Kada smo se sa našim današnjim sagovornikom dogovarali oko intervjua složili smo se da je najbolje da mu mejlom pošaljemo pitanja na koja će odgovoriti. Kada je vidio broj pitanja i šta ga sve čeka, kroz smijeh je poručio:
“Pa, ovdje ćete imati materijala i za Dnevne i za noćne novine”.
Ukratko – sve to je Stevo Nikočević. Uvijek duhovit i nasmijan gospodin, a istovremno i rođeni pobjednik, veliki sportista! Hrabar i neprikosnoven borac, rukometaš koji je bio neprelazan u odbrani, siguran “na crti”…
Svi ga pamtimo kao “devetku” čuvene generacije Lovćena sa kraja prošlog i početka novog milenijuma, ali priču sa njim počeli smo sa događajima koji su se desili desetak godina ranije…
– Kad navijači vise sa tribina Medisona…
Bili su to posljednji dani velike Jugoslavije, ali je sport u našoj tadašnjoj domovini pisao nestvarne priče. Jedna od njih bio je i Proleter iz Zrenjanina, čiji dres su tih godina nosili Crnogorci Stevo Nikočević, Nikola Nino Adžić i Blažo Lisičić. “Naftaši” su 1991. godine stigli do finala Kupa evropskih šampiona sa velikom Barselonom…
“To je bila sezona za pamćenje, bili smo autsajderi, ekipa bez ijednog reprezentativca, ali odličan kolektiv”, počeo je priču za Dnevne novine Nikočević. “Hala ‘Medison’ bila je krcata na svakoj utakmici, a navijači su se vješali sa strane tribina samo da bi gledali naše utakmice”.
Ipak, Proleter tada u dva meča zbog više faktora na kraju nije zgrabio evropsku krunu…
“Kući, u prvom meču (na kojem je Nikočević postigao tri gola, prim. aut), na 15 minuta do kraja imali smo velikih šest golova prednosti, ali malo zbog naših grešaka, malo zahvaljujući sudijskom paru iz Norveške, autoritetu protivnika, završilo se dva razlike za nas. Ipak, Barselona je Barselona, a Zrenjanin nepoznanica – mali grad”, prisjetio se legendarni pivot.
Revanš u Barseloni?
“Bio je neizvjestan, do samog kraja vodila se izjednačena borba da bi na kraju završilo pobjedom Barselone od tri razlike. Nažalost, nakon nekoliko godina u jednom drugarskom razgovoru sa saigračem akterom istog meča u Barseloni, saznao sam da je bilo i nekih nesportskih radnji. Međutim, i to je sport”.
–Portland san antonio za sva vremena
Stevo Nikočević je rođen u Baru, osim Proletera igrao je i za Mornar, Partizan, Vojvodinu i italijanski Prato. Ipak, za sve u Crnoj Gori pamte se njegove antologijske partije u dresu Lovćena.
“I dan danas kad dođem na Cetinje, ljudi me uvažavaju, upravo zbog te moje požrtvovanosti i velike želje za pobjedom. Ne samo u Cetinju nego i u cijeloj Crnoj Gori”, ponosno je istakao Nikočević.
Bio je to hladni i sniježni decembar 2000, ali Cetinje je ključalo kao nikada u velikoj istoriji. Lovćen je pred krcatim tribinama u meču Lige šampiona dočekao tadašnji drim-tim iz Baskije Portland San Antonio, kojeg je predvodio jedan od najvećih – Džekson Ričardson.
Na drugoj strani, crnogorski “drim-tim” sa Nikočevićem, Ratkom Đurkovićem, Goranom Đukanovićem, Petrom Kapisodom, Markom Dobrkovićem, Nenadom Puljezevićem i ostalima stigao je do epske pobjede…
“Bila je to najbolja utakmica Lovćena u istoriji, po mom mišljenju meč koji će se prepričavati”, prisjeća se Nikočević. “Najljepši potez utakmice se desio kada je Portland bio u napadu i desni bek Mateo Geralda uputio šut ka golu, a dogovor Puljezevića i mene bio je da blokiram prvi ugao, a on da ode u drugi… Uhvatio je živu loptu i odmah šutnuo sa gola na gol i zatresao mrežu. Nastao je delirijum u publici”.
Da li će Cetinje i cijela Crna Gora ikada više dočekati takve rukometne mečeve?
“Postoji jedna mogućnost. Recept je vrlo prost – ako država stane iza Lovćena ili nekog kluba, kao što je stala iza ŽRK ’Budućnost’, sakupi sve reprezentativce u jedan klub i eventualno naturalizuje dva stranca, onda je sve moguće, čak i fajnal-for”, jasan je čuveni Šiško.
– Tuča u Lisabonu i Đukino “Čišćenje”
Sa Lovćenom je Stevo Nikočević “preživio” i napad navijača Sportinga tokom meča Lige šampiona u Lisabonu.
“Iako smo mi nacija koja voli takve stvari, baš i nije to za neku pohvalu. Utakmica je bila normalna, ali su navijači Sportinga provocirali naše navijače, došlo je i do fizičkog kontakta i to je bio znak da se krene u čišćenje tribina. Đuka (Goran Đukanović, prim aut) je sam jedno tri reda počistio, a mi smo mu u tome nesebično pomagali. Rezultat svega je bila suspenzija šest igrača na godinu dana neigranja u evrokupovima”, ispričao je Nikočević.
– Žal? Što još ne igram rukomet
Mnogo toga ste postigli u rukometu da li žalite za nečim?
“Sami rezultati govore o tome koliko sam postigao u karijeri, međutim nije samo karijera koliko si medalja osvojio nego i koliko si napravio dobru osnovu za nastavak života kada se ona završi. Malo ko, a možemo ih na prste izbrojati, u Crnoj Gori danas živi od rukometne karijere. Jedino što žalim je to što sam završio karijeru u 37. godini, jer bih i dan danas igrao rukomet za svoju dušu”.
Radili ste kao trener u kadetskoj selekciji Crne Gore sa generacijama od 1988. do 1993. godišta kako vam se čini naša rukometna budućnost?
“Te generacije su sada okosnica reprezentacije, ali nažalost budućnost rukometa u Crnoj Gori tu ne mislim na reprezentativni nivo jako je loša, jer mladi talenti bježe iz naše zemlje u čemu ih potpuno podržavam, jer ovdje nemaju ništa što bi ih zadržalo. Samim tim i kvalitet lige očajan”, iskren je bio na kraju razgovora Nikočević.
