Nakon 17 godina, ženska odbojkaška reprezentacija ostala je bez svoje prve „violine“ – Tatjana Bokan se nadala boljem i borila za ljepši kraj karijere u najdražem dresu, ali joj se, nažalost, nijesu ostvarili snovi da sa Crnom Gorom zaigra na velikom takmičenju. Kako kaže, još uvijek nije sumirala utiske o dugogodišnjoj reprezentativnoj karijeri…
– Još uvijek nijesam svjesna svega. Pomiješana su osjećanja. Ima tu suza, pa smijeha, tako se trenutno osjećam, raspoloženje mi oscilira. Bude smijeha kada se sjetim nekih lijepih stvari, pa onda budem tužna i rasplačem se. Kada si 17 godina radio nešto u kontinuitetu, kao što je igranje za reprezentaciju, ne možeš preko noći da zatvoriš tu knjigu. Biće puno stvari koje će mi nedostajati, to svakako nijesu porazi, povrede i slabija forma, ali to su neke stvari koje su sastavni dio sporta i koje nas jačaju – kaže Tatjana Bokan, na početku razgovora za Pobjedu.
Pred početak ovogodišnjih kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, Tanja je najavila da će za nju ovo biti posljednja akcija u nacionalnom dresu i da joj je želja da se, ako to bude moguće, oprosti na šampionatu Evrope. Međutim, oproštaj se dogodio 10. septembra u Finskoj, nakon posljednjeg meča kvalifikacija, u kojima „crvene“ nijesu uspjele da izbore vizu za EP. Crna Gora je, naime, zauzela treće mjesto u grupi, sa dvije pobjede, iza Češke (6-0) i Finske (4-2), koje su otišle na EP, a ispred Islanda (0-6)…
– Dosta setova smo izgubili na razliku, da na kraju, bukvalno, nijesmo prošle zbog nekoliko poena. U više setova smo se dizali iz „mrtvih“, znali smo da gubimo 21:12, pa smo dolazili u situaciju da igramo egal set u završnici, da ga gubimo 26:24 ili 25:23. Ali mislim da je uveliko uticalo to neiskustvo u ekipi, imali smo jako puno igračica koje ove godine prvi put igraju u postavi.
Naša najbolja odbojkašica ističe da je reprezentacija bila mlada i neiskusna na skoro svim mjestima u timu.
– Imali smo dva tehničara bez iskustva igranja u reprezentaciji, počev od Marije Šušić, jedne od bitnijih karika, do Tijane Tvrdišić, koja do sada nikada nije bila ni drugi tehničar u reprezentaciji. Bez iskustva u reprezentaciji smo na prijemu imali Simonu Petranović i Dušanku Petrović, a da ne pričamo o Neveni Vukčević, koja je sa pozicije korektorke igrala primačicu i to odradila jako lijepo, ali to nije bilo dovoljno. Na poziciji srednje blokerke su igrale igračice koje su prvi put starteri. Saška Đurović je prije bila tu, Mina Dragović nije, a imala je i povredu.
Nijesu neiskustvo i mladost bili jedini problem.
– Imali smo pehove i probleme sa povredom Nikolete Perović, koja nije igrala prva tri meča, ja sam u trećoj utakmici obnovila povredu Ahilove tetive, i stisnula zube do kraja, iako to nije bilo na nivou kao u prve tri utakmice. Onda smo u posljednja dva meča ostali bez libera Melise Cenović, a znate kolika je vjerovatnoća da libero u 15 dana povrijedi oba skočna zgloba, a ne skače. Baš su nas pratili pehovi, počev od otkazivanja prije početka priprema. Mislili smo da ćemo sve probleme ostaviti u pripremnom periodu, a da će nas sreća pogledati u kvalifikacijama, koja nam je bila potrebna zbog mlade i neiskusne ekipe, ali to nije faktor koji nas je pratio. Da je Melisa bila sa nama do kraja, da je Nikoleta bila spremna od početka, i da ja nisam odnovila povredu, sigurna sam da bismo ostvarile bolji rezultat. Ali eto, ostaje žal što se nijesmo kvalifikovali i što se od reprezentacije nijesam oprostila na Evropskom prvenstvu, ali mi je ovo bilo jedno od ljepših iskustava u dresu reprezentacije.
Ističe da je atmosfera u reprezentaciji bila odlična.
– U stručnom štabu i ekipi smo, ako ništa drugo, imali zdravu i dobru atmosferu.
Gledajući sve kvalifikacije u kojima je igrala u dresu reprezentacije ističe da nikako nijesu mogle da se poklope sve kockice.
– U ovoj godini, kada smo imale veću mogućnost da se kvalifikujemo, jer su dvije ekipe iz grupe išle na EP, mi smo imali mlad i neiskusan sastav. A kada smo ranije imali igrački kvalitetniji i iskusniji sastav, uvijek je po jedna ekipa iz grupe išla na EP, a mi smo stalno imali „ludu sreću“ da sa nama u grupi bude neki gigant. Jednostavno, nikada nam ta sportska sreća nije bila naklonjena.
I ne krije da joj je krivo zbog toga.
– Iskreno, jeste mi žao, jer sam toliko godina posvetila reprezentaciji i generalno odbojci a nijesam se našla na reprezentativnom velikom takmičenju, dok sam sa klubom igrala i Ligu šampiona i sve. Ali šta je, tu je. Možda je to i signal da vidimo na kojem je nivou crnogorska odbojka i da, možda, tu treba neko da se uključi, da počne ozbiljnije da radi.
Ističe da ova generacija može narednih minimum šest-sedam godina da igra skupa.
– Mislim da bi naredne tri-četiri godine Savez trebalo da im obezbijedi što više utakmica, da li prijateljskih, da li kroz igranje Srebrne lige. Naredne četiri godine ova grupa djevojaka treba da igra zajedno u ovom sastavu, tek treba da se kali, kroz što više utakmica, da bi kroz četiri-pet godina mogao da se očekuje neki veći ili bolji rezultat – zaključila je Tatjana Bokan.
Moja najveća podrška nije tu, i to je negdje to što me mori
U maju 2021. i 2022. godine, Tatjana Bokan je ostala bez oba roditelja, jer joj je prvo preminuo otac Mladen, a onda i majka Liljana. Borba sa bolešću roditelja je posljednjih nekoliko sezona uticala na njenu klupsku karijeru, koju je u velikoj mjeri podredila tome da što više vremena provede sa majkom i ocem. Zbog toga je nakon meča u Finskoj imala i emotivnu poruku roditeljima.
– Mati moja, Tajo moj, vama posebno HVALA što ste me prije svega naučili kako da najiskrenije i najčistije volim svoju zemlju! Nažalost, nijeste tu kako biste nazdravili mojoj penziji, ali znam da gledate i da ste ponosni – napisala je Tanja na svom Instagram profilu.
– Nažalost, moji roditelji nijesu bili tu da isprate te moje posljednje reprezentativne utakmice, pa i na klupskom nivou. Moja najveća podrška nije tu i to je negdje to što me mori – dodala je naša najbolja odbojkašica u razgovoru za Pobjedu.
Ne žalim zbog onih kojih nije bilo, barem je atmosfera bila ,,zdrava“
Već od početka priprema za kvalifikacije stvari nijesu išle željenim tokom, jer se nijesu odazvale Jelena Cvijović, Danijela Džaković i Evgenija Milivojević, čiji bi kvalitet i iskustvo puno značili ekipi.
– Iskreno, ne žalim zbog toga. Možda smo rezultatski i mogli nešto više da uradimo, ali je barem atmosfera bila zdrava. Ko se od početka nije odazvao, bez njega se moglo. Ponavljam, jedino je problem bio što smo imali odstupanja za vrijeme priprema i povrede koje su nas pratile, koje su, jednostavno, uzele maha – rekla je Tatjana Bokan.
“Herceg Novi“ je ambiciozan projekat
Tatjana Bokan je 2006. godine otišla iz Crne Gore, iz matične Luke Bar, kada je počela njena duga i bogata internacionalna karijera, tokom koje je igrala u Srbiji, Italiji, Francuskoj, Japanu, Azerbejdžanu, Indoneziji, Mađarskoj, Kini, Filipinima, Poljskoj i Njemačkoj. Ovog ljeta je odlučila da se vrati u Crnu Goru, da ovdje završi karijeru. Potpisala je za Herceg Novi, ekipu koja se vratila u Prvu ligu, koja je napravila tim i koja je apsolutni favorit za oba domaća trofeja, a nastupiće i u evropskom Čelendž kupu.
– U pitanju je ambiciozan projekat. Kao cilj smo zacrtali osvajanje domaćeg prvenstva i Kupa, mislim da je sasvim realna priča da budemo šampioni. Ali hajde da prvo to odradimo, pa da se dičimo time. Nama je prioritet da što više doguramo na evropskoj sceni – ističe Tatjana Bokan.
