Za svakog trenera ogroman je izazov da pokuša da sa ekipom čiji kvalitet i dometi, na papiru i po realnim fudbalskim parametrima, nisu veliki – napravi velike stvari.
Kada je tim takvog profila u krizi, onda je izazov još i veći.
Takav tim od večeras preuzima Ljubiša Tumbaković – tim koji ne spada u gornji evropski fudbalski dom, a koji je u posljednje tri godine pobijeđivao samo klasične autsajdere Moldaviju, Lihtenštajn i San Marino.
Pred sličnim izazovom bio je svojevremeno Zlatko Kranjčar, koji je preuzeo nacionalni tim, nakon debitantskog ciklusa u kome je ostvarena jedna pobjeda i osvojeno devet bodova u kvalifikacijama za Mundijal 2010.
Crnogorski fudbalski establišment, najblaže rečeno, ne voli, vrlo se neprijatno osjeća, kada se pomene Kranjčar i podsjeti na zlatni period, u kome je Crna Gora sa fudbalskih margina, došla do fudbalskih visina. Valjda bi bili srećni, zadovoljni i ponosni kada bi se tako nešto ponovilo u bliskoj budućnosti.
Zato bi Tumbakoviću trebalo da bude važno kako je bilo nekada, ne tako davno.
Novi selektor sigurno zna šta je Crna Gora radila u jesen 2010. godine, do jeseni naredne godine, kada je bajku prekinula priča o alkoholu.
Možda, međutim, ne zna da je era najuspješnijeg selektora u kratkoj istoriji našeg fudbala počela – porazima. I to vezanim, u kontrolnim mečevima, protiv Makedonije, Norveške i Albanije. Tek u četvrtom pokušaju najbolji tim koji smo ikada imali ostvario je pobjedu.
Ali, tadašnji selektor je uvijek vjerovao u to što radi, širio optimizam, iako je njegova priča, na početku, izgledala nestvarno nerealna.
Mediji, ljubitelji fudbala i javnost su, međutim, prepoznali energiju i entuzijazam, pružili reprezentaciji bezrezervnu i bezgraničnu podršku, koja je prerasla u euforiju.
Pet godina kasnije euforija se pretvorila u letargiju, ovom timu malo ko vjeruje. S velikim razlogom.
Tumbaković ima šansu da promijeni to – čvrstim stavom, jasnom porukom, optimizmom, predanim radom, atmosferom povjerenja u igrače koje vodi.
Ima i reputaciju čovjeka i trenera, koji može to da uradi.
I neka ne brine ako krene tim putem – imaće podršku medija i onog dijela javnosti koji voli crnogorski nacionalni tim i raduje se uspjesima, bez obzira na ishode mečeva sa Grčkom i Bjelorusijom, kao i u majskim prijateljskim utakmicama.
I da zna – ako mu je neko rekao da postoje mediji, pravi ljubitelji fudbala i pravi navijači, koji ne žele dobro nacionalnom timu i cg-fudbalu – prevario ga je.
Autor: Aleksandar Radović / Vijesti
