Da sada odete do igrača BSK iz Borče i da im kažete da će za šest godina jedan od njih biti starter u finalu Lige šampiona, znate šta bi se dogodilo.
Ne bi vam povjerovali ama baš nimalo. Vjerovatno s razlogom. E, ali da je neko bio dovoljno lud, pametan ili dalekovidan poput “Baba Vange” i to učinio 2010. godine kada je dres BSK-a nosio Stefan Savić – bio bi u pravu.
Istina, ne toliko dalekovid. Već tada su glavešine kluba iz Borče trljale ruke, jer se pričalo o jednom malom štoperu iz Mojkovca koji će biti svetska klasa.
Obijali su pragove BSK-a predstavnici najvećih sprskih klubova, znalo se da će Savić donijeti veliku finansijsku korist klubu iz beogradskog predgrađa, ali možda se nije znalo da će posle Partizana napraviti tako blistavu karijeru.
A, realno, kolike su šanse za to?
Ipak, ta teoretska šansa se pretvorila u realnost majske noći u kojoj je momak koji je prije šest godina kaljao krampone širom terena Srbije istrčao na stadion u Milanu kao jedan od Čolovih ratnika. Kao starter. Stub odbrane uz vjerovatno jednog od najboljih štopera svijeta Dijega Godina. I igrao cio meč, uključujući produžetke.
A da bi došao do toga morao je da prođe sito i rešeto. Da se kali uz Mladena Krstajića u Partizanu, preživi težak period u Mančester Sitiju 2012. godine, doživi reafirmaciju u Fiorentini i stasa u sjajnog štopera i pod punim povjerenjem Čola Simeonea nađe svoje mjesto u timu boraca, ratnika. Spartanaca.
Imao je problema sa povredama, problema na ličnom planu, ali je sve uspio da prevaziđe i zadobije povjerenje jednog od najboljih trenera svijeta. I kada je sjedio na klupi povređen, Čolo mu je davao podršku. Gajio ga je, zalivao i sačekao pravu priliku da mu pruži veliku šansu.
Gdje ćete veću od finala Lige šampiona?
Jedina nedoumica u timu Jorgandžija pred finale bila je upravo pozicija štopera. Da li dati šansu Saviću ili pomalo nesigurnom Hozeu Himenezu. Simeone je odabrao Savića… Ostalo je istorija.
Jogandžije nisu uspjele da dođu do trofeja, ali kao što je i njihov trener istakao – nema potrebe za tugom, dali su sve od sebe.
“Kada sam stigao u Siti bio sam mlad, imao sam 20 godina. Bilo je prerano za mene, nisam imao strpljenja. Nije lako ni onima koji dođu iz španske lige, a kamoli meni iz srpske. Poslije toga sam odlučio da odem u Italiju, što je bio najbolji mogući potez. Imao sam tri odlične sezone, a kada je Atletiko zakucao na moja vrata morao sam da odlučim. Razgovarao sam sa Simeoneom i on je jedan od razloga što sam došao u ovaj klub. Za njega je svaki igrač jednako bitan, uključujući one koji ne igraju. Čini da ste uvijek i u svakom momentu spremni da zaigrate“, govorio je Savić dan prije velikog finala.
Savić je u avgustu 2010. nosio dres BSK-a prije nego što je obukao crno-bijeli dres Partizana kada je plaćen 300.000 evra. Iz Partizana je otišao u Mančester Siti za 12.000.000 evra, pa u Fiorentinu za džabe. Potom je u julu 2015. obukao dres Jorgandžija, a u maju 2016. bio starter u finalu Lige šampiona. Jednoj od najvećih utakmica koje fudbal može da ponudi.
Nije to bio ravnomjeran uspon, ali veliki i te kako jeste. Malo je reći veliki.
mozzartsport.com
