Tiho, nenametljivo – baš kao što je i gradio karijeru vrhunskog profesionalca i izuzetnog timskog igrača i saigrača – Uroš Čučković je rekao zbogom vaterpolu.
Odlučio je da je kraj sa (samo) 33 godine, ali odluka nije bila ishitrena ili preuranjena, već je donijeta smišljeno, kada su se otvorile nove mogućnosti – da u vaterpolu ostane u drugoj ulozi, kao trener.
A, kao igrač ostvario je mnogo, igrajući za Primorac, Partizan, Eger, Marsej, ali poseban osjećaj imao je kada je nosio kapicu Cene Gore.
„Za mene je igranje vaterpola značilo igranje za reprezentaciju. Predstavljati svoju zemlju na najvećim svjetskim takmičenjima nešto je što me je uvijek motivisalo da se bavim vaterpolom”, kazao je Čučković.
Sa našim nacionalnim timom, za koji je debitovao 2014. godine, osvojio je evropsku bronzu 2020, nastupao na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru i Tokiju.
“Period igranja za reprezentaciju ću najvise pamtiti po tom osjećaju pripadnosti timu i nesebičnom davanju sebe za ostvarivanje zajedničkog cilja. Taj osjećaj me je pratio kroz cijelu reprezentativnu karijeru. Zbog toga i ne žalim previše zbog nekih neuspjeha”, ističe Čučković.
Zbog takvog osjećaja, teško je izdvojiti najljepše momente, svaki dan u nacionalnoj selekciji bio je važan. Ipak, izdvaja neke.
“Dva učešća na Olimpijskim igrama, i dvije pobjede nad Hrvatskom, u utakmici za bronzu na Evropskom šampionatu u Budimpešti i u utakmici osmine finala posljednjeg Svjetskog prvenstva. Prvu pamtim jer je pokazala kvalitet tadašnje generacije, a žao mi je što nas je korona spriječila da nastavimo u tom ritmu. Druga utakmica protiv Hrvatske je, nadam se, nagovjestila kvalitet ove ekipe koja može dosta u budućnosti. Vjerujem da će momci znati to da njeguju”, naglasio je Čučković.
Ubuduće, on će “njegovati” talente u Marseju…
“Od septembra počinjem da radim kao trener u razvojnim kategorijama Marseja. To je poziv za koji se spremam već duže vrijeme i za koji vjerujem da će mi odgovarati”.
