Nikšić je godinama unazad bio grad koji je bio veoma izdašan davajući rukometne asove Crnoj Gori i svijetu, i u tome je bio odmah iza neprikosnovenog Cetinja.
Slavu grada u ovom sportu širili su i još uvijek šire Evropom, ali i svijetom imena poput Alena Muratovića, Ivana Nikčevića, Rada Mijatovića, Jova Damjanovića, Mila Mijuškovića, Marka Lasice i mnogih drugih, a pojedinima se sada diče i neke druge države. Sutjeska je 2008. bila osvajač Kupa Crne Gore, a par godina kasnije i učesnik SEHA lige, gdje je bila i sačuvala opstanak, ali je iz administrativnih razloga izbačena iz ovog regionalnog takmičenja.
Mnogi Nikšićani su kroz ovaj sport, koji se računa kao pravi muški, sebi našli i uhljebljenje, iako nijesu napravili vrhunske rezultate. Ljubav, ali i korist između rukometa i naših sugrađana dokazana je mnogo puta i bila je obostrana.
Za sve to je bio potreban temelj, a on se gradio, logično, kao i u svim ostalim sportovima, u klubovima. A ti klubovi su pod Trebjesom uvijek imali dobrog “materijala” da utkaju u taj temelj. Jer, ne bi se kroz svijet pročuli svi oni naši asovi ovoga sporta da entuzijazam rukometnih radnika nije bio na najvišem nivou, koji se zasnivao na postojanju talenta, a nadograđivao mukotrpnim radom.
Međutim, početak ove jeseni kao da je to sve odnio zajedno sa prvim lišćem, jer su u kratkom periodu, dva jedina kluba u gradu, koji su se takmičili u Drugoj ligi, Nikšić i Čelik, morali da istupe iz takmičenja prije nego što je ono i počelo, a na putu su i da u potpunosti budu ugašeni.
Iz tabora oba tima navode da im je završni udarac zadat nakon donošenja novog Zakona o sportu, iako je on sam po sebi kako kažu odličan, ali su nakon toga problemi koji se talože godinama samo isplivali na površinu.
“Pa, nakon donošenja novog zakona mi smo jednostavno bili primorani da se povučemo. Naša borba sa finansijskim problemima bila je teška i prije toga, ali nekako smo do sada, prije svega zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji su vodili te timove, uspijevali da opstanemo. Sada, nakon tačno deset godina od kada postoji klub, i već nakon prve sezone od kada se takmičimo u seniorskoj konkurenciji, bili smo primorani na sve ovo. Ja sada jednostavno nemam više volje da se borim sam i mislim da je nakon ovoga teško nastaviti sličnu priču, a ogromna je šteta i za nikšićki, ali i za crnogorski rukomet”, kazao nam je Miloš Baljević, jedan od osnivača RK Čelik.
Gotovo identična situacija zadesila je njegove kolege iz RK Nikšić čiji je glavni sponzor bio nikšićki “Vodovod”, ali to nije bilo dovoljno da klub opstane. Nije pomogao ni volonterski rad ljudi u klubu, koji su godinama posljednji atom snage ulagali za spas muškog rukometa u Nikšiću.
„Kucali smo na mnoga vrata, tražili smo pomoć i od Opštine, ali niko nije bio spreman da nam pomogne i mi smo praktično bili primorani na ovaj potez. Šteta je ogromna, jer Nikšić ima velikog rukometnog potencijala, a sada svi ti mladi igrači moraju da igraju za klubove van našeg grada ili da ostanu na ulici. Adekvatnog rešenja nema dok nam se ne pruži konkretna pomoć jer definitivno samostalno ne možemo da funkcionišemo. Iako to nijesu bila neka prevelika sredstva za jedan sport kakav je rukomet, klub je evo nažalost došao pred samo gašenje“, kazao je Miodrag Miko Ašanin, dugogodišnji radnik u RK Nikšić.
Protekla sezona je tako, nakon godina pauze, ponovo donijela gradski derbi između ova dva kluba. Svi se sjećaju zagrljaja između igrača nakon susreta u kojem je pobijedio sport. Ove godine umrlo je sve sportsko i takmičarsko kad je muški rukomet u pitanju, a najviše u cijeloj priči ispaštaju dječaci kojima je oduzeto i to najmanje pravo da se nadaju da će se jednog dana, baš iz Nikšića, vinuti u rukometne visine.
Jedan od igrča koji umnogome trpi zbog cijele situacije je i Dragan Jelušić, kadetski reprezentativac Crne Gore, koji nam je kazao da je preko 50 njegovih kolega ostavljeno na ulici da sami nalaze klub van svog grada, od čega bar 10 reprezentativaca.
“Iskreno nemam šta da kažem osim da sam razočaran. Bukvalno pored Cetinja, hram rukometa je Nikšić, koji danas nema klub pa makar u drugoj crnogorskoj ligi. Nikšić, koji je dao bezbroj vrhunskih rukometaša, prije svega reprezentativaca i crnogorskih rukometnih legendi, danas je spao na dno, pa ne mogu da se prikupe sredstva za takmičenje. I sad, u sadašnjem svijetu rukometa, evropska takmičenja broje mnoštvo Nikšićana, a mogli su da broje i više, nego nekog nije ni bilo briga. Bukvalno, 50 momaka od čega sigurno 10 reprezentativaca, ostavljeni su na ulici, ili da se sami snađu za angažman, jer u u svom gradu ne mogu da igraju”, kazao je Jelušić, koji će moći da se nada nastavku rukometne karijere samo ukoliko sam nađe klub.
Potpredsjednik Opštine Nikšić Marko Radojević kazao je za portal Onogošt.me da Opština nije osnivač nijednog rukometnog kluba i da nema svoje predstavnike u upravljačkim organima tih klubova, kao i da shodno tome, u nadležnostima lokalne uprave, nemaju potpune i precizne podatke o stanju u pojedinim klubovima.
“Lokalna uprava je samo u protekle tri sezone uložila značajna novčana sredstva u svih postojećih sedam muških i ženskih rukometnih klubova za plaćanje njihovog trenažnog procesa. U sezoni 2015/2016 79.315 eura, u sezoni 2016/2017 81.360 eura i u sezoni 2017/2018 92.625 eura, odnosno ukupno:253.300 eura”, naveo je Radojević.
Međutim, ta sredstva očigledno nijesu bila dovoljna za normalno funkcionisanje muškog rukometa u Nikšiću. Nije pomogla ni želja ni volja ljudi koji su godinama i decenijama bili tu. Nikšićki rukomet se očigledno polako ali sigurno gasi, a mladi rukometaši su ostavljeni da se dovijaju na razne načine, jer su im mnogi definitivno okrenuli leđa i tako im nametnuli sumnju da li uopšte trebaju da se bave sportom na šta su ih učili od malih nogu.
