Nikola Radović, dijete koje je stasalo u Budućnosti, postao je prvi crnogorski fudbaler s olimpijskom medaljom.
Jedino olimpijsko odličje u fudbalu za Podgoricu i Budućnost je zaboravljena priča. Nepravedno, jer srebro Radovića u Melburnu, te 1956. godine bilo je u rangu medalje na Mundijalu.
Nikola Radović sada je ime mnogo poznatije u Splitu, nego u Podgorici. Za njih je ostao Niđo, u priču koja je blisko vezana za onog njima najdražeg i najvećeg, Bernarda Vukasa.
Kada se Vukas vraćao iz Bolonje u u Hjduk, drugu Nikoli poklonio je “lanču”. Italijansku ljepoticu od automobila. Radović će kao drugi rođendan do kraja života slaviti 13. januar 1959. godine u teškom saobraćajnom udesu doživio je teške povrede, pa ipak preživio. Imao je 26 godina a njegova karijera bila je praktično već završena.
To da je Nikola igrao na desnom beku u velikom olimpijskom finalu za Jugoslaviju, u duelu protiv čuvenih Sovjeta (poraz 1:0), tek je vinjeta u priči jednog velikog rivalstva. Mnogo poznatije je poglavlje priče iz Helsinkija 1952. godine pred meč polufinala protiv Sovjeta. Tito je poslao telegram jugoslovenskom timu i poručio “da ovo za nas znači mnogo više od utakmice”. U jeku sukoba sa Staljinom, to je značilo silan tovar i pritisak očekivanja za zvijezde poput velikih Mitića, Bobeka, Vukasa…
Na Igrama u Melburnu 1956. u jugoslovenskom fudbalskom timu bio je i jedan Crnogorac – Nikola Radović. Jedna generacija zagubljena između prve velike poslijeratne i i one Šekularca, Kostića, u velikom stilu stigla je do finala i pred lice velikog Jašina. Taj naš Nikola Radović je igrao za Jugoslaviju na tom olimpijskom turniru u Melburnu i u čuvenoj pobjedi 9:1 protiv SAD-a. I te jeseni, kao ponos prvaka Jugoslavije Hajduka, važio za jednog od najboljih desnih bekova svijeta.
Valja ga pamtiti kao zvijedu koja je kratko bljesnula u posve drugačijem fudbalskom vremenu. Ne samo bog Tita, Staljina, i igara Hladnog rata… Već i zato što je jedan crnogorski mladić sa 23 godine mogao zablistati u finalu na najvećoj planetarnoj sceni.
Nikola Radović, dijete je koje je stasalo u Budućnosti, rođen je 1932. u Podgorici. Otac Milo imao je privatnu kuću na sadašnjem Trgu nezavisnosti. U njoj su stanovali i poslije II Svjetskog rata iako je preživjela sve strahove rata. U njoj je rođen i njegov stariji brat Veselin – Pušo i on se bavio fudbalom i igrao u prvom timu Budućnosti, ali nije kao Nikola bio posvećen fudbalu. Treći brat Rajko radio je u pozorištu, a ljubav prema fudbalu naslijedio je od oca Mila, koji je takođe igrao fudbal, kome su svojevremeno navijači skandirali “Milo, Milo, lijevo krilo, lijevo krilo, niđe te ne bilo.”
Nikola je bio i obdareni muzičar, a od oca Mila je naslijedio sviranje violine čime bi uveseljavao svoje saigrače zbog eventualnog neuspjeha na fudbalskom terenu, ali je sviranjem svoje drugove u timu pripremao za utakmice, pojačavao imduh i uvjerenje u uspjeh.
Nikola je osnovnu i srednju završio u Podgorici, a Fukultet fizičke kulture u Beogradu pa je zbog toga zaigrao za OFK Beograd i u tom klubu igrao je do 1954. godine. Sjajna igra u dresu tog kluba u finalnoj utakmici Kupa Maršala Tita 1953. godine protiv splitskog Hajduka kada su pobijedila sa 2:0 natjerala je Splićane da ga angažuju i sa kojim je Hajduk u sezoni 1954/55 osvojio državno prvenstvo. Interesantno je da je bio jedan od rijetkih fudbalera koji u dvijema takmičarkim godinama osvojio dva dragocjena pehara i to Kupa Maršača Tita u dresu OFK Beograd i prvaka Jugoslavije u dresu NK Hajduka za koga je nasputio 213 puta i postigao 21 pogodak.
Nakon teškog saobračajnog udesa i dužeg liječenjapočeo se baviti trenerskim poslom. Trenirao je mnogo crnogorske klubove, osim svoje Budućnosti, a bio je i trener Trepče u Kosovskoj Mitrovici pa ga je na toj dužnosti zatekla i smrt krajem 1991. godine.
Piše: Stojan Stamenić
