Asocijacije. Dva takmičara stoje postojano kano klisurine jedan naspram drugog, naprežući moždane vijuge za finalni korak u onome što bi stari Crnogorci nazvali battle of wits. Napetost dostiže krešendo kao u Ravelovom Boleru. Otvorena su sva dostupna polja, a na njima četiri pojma: Teodosije Veliki, kajzer Vilhelm, Adolf Hitler, koronavirus.
“Aha, znam konačno!” – uskliknu jedan pobjedonosno. “Otkazivanje Olimpijskih igara”.
Olimpijada koja traje pet godina umjesto standardne četiri. Jedna korona, koja nije Sunčeva, zasjenila je pet olimpijskih krugova. Arhimedov vapaj iz antičke Sirakuze ekstrapoliran u višeslojnom značenju do današnjeg Tokija. Viša sila koja je poremetila poslovičnu tačnost Japanaca. Zaista “sjajan” uspjeh jednog mikroorganizma.
Tokio je 1964. organizovao prve OI na azijskom kontinentu. Za prošlu godinu, koja je osigurala epitet jedne od presudnih u novijoj istoriji, bilo je predviđeno organizovanje planetarnog spektakla na kojem bi učestvovalo više od 11.000 sportista koji bi predstavljali 206 nacija, nadmećući se u 33 sporta i 50 različitih disciplina. Neki od njih bi premijerno bili na programu, poput sve popularnijeg basketa 3 na 3.
Avaj, umjesto prebrojavanja osvojenih medalja ili oborenih rekorda, jedine relevantne cifre su one koje označavaju gubitke: u ljudskim životima – nenadoknadive, zatim finansijske zbog troškova pomjeranja Igara za 2021. koji se procjenjuju na šest milijardi dolara. Ukoliko bi se ostvarile najcrnje prognoze i po četvrti put desilo otkazivanje modernih Olimpijskih igara – nakon 1916, 1940. i 1944. godine zbog svjetskih ratova – gubici Japana iznosili bi između 40 i 45 milijardi dolara. Da bismo stavili stvari u kontekst, to je otprilike desetogodišnji zbir BDP-a Crne Gore.
Ugledni londonski Tajms, ali i mnogi drugi mediji prenijeli su prošlog mjeseca informaciju da je Vlada Japana interno zaključila da Olimpijske igre moraju biti u potpunosti otkazane zbog epidemiološkog rizika. Tome u prilog išle su sondaže javnog mnjenja koje su pokazale da je ogromna većina Japanaca protiv održavanja OI. Međutim, iz Tokija je odmah dostavljen demanti, a novi premijer Jošihide Suga poslao je poruku da će Igre biti simbol humanosti i pobjede nad koronavirusom.
Da je neko drugi izdao slično saopštenje, u isto bi se moralo posumnjati kao u vještine arhitekata iz Pize, ali na riječ Japanaca možete se osloniti kao na šank.
Jasno, protokol i pravila ponašanja za sve učesnike biće rigorozni, o čemu svjedoči dokument koji su pripremili organizatori Igara. Sportisti će biti testirani na svaka četiri dana, zabranjeno je druženje, rukovanje, grljenje, korišćenje usluga javnog prevoza, a ko god bude pozitivan na testu biće automatski diskvalifikovan. Sportisti će moći da dođu u olimpijsko selo najviše pet dana pred početak, a moraju ga napustiti u roku od 48 sati nakon završetka njihovog učešća. Ipak, vakcinacija neće biti obavezna.
Prvi čovjek Međunarodnog olimpijskog komiteta, Tomas Bah, najavio je da će se iz poštovanja prema japanskom narodu potruditi da što veći broj učesnika, članova delegacija i novinara stigne u Tokio vakcinisan.
San svakog sportiste, neopisivi ponos i sreća
Naš proslavljeni džudista Srđan Mrvaljević ističe da je težnja svakog čovjeka da bude uspješan u poslu kojim se bavi.
“Kada je riječ o sportu onda je potvrda uspjeha učešće na Olimpijskim igrama i saznanje da ste u jednom momentu bili među najboljim sportistima svijeta, što svakoga od nas ispunjava posebnim osjećajem ponosa i zadovoljstva”, kazao nam je Mrvaljević.
On je predstavljao našu zemlju na sva tri nastupa pod imenom Crna Gora, dok mu je 2012. godine u Londonu pripala rijetka čast da nosi državnu zastavu prilikom ceremonije otvaranja.
“Kada imate sreću kao što sam ja imao, pa na otvaranju OI dobijete tu čast da kao prvi među jednakima iznesete zastavu svoje države i podignete je visoko pred cijelim svijetom onda je to sigurno nešto što ćete pamtiti čitavog života. Postoje momenti koji obilježe karijeru svakog sportiste. Kada je u pitanju moj sportski rezultat, onda je to srebro sa Svjetskog prvenstva 2011, a kada pričamo o priznanjima onda je to privilegija nošenja zastave na OI u Londonu”, iskren je Srđan.
Priznaje da se sjeća svakog koraka koji su njegove kolege i on napravili na tom defileu. “Osjećaj ponosa i sreće je neopisiv. Znali smo da nas podržava cijela Crna Gora, znali smo da je ponosna na nas kao što smo mi na nju i znali smo da imamo za koga da se borimo”.
Na pitanje da li je država dovoljno poštovala njegove rezultate, Mrvaljević odgovara da je učinila sve što je mogla u trenutku i situaciji u kojoj se nalazila, što je bilo dovoljno da on ostvari vrhunske sportske rezultate.
“Posebno bih želio da istaknem kontinuiranu, kvalitetnu i snažnu podršku Crnogorskog olimpijskog komiteta i predsjednika Dušana Simonovića koji predstavljaju pozitivan i značajan dio moje sportske karijere. Bez njihove podrške ne bi bilo moguće sprovoditi kvalitetan plan i program priprema ni ostvarivati vrhunske sportske rezultate”, ističe Mrvaljević.
Poruke koje bismo prije samo godinu dana okarakterisali kao klišeizirane ili kurtoazne, u vrijeme pandemije dobile su težinu i vrijednost. Svjesni su toga u Međunarodnom olimpijskom komitetu, u čijim saopštenjima se naglašava da su Olimpijske igre u postojećim okolnostima svetionik nade, a olimpijska baklja “svjetlost na kraju mračnog tunela u kojem se svijet nalazi”.
Crna Gora ima jednu osvojenu olimpijsku medalju, srebrnu, koju su donijele rukometašice iz Londona prije devet godina nakon epskog finala protiv Norvežanki. Članica tog nezaboravnog tima Milena Raičević navodi da je odlazak na OI san svakog sportiste.
“Ja sam imala sreću da ga ispunim već dva puta i neću odustati od tog sna dok god budem imala priliku da se borim za njega. Savjet moj bi bio ako zaista želimo nešto, da nikad ne odustanemo od tog cilja. Na tom putu će uvijek biti prepreka, manjih i većih, tada treba pokazati najveću snagu i karakter koji postoje u nama i izboriti se za cilj kojem težimo”, izjavila je ona.
Samo veliki rad i velika odricanja, napominje Raičević, mogu dovesti jednog sportistu na Olimpijske igre.
“Mi smo uvijek imale podršku našeg saveza. Svjesni činjenice da smo mala zemlja i da nemamo veliki broj igrača uvijek su vodili brigu o nama. Tako se nastavilo i nakon osvajanja velikih medalja. Kad su pravi ljudi na pravom mjestu onda je podrška uvijek prisutna. Crnogorski olimpijski komitet na čelu sa Dušanom Simonovićem radi sjajan posao, sportisti uvijek imaju njihovu podršku”, jasna je Milena.
Dodaje da su kao osvajačice jedine olimpijske medalje takvu podršku zaslužile, ali da ona nije izostala ni onda kada rukometašice nisu bile u vrhu.
“Sportisti koji se domognu OI postaju prije svega iskusniji i ispunjeniji. To je kod nas jako bitno, postajete bolji igrač i svi vas više cijene. Mogu reći da je kod nas svaka igračica napravila uspješnu karijeru i ostavila veliki trag u rukometu. Možemo biti preponosne na to”, zaključila je Raičević za naš portal.
Sa Mrvaljevićem i Raičević saglasna je i naša rukometna legenda Maja Savić, kojoj su Igre u Londonu poslužile za oproštaj od aktivne karijere.
“Svaki sportista živi za dan da se nađe na najvećoj sportskoj smotri, na Olimpijskim igrama. Samo učešće je samo po sebi ostvarenje sna svakog sportiste. San koji sam sanjala i dosanjala u Londonu 2012. To je ujedno bilo moje poslednje veliko takmičenje, još jedan veliki motiv da se pruži maksimum i živi za medalju. Bilo je mnogo odricanja, svakog od nas ponaosob. Godinu dana smo marljivo radile, igrale i spremale se za najveći izazov. Pokorile smo Evropu, osvojile Ligu šampiona i sledeći korak su bile OI. Generacija koja je Crnoj Gori donijela prvu Ligu šampiona u klupskom takmičenju bila je spremna da ponovi uspjeh. Olimpijska medalja je bila naš krajnji domet, želja svih nas i na terenu i van njega”, prisjeća se Savić.
Rukometašice su tom prilikom pokazale da su istinske heroine i ponos Crne Gore. U sportu uspijevaju samo oni koji su disciplinovani, uporni i spremni na odricanja, oni koji idu do krajnjih granica.
“Za svakog sportistu je jako bitna podrška, prije svega familije, pa onda klubova, saveza, grada, države… Uslovi u kojima će trenirati, razna takmičenja na kojima će učestvovati, putovanja, oprema, smještaj, ishrana itd. Naravno i kvalitetan rad, stručna sportska lica u određenim sportovima. To je nešto što sportista ne može sam da ostvari već je za to potrebna velika organizacija i podrška navedenih institucija”, pojašnjava ona.
Osim talenta, upornosti, tvrdoglavosti, spremnosti da istrpe kritike i uvaže sugestije trenera kako bi postali bolji, Maja Savić ističe da je sportistima potrebna doza sreće.
Šansa za prisjećanje na istinski olimpizam
Ako ništa drugo, pandemija kovid-19 makar je pružila šansu da se u vremenu opšte pomame sportista za uspjesima po bilo koju cijenu, sponzora za reklamiranjem, proizvođača opreme i medijskih mogula za profitom stvari sagledaju iz drugačijeg ugla, da se milionima zaraženih pošalje poruka ohrabrenja, da se pruži dobar primjer. Ovog puta atlete svijeta nastupaju za sve nas.
Na osnovu onoga što znamo nije potrebno da budete ni Tarabić ni Mato Glušac da biste predvidjeli kako će nadolazeće Igre donijeti pregršt iznenađenja, neočekivanih ishoda, autsajdera na postolju, šampiona koji će ostati bez krune, ali i manjak postavljenih rekorda uprkos tome što je Svjetska antidoping agencija (WADA) redukovala broj testiranja na nedozvoljene supstance. Sjeverna Makedonija će premijerno nastupiti pod tim nazivom, dok je sportska velesila Rusija izbačena zbog skandala sa dopingom, mada će ruski sportisti moći da se takmiče u individualnim disciplinama pod neutralnom zastavom.
Značaj održavanja OI leži u simboličnom trijumfu nad nevidljivim, a smrtonosnim protivnikom čija podmuklost nije mogla slomiti čovjekovu urođenu težnju da prevaziđe sebe. Svi koji očekuju nadmašivanje Boltove brzine, detronizovanje američkih košarkaških vanzemaljaca, Duplantisov skok u orbitu, prvo zlato za Crnu Goru, Dresela i Milaka kako brišu Felpsova dostignuća, Osakin pobjednički pohod u otadžbini ili Đokovićev magnum opus maše poentu.
Olimpijske igre u Tokiju biće sui generis podvig uporediv sa izgradnjom Sueckog kanala u 19. ili sa Španskim putem iz 16. i 17. vijeka. Njihovom organizacijom između 23. jula i 8. avgusta čovječanstvo će pokazati da su znanje i tehnologija kojom smo ovladali napokon postali dostatni za obuzdavanje nepredvidljivih ćudi prirode.
Prkos ljudi pred opakim virusom izražen je i odlukom da se zadrži naziv “Tokyo 2020”, kao da je sve u najboljem redu. Romantičarski duh olimpizma kako ga je zamislio Pjer de Kuberten može i mora savladati koprenu straha od pandemije.
Odgađanje OI u martu 2020. bio je događaj koji je bjelodano stavio do znanja da se kao civilizacija suočavamo sa izazovom bez presedana od Drugog svjetskog rata naovamo. Zato će njihovo održavanje ovog ljeta poslužiti kao vjesnik povratka u normalu.
Dajte nam vakcina i (Olimpijskih) igara.
