Kada je odlazio, u ljeto 2007. godine, nakon sedam sezona u dresu odbojkaša Budućnosti, Ivan Steljić je izjavio da „Podgorica ostaje njegov grad“.
Rođeni Prijepoljac je 13 godina kasnije na djelu pokazao koliko mu je u sportskom, ali i privatnom životu značio boravak u glavnom gradu Crne Gore – u maju 2020. godine je u Beogradu osnovao odbojkaški klub, kome je dao ime Budućnost 2020!
– Ideja za naziv kluba je odmah izletjela iz glave, iz jednostavnog razloga. Kad u životu imate uspomene koje cijenite, ponosno ih nosite i rado ih se sjećate, obilježen vam je dio života tim uspomenama, a onda mozak „ispuca“ odmah to nešto što vam budi takve uspomene. Reakcije ljudi su bile pozitivne, samim osnivanjem kluba, ali i imenom, jer je svima bilo jasno da je emocija koju nosi ime Budućnost jednostavno nadvladala sve ostale želje u vezi sa imenom kluba – kaže Ivan Steljić na početku razgovora za Pobjedu.
Ideju za osnivanje kluba dobio je, kako kaže, „usljed neslavnog završetka skoro četvorogodišnje epizode na kormilu ženske seniorske ekipe Partizana“.
– Sa početkom velikog talasa korona virusa, svjestan da će tržište i ujedno uslovi za mlade trenere koje treba istrpjeti do rezultata biti diskutabilni u narednom periodu, javila se ideja za formiranjem sopstvenog kluba i želje za radom tamo gdje će podrška biti neupitna i gdje ćemo imati mogućnost da napravimo jedinstvenu situaciju da klubom upravljaju treneri, a ne biznismeni, i da naravno na taj način preuzmemo i odgovornost – nastavlja Steljić.
Klub je počeo sa radom u septembru 2020. godine.
– Koncipiran je, za sada, za rad sa djevojčicama. Klub trenutno broji skoro 120 djevojčica, od čega ponosno ističemo da polovina od ovog broja trenira besplatno odbojku u našem klubu. Ovo je rezultat podrške koju je klub dobio od kompanije Mocart, koja je prepoznala želju i stručnost novoosnovanog kluba kojeg je vrlo rado uključila u sopstveni projekat besplatnih škola sporta. Vrlo smo ponosni zbog činjenice da jedna takva kompanija stoji iza ovog projekta i dala je vjetar u leđa svima nama u klubu. Klub ima trenutno tri trenera, Anu Milović i mene, zadovoljstvo nam je da je sa nama Ivana Dinić, naša bivša odbojkašica i internacionalac. Klub se na ovom neće zaustaviti, već u sljedećoj sezoni planiramo da širimo kapacitete.
Iako je prošlo dosta vremena od njegovog odlaska iz tadašnje Budućnosti Podgoričke banke, Steljićeve uspomene na boravak u ovom klubu i Podgorici ne blijede, naprotiv.
– Za sedam godina sam naučio mnogo toga, ne samo iz pravnih nauka (tokom igranja za Budućnost je diplomirao na Pravnom fakultetu, prim.a.). Zaista sam iskren, a govorio sam to dok sam bio u Podgorici, OK Budućnost je bio izrastao u ono što je Real Madrid u fudbalu – kraljevski klub. Jednostavno – organizacija, poštovanje hijerarhije, ponašanje, odnos u klubu, mogućnost da igrači ne razmišljaju o tome kako će obezbijediti porodici egzistenciju, uz veliku zahvalnost gospođi Radmili Savićević i gospodinu Mladenu Rabrenoviću (predsjednici kluba u zlatnim godinama, prim.a.). Sve to je uslovilo da u startu bude olakšano svima u klubu i da se razmišlja samo o terenu i rezultatima, što je vrlo brzo postalo i praksa u klubu –dobri rezultati su se smjenjivali kao na traci – prisjeća se Steljić.
A dolazak u Podgoricu, kako kaže, „na nagovor sjajnog Darka Đuričkovića“, za njega je „bio totalna enigma i ozbiljan izazov“.
– Bila je to 2000. godina, i nisam imao puno informacija niti o klubu, niti o gradu, jer je moja sportska generacija mahom odlazila ka Beogradu i Novom Sadu. Upornošću Darka Đuričkovića, uz asistenciju velikog prijatelja Aleksandra Toškovića, prilagođavanja kao da nije bilo, jer sam se osjećao kao dio kluba u samom startu!
Budućnost je u to vrijeme, kaže Steljić, bila kao prava velika porodica.
– Sjećam se svega i to je neizbrisiv dio životnog sazrijevanja – ljudskog i sportskog, jer se za obje sfere pridavala ogromna pažnja u klubu. Naučio sam kako jedan ozbiljan klub treba da funkcioniše, kako da se postavljaju odnosi unutar kluba. Bio sam odbojkaš, ali u podsvijesti sam razmišljao i o poslu trenera, jer sam upijao i prenosio na papir sve treninge Igora Kolakovića koji je izrastao u najboljeg trenera muških ekipa na ovim prostorima, uz Bobu Kovača, mislim na Istočnu Evropu, ne na SFRJ.
Kako kaže, prati zbivanja u crnogorskoj odbojci.
– Moram priznati više u ženskoj odbojci, jer se njome i bavim, i želio bih da jednog dana ženska selekcija OK Budućnost nadmaši ono što su radili muškarci svojevremeno, i da se svrgnu sa trona Luku Bar, Galeba, Moraču, Rudar, jer mislim da rukovodstvo kluba ima kapacitet za tako nešto. Uz podršku grada, i pelcer iz prošlosti, biće i to uskoro u budućnosti – uz osmijeh je zaključio Ivan Steljić, jedan od petorice Prijepoljaca koji su nosili dres OK Budućnost, pored Bojana Drobnjaka, Aleksandra Toškovića, Ivana Čaraveše i Aldina Okovića.
„Varvari“ bili najbolji u Istočnoj Evropi
Ivan Steljić se posebno sjeća podrške navijača tokom velikih utakmica Budućnosti u „Morači“, ali i na nekim važnim gostovanjima „varvari“ su u tom periodu pokazali da su bili navijači broj jedan u Istočnoj Evropi. Podrška, putovanja sa ekipom na gostovanja… Bili su nam iskrena podrška i ozbiljan vjetar u leđa – kaže Steljić, koji pamti i prijatelje van odbojke sa Pravnog fakulteta.
– Neizbrisiva sjećanja za cio život – dodao je Steljić.
Nezaboravna titula 2002. godine
Tokom sedam godina igranja u Budućnosti, Steljić je sa podgoričkim klubom osvojio tri titule i Kup u SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori, kao i duplu krunu u prvoj sezoni u nezavisnoj Crnoj Gori.
Kao i svi koji su tih godina nosili dres Budućnosti i navijali za „plave“ i Steljić nema dilemu koji mu je trofej najdraži – to je prva titula osvojena 2002. godine u nezaboravnom finalu sa Budvanskom rivijerom, posebno u fantastičnom ambijentu krcate „Morače“ u četvrtoj utakmici finala plej-ofa…
– Ove godine je 20 godina od prve titule prvaka Jugoslavije i prve istorijske za crnogorsku odbojku. Ambijent, tenzija, neizvjesnost, publika, 6.000 ljudi u „Morači“ 45 minuta pred početak četvrte utakmice finala plej-ofa, a 1.000 ljudi van „Morače“ koji nisu mogli da uđu… Mislim da je odgovor na pitanje očigledan – kaže Steljić i otkriva:
– Insajderi kažu da se sprema obilježavanje jubileja u junu u Podgorici, što mislim da svi mi akteri jedva čekamo. Potrudićemo se da damo svoj doprinos organizaciji i, naravno, samom događaju – ističe Steljić.
Boravak u Podgorici na prvom mjestu u karijeri
Bio je zlatna rezerva tokom najsjajnijeg perioda Budućnosti, u vrijeme kada su na njegovoj poziciji primača servisa igrali igrači poput Vladimira Rackovića, Igora Čajića, Nemanje Dukića, Ivice Jevtića, Aleksandra Milivojevića, Nemanje Petrića… U posljednjoj godini ugovora, Steljić je bio i kapiten „plavih“, a nakon Budućnosti je igrao u Partizanu, Bjelorusiji, Iranu. Nema dilemu gdje mu je bilo najljepše…
– Moja minutaža u tom periodu nije bila velika, ali činjenica da sam bio dio jednog takvog kolektiva, učio i sazrijevao, što sam kasnije mnogo toga i primjenjivao kroz igračku karijeru i trenerskom poslu, čine me ponosnim i stavlja boravak u Podgorici na prvo mjesto u mojoj karijeri. A to se vidi i po imenu kluba koji je osnovan u Beogradu – uz osmijeh je kazao Steljić.
Ostao u kontaktu sa igračima, dio „varvara“ mu bio na svadbi
Iako je prošlo dosta vremena, Steljić je ostao u kontaktu sa nekoliko igrača iz svake generacije sedmogodišnjeg perioda igranja za Budućnost.
– Neke sam i vjenčao (Ivica Jevtić), a činjenica da je dio stare garde „varvara“, Luka i Lazo Lazarević, došao u Beograd na moju svadbu, govori da i sa navijačima iz tog perioda nisam ostvario bilo kakav odnos. Zanimljivo je da nas je iz generacije koja je osvojila Kup 2000. godine neočekivano puno u trenerskim vodama, neki su i uspješni menadžeri, što potvrđuje da su možda i oni ponijeli sjajne uspomene i naučili nešto u Podgorici. Prije neki dan sam se čuo sa Belim Vukčevićem (direktor Budućnosti, prim.a.), pričali smo o svemu, i drago mi je da se Budućnost ne da u ovim teškim vremenima, i da je grad stao iza kluba, jer to zaslužuju – ističe Steljić.
