Nikšić, 14. jun. Naizgled, još jedan običan, dan kao i svaki drugi s proljeća, ali ovoga puta nije bilo tako. U vazduhu se osjećala promjena. Ovaj dan je bio drugačiji. Poseban za mnoge. Ja sam jedna od njih.
Ove riječi pišem sedam dana kasnije, ali utisci i dalje ne jenjavaju. Ne samo kod mene, već se to odnosi i na sredinu. I dalje se priča o hrabrom podvigu naših junaka i fantastičnoj atmosferi za koju su bili zaslužni navijači. Bila sam tamo. Iz toga razloga, osjećam da je nužno da sa vama podijelim svoj doživljaj. Ovako je izgledalo to veče, kroz moje oči gledano.
Vrijeme je bilo lijepo, te odlučismo da prošetamo do Sportskog centra Nikšić. Stigli smo rano, prije svih. Dva brata i ja. Sat je pokazivao 17:30, meč zakazan za 20 sati. Niko još nije došao, izuzev par službenika koji su stajali na ulazu i razgovarali. Ubrzo je stiglo i pojačanje. Iz vozila su iznijeli opremu i okupili su se ispred ulaza u zgradu. Kako bi prekratili vrijeme, krenuli smo u kratku šetnju. Ulice su bile žive, pune ljudi vedra duha. Nedugo nakon toga, počeše da pristižu ljudi u crvenim majicama, noseći u rukama zastave, šalove ili neke druge rekvizite. Narod se polako okupljao. Njegoševom ulicom čula se pjesma. Pristizale su i prve grupe navijača.
Otvaraju se vrata Sportskog centra. Na ulazu, službenici provjeravaju sve koji stupaju unutra. Ušli smo. Kao i uvijek, biramo južnu tribinu. U dvorani tek desetak ljudi, pripadnika jedne navijačke grupe. Pripremaju „teren“, kako bi u toku utakmice sve teklo planiranim tokom. Zauzimamo mjesta. Upitah jednog od njih da li mu treba pomoć, on odgovori da je sve u redu i pruži mi ruku u znak zahvalnosti. Najave da će Sportski centar biti „dupke pun“, očekivano, ispostavile su se opravdanim. Dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Sportski centar Nikšić predstavljao je Crnu Goru u malom. Na semaforu je stajalo da je do početka utakmice ostalo 90 minuta. A onda, dobro poznata lica izlaze na teren. Počinje zagrijavanje. Nastaje opšte oduševljenje. Rukometaši dobijaju gromoglasan aplauz, uz po koji zvižduk, namijenjen protivničkim igračima. Sa tribina se čuju uzvici podrške. Bio je to prvi put da prisustvujem utakmici naše muške rukometne reprezentacije. Do tada sam ih pratila kao televizijski gledalac, ne propuštajući nijednu utakmicu. Ova je u svakom smislu bila posebna. Mali brat me pita kada će izaći Borozan i Lipovina. Nestrpljivo je iščekivao da izađu na teren. Zanimao se i za švedskog igrača sa dugom kosom (Nilsen), pa me upita: „Kako mu je ime?“. „Legolas“, odgovorih.
Do početka utakmice je ostalo svega 15 minuta. Igrači su se u međuvremenu vratili u svlačionice. Uz pjesmu Ovo je naša zemlja ponovo smo ih dočekali. Šveđani su „popili“ zvižduke. Sada je na red došlo intoniranje nacionalnih himni. Švedska himna ispraćena je aplauzom, kako dolikuje. Red je bio na nas. Sa zastavom oko vrata, uzeh u ruke crveni najlon, kako bi prema dogovoru izveli planiranu koreografiju. Dvorana je sa ponosom pjevala najljepšu himnu. Sudija je zviždukom označio početak duela. Prvi napad bio je za naše. Počeli smo sjajno, odmah stekli vođstvo i držali ga do kraja. Podrška sa tribina je bila neprekidna. Najjače što smo mogli i uz pratnju bubnjeva, pjevali smo dobro poznate nam pjesme, nerijetko poručujući da hoćemo pobjedu. Na poluvrijeme smo otišli sa devet golova prednosti. Ne pamti se da je u skorije vrijeme moćna Švedska toliko zaostajala za protivnikom, na poluvremenu. Otišlo se na 20 minuta zaslužene pauze. Bila je to posljednja reprezentativna utakmica za naša dva asa, Fahrudina Melića i Vladimira Osmajića. Oprostili su se od reprezentacije. Ispratili smo ih snažnim aplauzom i zahvalili im na svemu. Zaista se nijesu štedjeli kada je u pitanju bila crnogorska reprezentacija, dajući uvijek sve od sebe. I zbog toga su veliki.
Kreće drugo poluvrijeme. Odlična igra naših, prednost se uvećava. Ne štede se ni igrači, ni navijači. Sa tribina se čuje pjesma. Cijelo vrijeme sam na nogama. Gospodin koji je sjedio iza mene ljubazno me zamoli da sjedem, na šta mu, izvinjavajući se, odgovorih da to ipak nije moguće. I on je ustao. Švedske napade pratili su uzvici negodovanja. Pridružio im se i moj dvanaestogodišnji brat, uporno ponavljajući istu frazu: „Ua, žutalji“, tjerajući na smijeh ljude u neposrednoj blizini i mene samu. Istovremeno se pratio i meč između selekcija Slovačke i Rusije, gdje bi poraz Rusije ili remi značio naš direktan plasman na Evropsko prvenstvo. Međutim, završen je pobjedom Rusije minimalnom razlikom. U Nikšiću je sve bilo jasno. Ubjedljiva pobjeda Crnogoraca. Dvoranom odjekuje Ti si naša prva ljubav, Crna Goro, volim te!
Ostajemo još malo, ne bi li nam se pružila prilika da pozdravimo nekoga od junaka. Vuko je podigao ruku u znak pozdrava, što je oduševilo maloga brata. I ne samo njega. Izašli smo. Ulicu je preplavio talas navijača. Odjekuje pjesma, doduše meni nepoznata i nerazumljiva, ali ipak izaziva na smijeh. Vozači sviraju, zaduženi za instrumental. Svi su srećni i zadovoljni. Polako se razilazimo. Dolazim kući, uključujem televizor, želim da gledam snimak utakmice. Usudiću se da kažem da je ta kvalifikaciona utakmica, po mnogo čemu, bila odlučujuća.
Čekala nas je još jedna važna utakmica, ovoga puta protiv Rusije. Taj duel je bio presudan, biti ili ne biti. Subota u 14, rezervisana samo za Lavove. Otvorili smo je kao i protiv Švedske, stekli startnu prednost, daće Bog da se tako i završi. Ali nešto nije štimalo u igri. Na predah odlazimo sa pet golova minusa. I onda, u toj pauzi, sinula je iskra. Sve je došlo na svoje. Momci su dokazali, još jednom, „da boj bije srce u junaka“.
A onda se u sred Moskve začula crnogorska pjesma.
https://www.instagram.com/p/BVcizvWlPzN/?taken-by=reprezentacija.me
Biram riječi, jer je teško opisati takav doživljaj. Ponos. To je prava riječ. Crna Gora je bila ponosna na svoje sinove. Stoga imam potrebu da vam iskažem duboku zahvalnost u ime crnogorskoga naroda. Hvala vam za sve! Igračima i stručnom štabu. Za svaki osmijeh koji ste izmamili na naša lica. Za neopisivi osjećaj sreće koji ste nam priredili. Vi ste naši heroji! To je vaše drugo ime. Zaslužujete mnogo više nego što vam je pruženo. Ali i to polako dolazi na svoje. Ostaje nam još da sačekamo petak i izvlačenje žrijeba. Uzdamo se u sreću. Ali što god da dođe, mi smo mu naredni. Vjerujemo. U sve vas. I želimo da vas sreća prati! U nadi da će ovo pismo zahvalnosti i podrške pronaći put do onih kojima je namijenjeno, pozdravljam vas. Živjeli! Da je vječna Crna Gora!
Do sljedećeg susreta,
Crnogorke i Crnogorci
Piše – MILICA ĐUKANOVIĆ
