Dan nakon startnog poraza od Madjarske protekao je u atmosferi oporavka, gledanja video materijala i odlaska na poslednji trening uoči sjutrašnjeg meča sa najjačim timom u našoj grupi, Danskom.
Najbitnije je, svakako, da od boginja oboljelom Vuku Lazoviću nije dijagnostifikovana upala pluća na koju se sumnjalo i naš sjajni momak u bolnici u Gdanjsku čeka stručno mišljenje ovdašnjih ljekara koji će odlučiti da li je u stanju da se već vrati kući ili mora sačekati ostatak ekipe kad za njihov povratak dodje vrijeme…
Neka nam Vuk potpuno ozdravi, što prije, a ekipa neka ostane što duže, valjalo bi.
Slobodno prijepodne smo iskoristili da obiđemo makar dio onoga čime Gdanjsk raspolaže, a za potpunu i realnu sliku o “gabaritima” ovog grada treba puno više vremena.
Zatekla nas je popodne i jako lijepa vijest o ubjedljivom trijumfu Budućnosti nad Vardarom i bilo bi dobro da i mi, pa makar i sa golom razlike, nešto slično učinimo ovdje.
A ovdje, kroz hodnike Hotela Mercure Posejdon, svakodnevno srijećemo sadašnje i bivše majstore rukometa, one koji su ovaj sport izdigli na viši nivo.
Svenson, Kristijansen, Torgovanov, Dušebajev, Ulrih Vilbek, Jakobsen, Hansen, Melgard, Nađi, naš Petar Kapisoda.
Ta imena i neposredna komunikacija sa njima su najbolja ilustracija koliko je, zapravo, veliki uspjeh što smo uopšte ovdje, medju njima.
Jer, na EP igra 16 zemalja, mi smo jedna od njih…
Malo li je…?
Vidimo se sjutra protiv Danaca, oni su 2008 i 2012 osvajali EP, ako je suditi po toj progresiji, ovo je opet njihovo. Šanse protiv njih su minimalne, kožu ćemo kako rekoše u našem taboru skupo prodati.
Zato ćemo jedva čekati srijedu.
I Ruse…
Da probamo, što da ne…
Pa što nam Bog da!
Veliki i sportski pozdrav od naše ekspedicije iz Gdanjska…
Vlado Jovićević za Vas iz Gdanjska
