Davno se desila Malaga, odavno je Vučko pošao u najjaču ligu na svijetu, Jovetić već posustaje, a mi smo polako primitivno počeli da dižemo ruke od svega. Mi smo samo mala Crna Gora, skromno bi mnogi od nas rekli. Zar očekujete više od zemlje sa jedva nešto više od 650 000 stanovnika. Mnogi smo sami sebe osudili na prosjek, a Crna Gora nije, niti će ikada biti takva, znaju nešto o tome Osmanlije, poslije njih Njemci i Italijani, pa zatim Malaga 2008. ; znaju nešto o tome komšije, znaju čak i NBA zvijezde, naučio ih je Vučević na All Staru!
A što se istorije tiče, naša je prebogata, samo što danas svemu tome možemo dodati još jednu činjenicu, put svile do Kine, Marko Polo u liku Bojana Dubljevića, naša reprezentacija kao 12 apostola, na čelu sa zlatnim Zvezdanom Mitrovićem koji je postao očeva figura ove ekipe za tako kratak period. Španci, Turci, Slovenci, Letonci, pa čak možda i Ukrajinci, svi su na papiru bili bolji i jači od nas, ali na terenu se svaka prednost anulirala, a čak smo i mi preovladali terenom u većini utakmica.
Od prvog do zadnjeg, ponaosob, sa strahom da nekoga zaboravim, počeo bih od Blagote Sekulića, koji u pozamašnim godinama na terenu pruža maksimum i svaki put je bio spreman dati sve, u apsolutnom smislu te riječi, za pobjedu. Nidam, ili kako bi ga sa određenom dozom duhovitosti nazvali Nidamović, sa kakvom lakoćom je riješavao utakmice, prisjetimo se Ukrajine, ne moramo dalje, zatim Letonije, zaboravivši na 40 minuta činjenicu da ne zna šta ga čeka kada izađe iz sale, pošto je situacija u Monaku nejasna svima. Hladnokrvno, pogađa oba bacanja na kraju i tjera Letonce da jure trojku dok naša petorka galopira po terenu od igrača do igrača, Dairis je bio hladan kao led i bolji bi bio da je umjesto u “Moraču” pošao kući, da iz topline svoga doma gleda i bodri svoje. Svaka čast Strelniekisu i Timi, ali one noći su Aleksa Popović i Marko Todorović bili toliko bolji i toliko dominantniji, da su pomenuta dvojica izgledali kao mladja braća koja jedva čekaju da izadju iz sijenke
. Zvuči blasfemično, i stvarno jeste. Danas, sjutra, svakoga dana i noći, osim te noći kada je ispisana istorija. Ne bih dozvolio sebi da priuštim da zaboravim braću Šehoviće koji, već dugi niz godina u “Morači” ostavljaju krv, znoj i suze, kao ni Nemanju Radovića, Dina Radončića i nikako Vranjozu koji je uvijek, baš kada smo zastajali, uletio sa dna klupe i pogodio neku trojku koja bi ne samo podigla gledaoce na noge, nego i davala dodatnu injekciju adrenalina i samopouzdanja našim gladijatorima, našim Vikinzima u crvenim dresovima. Petar Popović, Ogi Čarapić, mladići rijetke brade koji su na terenu izgledali tako iskusno i hrabro da bi svaki od nas rekao da imaju barem po deceniju staža u reprezentaciji i na velikoj sceni. Za sami kraj, Nikola Ivanović, prva violina na parketu i alfa svakog napada. Zašto bih trošio riječi o njemu, koliko puta nam je donosio radost igravši u reprezentativnom dresu, sa koliko iskustva i hladne glave iznosi sav taj masivan pritisak i na kraju, sa širokim osmijehom na licu pruža ruku protivniku, trči do svlačionice i hitro juri na avion kako bi se pridružio “Budućnosti” koja ove godine bije bitke na evropskom frontu.
I koštalo ga je to povrede, ali je u kompenzaciju dobio kartu za Kinu. Zadnjeg sam ostavio za kraj. Bojan Dubljević. Nemojte mi reći da se ne naježite na pomen njegovog imena i da vam oči ne zacakle nekim čudnim sjajem. Srce u grudima mu je veće od Durmitora, a svake noći ga ostavlja na parketu. Sama njegova pojava na terenu je vjetar u leđa ostaloj 11-orici jer znaju da pored sebe imaju mentora i lidera koji će sve staviti na svoje mjesto. Bili bi nezahvalni i licemjerni ako bismo pomenuli njegov napadački učinak protiv Letonaca, alo bre, centar je šutnuo 6 trojki!? Nije on naš centar, on je naš Dubi! Samo on može da poslije 0/4 šuta van 6.75 šutne trojku sa 8 metara, van balansa, sa pivot noge, preko ruke i da svi znamo da će da udje, jer mora da udje. Pa Dubi je šutnuo! Poslije 0/4 učinka za 3 poena, samo on može i smije da se drzne da bez oklievanja uputi još jedan torpedo u podmornicu Letonaca i da ih potopi, iako je Aleksa pogodio ključnu, Dubi je pogodio kad je trebalo malo više, pogurao nas je sve i svaki do jednog je, kao u trenutku shvatio da je suđeno da rezervišemo taj avion koji nas vodi u Kinu. Shvatili smo svi, nebitno je da li Dubi šutira 0/16 ili 12/14 jer je on uvijek tu kad treba, kad treba najviše!
Uz dužno poštovanje gospodinu Vučeviću, ali koliko Bojan uradi za jedno veče, čak i da presjedi cijelo takmičenje u Kini, i dalje će se dizati u nebesa, jer nas je on tamo i poveo . Da zaključim, pozdravom za velikog uma i pedagoga, Zvezdan Mitrović je ekipu odabranu sa konca i konopca odveo na svjetsko prvenstvo, uspio da uklopi svaki šraf i unese toliko harizme i prijatnu atmosferu u svlačionicu, da nas je natjerao da shvatimo da smo dobili i utakmice koje nismo smjeli i koje nama nisu bile suđene!
*khm Turska khm Letonija khm Slovenija… Bogati smo istorijom, još od pamtivijeka je pletemo, kao kakvu paukovu mrežu, a pominjemo je često, prisvajamo još češće. Sada je konačno naša jer malena Crna Gora koja ne broji više od pomenutih 650 000 stanovnika je postala najmanja zemlja koja je izborila svjetsko prvenstvo. A tamo, daj Bože zdravlja, ćemo opet pjevati himnu, čak i pored malih ekrana, svim srcem i nadam se, gledati LeBrona Džejmsa i drugove protiv naših, dok “Oj svijetla majska zoro” odjekuje dvoranom kako namršteno gleda Bojana Dubljevića pomislivši u sebi: “Hej, jel to onaj lik o kojem mi je Vooch pričao? Pa i ne izgleda kao neki…” i razočarano skrenuti pogled na semafor na kojem će zlatnim slovima pisati “Montenegro”.
A onda, onda će naši zamarširati terenom, na čelu sa generalom Sekulićem i ponosno boriti bitku u kojoj nam je ishod najmanje bitan, jer u našoj borbi smo mi pobijedili. Najveće vam hvala, na svemu, svakome od vas, zlatnim momcima crnogorske košarke jer ste, barem na trenutak natjerali svakog ponaosob da se uštine za ruku i uvjeri se da ne sanja, već se to stvarno vijore naše zastave po kineskim dvoranama.
Jer od bola i od plača postala si samo jača!
