti i Budvanske rivijere. Ne samo zbog velikog protoka vremena, već i zbog činjenice da je to bilo i više od igre”, kaže za “Vijesti” Racković, jedan od najboljih aktera tog finala.
Osim pomenutih igrača, titulu su osvojili i kapiten Srđan Popović, Ivan Steljić, Ivan Vuković i Mirko Janković.
“Budućnost je bila apsolutni autsajder u tom finalu, bez obzira na respektabilan sastav koji je imala. Sama činjenica da su se u finalu našla dva crnogorska kluba u tada zajedničkoj državi, izazvala je dovoljnu tenziju između ljutih sportskih rivala. Ponavljam, to je bilo više od igre, više od same titule, više od benefita koje ona donosi. Bilo je to finale za prestiž, za istoriju”.
Racković ističe da je “igra koju su obje ekipe pružale u te četiri utakmice bila više od realnog, više od trenutnih mogućnosti svakog pojedinca na terenu”.
“Svemu tome se priključila i publika obje ekipe. Jednom riječju, sva Crna Gora je živjela za odbojku i to finale, bilo je veoma praćeno i od strane šire odbojkaške javnosti. Iz mojeg bližeg okruženja znam da ljudi nisu mogli da rade redovne aktivnosti na poslu, naše porodice su pričale kod kuće o tome. Tih dvadesetak dana kao da je sve bilo stalo, a samo se odbojka dešavala. Ispostavilo se – s pravom. Ta neizvjesnost, preokreti, igra, navijanje koje su pružile te utakmice, ostaće za anale i teško da će se više ikad ponoviti. Dvorane u Podgorici i Budvi su bile male da prime sve ljubitelje odbojke. Punile su se i po dva sata ranije, a navijanje navijača obje ekipe ostalo je da se i dan danas prepričava”, kaže nekadašnji odbojkaš Budućnosti.
Četvrta, posljednja utakmica je, naravno, bila u fokusu.
“Iscrpljeni igrači obje ekipe izašli su na teren “Morače”, koja je bila puna tri sata prije početka i nikad punija do tada, sa istim žarom, voljom i snagom kao da je prva i priredili spektakl. Igra je bila na evropskom nivou, navijanje na svjetskom, a radost i proslava titule na “svemirskom”, uz osmijeh će Racković.
Nakon četvrte utakmice u Podgorici, tehničar Budućnosti Ivan Ilić, koji je prije toga izgubio po dva finala u dresu Crvene zvezde i Milicionara, plastično je objasnio kako je njegova ekipa došla do titule.
“Mislim da nisam do sada osvajao titulu iz prostog razloga što sam igrao u klubovima koji nisu imali publiku kakva je podgorička”, kazao je tada Ilić.
“Grad je tog dana bio pust, svi su gledali utakmicu. Budućnost je pobijedila, nastala je pozitivna ludnica u dvorani i van nje. Proslava kakva se ne pamti. Nakon toga se dugo sve ovo prepričavalo po gradu. Podgoricu i Crnu Goru je zahvatila odbojkaška groznica neviđenih razmjera”, nastavlja priču Racković, koji je bio treći poenter svoje ekipe u finalnoj seriji sa 57 poena, iza Radića (91) i Čajića (60).
Racković ističe da ta vremena, nažalost, izgledaju dalje nego što je to vremenski jaz od 16 i po godina.
“Poslije nekog vremena od te titule odjednom se desio kraj, bukvalno. Kraj ne samo interesovanja za odbojku, već i kraj oba kluba na tom nivou na kojem su bili. Zašto je to tako bilo, ne znam. Znaju vjerovatno čelnici klubova u tom, a i periodu koji je uslijedio poslije toga. U svakom slučaju, odbojka se faktički ugasila kao sport. Kvalitet je danas nižerazredan, praktično amaterski. Sada se pokušava nešto napraviti na klupskom nivou, ali to sve ide jako sporo i ko zna kad će opet odbojka zaživjeti u Crnoj Gori, makar na nivou približnom kao nekad. Sa ove distance posmatrano, mislim da smo svi pomalo krivi za to”, zaključio je Racković, uz zahvalnost što je dobio “priliku da se prisjeti tih vremena i da ih podijeli sa čitaocima, iako je to zadovoljstvo moglo pripasti bilo kom akteru tih dešavanja jer je to svako zaslužio”.
Janović: I danas me pitaju kako je bilo igrati te utakmice
Libero Nebojša Janović je bio jedini Budvanin u postavi Budvanske rivijere, sa kojom je u bivšoj državnoj zajednici sa Srbijom bio šampion 2001. godine, a dva puta je osvojio i Kup SR Jugoslavije.
“To su bili zlatni dani naše odbojke, o tome govori činjenica da se ljudi i dan-danas u svakodnevnim stuacijama prisjećaju tih utakmica i pitaju me kako je tada bilo igrati finalnu seriju u sezoni 2001/2002”, kaže za “Vijesti” Janović.
“Dobro je poznata čijenjica da se ta sezona nadovezala na osvajanje zlatne olimpijske medalje u Sidneju, od strane generacije odbojkaša predvođene braćom Grbić, Vujevićem… Budvanska rivijera se okitila titulom u sezoni prije toga i ušli smo sa šampionskim ambicijama u sezonu 2001/2002, dok se Budućnost spremala za revanš za poraz u polufinalu prethodne sezone”, nastavlja Janović.
Pripreme utakmica u finalu plej-ofa, kaže Janović, “bile su nešto posebno”.
“Čini mi se da smo se jednako pripremali taktički koliko i psihički za veliku seriju utakmica, koja će biti zauvijek upamćena. Znali smo da nas očekuje nezaboravno finale, jer je to godina u kojoj su oba kluba iz Crne Gore doživljavala svoje vrhunce nakon sezona zapaženih ulaganja u sve strukture klubova”.
Posljednja utakmica u finalnoj seriji, u “Morači”, “bila je priča za sebe”.
“Od broja gledalaca koji je došao da je isprati, bakljade u mraku “varvara”, aplauza, gađanja/vrijeđanja, što je sastavni dio svakog gostovanja, zaglušujućih zvižduka prilikom naših poena, proklizavanja lopti, loših dodavanja zbog vrućine u “Morači”, skandiranja navijača, za i protiv. Čak i danas mi se vraća jeza koju smo nekada svi osjećali”, prisjeća se Janović.
Pripreme Budvana za finalnu seriju su podrazumijevale i odlaske u karantin u tadašnji hotel “Panorama”, do nedavno “Kvin of Montenegro”.
“Želja stručnog štaba je bila da se maksimalno izolujemo od trošenja energije van treninga, jer su to bili dani kada je svako van kruga sale imao neki svoj savjet kako igrati utakmice. Sjećam se da se na Televiziji Montena redovno održavao dnevno-politički program koji je u svakoj emisiji podrazumijevao isticanje rezultata glasanja na neku bitnu temu u društvu. Tih dana se glasalo ne o političkim temama, već o sportskoj, odnosno o tome ko će pobijediti u finalu, Budvanska rivijera ili Budućnost. Tokom večernjih odmora u karantinu, nisam siguran da neki glas nije otišao i sa naših mobilnih telefona”, uz osmijeh kaže Janović.
Dolasci u “Moraču” na utakmice su, kako kaže, bili poseban doživljaj.
“Policijska pratnja nas je preuzimala prije Podgorice, ista procedura je bila prilikom dolaska Budućnosti u Budvu, provodila kroz grad, a ispred ulaza u salu je izgledalo kao da utakmica već treba da počne, jer bi nekoliko hiljada ljudi u redovima čekalo da uđe u dvoranu. Utakmice su smatrane za visokorizične, sale bi dva sata prije početka bila popunjene otprilike sa 10 odsto pripadnika policije i redarskih službi, dok bi skoro svako mjesto u salama u Budvi i Podgorici bilo uveliko popunjeno”.
I medijska pažnja u tom finalu je bila na najvišem nivou.
“Konferencije za novinare su bile poseban doživljaj, čini mi se da nema nacionalne i regionalne televizije/novinarske redakcije koja nije bila prisutna na tim okupljanjima. Nekada je bila veća trema nastupati pred kamerama, odgovarati na nezgodna pitanja, nego igrati same mečeve”.
I danas pamti izlaske na parket…
“Tada su navijači bili toliko bučni, kroz aplauz ili kroz zvižduke u zavisnosti ko je bio domaćin, da smo se jedva mogli čuti između sebe. Prekidi utakmica zbog bakljada obje grupe navijača su bile redovna pojava, a posebno se sjećam bakljade “varvara” prilikom nestanka struje u Morači u posljednjoj utakmici plej-ofa”, zaključio je Janović.
