Na današnji dan prije 20 godina, u Podgoricu je stigla i prva titula u odbojci – Budućnost Podgorička banka je u rijetko uzbudljivom i neizvjesnom finalu plej-ofa, tadašnjeg prvenstva SR Jugoslavije, savladala Budvansku rivijeru sa 3:1 u pobjedama.
Četvrta utakmica finala plej-ofa između Budućnosti i Budvanske rivijere, koja je u “Morači” odigrana 16. aprila 2002. godine, sportski je događaj kojeg se ljubitelji ne samo odbojke, već i sporta uopšte u Podgorici, Crnoj Gori, a i šire, sa radošću, ponosom, ali i sjetom prisjećaju i danas. Igrači i treneri, članovi klubova, zasigurno, pamtiće taj dan čitavog života, neko kao srećan, nego kao nesrećan, o čemu akteri te utakmice svjedoče kad god dobiju priliiku da o tome govore.
Ta utakmica je bila kulminacija jedne sjajne, do danas neprevaziđene, finalne serije za odbojkašku titulu između dva “ljuta rivala”, koji su godinama “gajili” veliki rivalitet na terenu, ali i van njega. Atmosfera na četvrtom meču u “Morači” i oko nje, nevjerovatno navijanje i energija na tribinama, hičkokovski rezultatski preokreti, i na kraju slavlje i erupcija oduševljenja domaćih navijača, skoro čitave dvorane, čine taj sportski događaj jednim od najvećih, najuzbudljivijih i najznačajnijih koji su ikada viđeni u crnogorskom hramu sporta.
Budućnost je te večeri proslavila prvu titulu u klupskoj istoriji, pehar su “preoteli” upravo od Budvanske rivijere, a sva četiri meča obilježile su pune tribine i nevjerovatni navijački ambijenti u Budvi i Podgorici, veliki rezultatski preokreti, ali i velike tenzije i u jednom trenutku pojačan adrenalin između dva kluba i dijela njihovih navijača, koji, srećom, nijesu (a mogli su) pokvariti ukupan utisak o tom neprevaziđenom odbojkaškom događaju u Crnoj Gori.
Bile su to godine kada je odbojka na našim prostorima doživjela vrhunac. Reprezentacija SR Jugoslavije je u Sidneju 2000. godine postala olimpijski šampion, sa trojicom crnogorskih odbojkaša u timu (Goran Vujević, Vladimir Batez, Igor Vušurović), a godinu kasnije je u češkoj Ostravi osvojila i titulu prvaka Evrope (Vujević, Vušurović). Iz toga se “rodila” i kvalitetna crnogorska klupska odbojka, ulaganja u Budvansku rivijeru i Budućnost su bila znatno veća nego ikada ranije (Podgorička banka je bila sponzor Budućnosti, HTP Budvanska rivijera je, uz opštinu, godinama ulagala u budvanski klub), pa su, kao posljedica svega toga, stigli i odlični rezultati. Crnogorski klubovi su postali najbolji u tadašnjoj zajednici sa Srbijom.
Budućnost je 2000. godine osvojila prvi trofej u istoriji crnogorske odbojke, Kup Jugoslavije, godinu nakon toga Budvanska rivijera je donijela Crnoj Gori i prvu titulu. Sve je to bila prava uvertira za događaje u sezoni 2001/2002. Budvani su ligaški dio završili na prvom mjestu, Budućnost na drugom (iako je sedam kola prije kraja bila tek peta, ali je upisala šest pobjeda u posljednjih sedam mečeva), oba tima su u polufinalu plej-ofa, protiv Vojvodine i Partizana, slavili u majstorici sa po 3:2 u pobjedama, pa su prvi put o titulu odlučivala dva crnogorska kluba.
Kao aktuelni šampion i osvajač Kupa u tekućoj sezoni, Budvanska rivijera je finale plej-ofa dočekala kao favorit, i zbog toga što je Budućnost prvi put igrala mečeve za titulu. Do prvog meča u finalnoj seriji, Budvanska rivijera je protiv “vječitog rivala” imala osam prvenstvenih pobjeda u nizu. Devetu su Budvani upisali na startu finalne serije tog plej-ofa, pred svojim navijačima, sa 3:1 (25:27, 25:18, 25:21, 25:17), i poveli trku, u meču u kojem su se pojavile prve “iskre” na tribinama, a u odnosu na igrače dva tima (“gusari” prema gostima, “varvari” prema domaćim igračima). To se prenijelo na drugi i treći meč, u Podgorici i Budvi, dok je na terenu uslijedio preokret koji bi samo Hičkok mogao da režira.
U drugom meču prvi put je “Morača” bila puna na jednom odbojkaškom susretu, bilo je dosta i onih koji su ostali van dvorane. Budućnost je vodila 2:0 u setovima, Budvanska rivijera je izjednačila na 2:2, imala i vođstvo od
13:12 u taj-breku, ali su se na kraju radovali Podgoričani 3:2 (25:23, 25:21, 19:25, 21:25, 16:14) i izjednačili rezultat u seriji.
Meč je trajao 120 minuta efektivne igre, a malu mrlju na utakmicu je bacilo nekoliko navijača podgoričkog tima. Oni su, naime, u četvrtom setu, kod 16:10 za Budvane (domaći su tvrdili zbog provokacija nekolicine gostujućih igrača), ubacivanjem predmeta (upaljača, čak i stolica) na dio terena na kojem su se nalazili gostujući igrači, izazvali 20-minutni prekid, jer je trener gostiju Veselin Vuković odlučio da povuče ekipu sa terena. Nakon smirivanja strasti i povratka Budvana na teren, do kraja nije bilo incidenta, sa izuzetkom 20-ak polomljenih stolica gostujućih navijača prilikom izlaska iz dvorane.
Osim na terenu, tih dana se vodila „bitka“ i van terena. Već podignute tenzije su dodatno podgrijala saopštenja klubova nakon drugog meča, prvo Budvana, koji su se žalili na ambijent u „Morači“ koja je, po njihovom mišljenju, podsjećala na “borilačku arenu u kojoj se osjećala mržnja, miris krvi i želja za poniženjem”, pa je zatraženo da podgorička dvorana bude suspendovana. Iz Budućnosti je, između ostalog, odgovoreno je da je taj meč „bio praznik i velika pobjeda odbojke i sporta uopšte“, uz osudu izolovanog incidenta. Sve to je dovelo i do otkazivanja zajedničke konferencije za novinare, običaja koji je prije toga trajao godinu i po, pa su održane odvojene konferencije.
Budvanska rivijera je u trećem meču, pred svojim navijačima vodila 2:0 u setovima i 24:22, ali u trećem setu nije uspjela da realizuje čak šest meč lopti. Budućnost se digla iz pepela kao feniks, pa je velikim preokretom stigla do pobjede od 3:2 (16:25, 19:25, 30:28, 25:23, 15:10), i vođstva od 2:1 u finalnoj seriji.
I taj meč je obilježio incident, ovoga puta su ga izazvali najvatreniji navijači domaćih, “gusari”, koji su u petom setu, kod vođstva Budućnosti od 4:0, porušili reklame koje su ih dijelile od terena i pokušali da uđu na teren.
Srećom, efikasno je reagovala policija i vratila navijače na tribine, a u smirivanju strasti je pomogao i trener Budvanske rivijere Veselin Vuković, koji se našao na “vatrenoj liniji”, sprečavajući kontakt navijača i organa reda. Nakon pola sata prekida, meč je priveden kraju, a više koncentracije i staloženosti nakon svega su imali gostujući odbojkaši.
Vođstvo Budućnosti od 2:1 u pobjedama je u naredna tri dana, do narednog susreta, toliko “zapalilo” sportsku Podgoricu, da se samo pričalo o četvrtoj utakmici finala. Iz oba tabora su smirivali strasti, jer je postojala bojazan da bi, nakon svega viđenog, četvrti meč mogao da bude kulminacija tenzija i incidenata. Ponovo je organizovana i zajednička konferencija za novinare, uz pomirljive tonove.
Dvorana je bila dupke puna skoro dva sata prije meča, sa preko 6.000 navijača, uz nekoliko hiljada ljudi koji su ostali ispred. Tog 16. aprila 2002. godine, u “Morači”, jednostavno, “ni igla nije mogla da padne”, navijanje sa tribina je bilo fantastično. Meč je, srećom, protekao bez najmanjeg incidenta, iako je, očigledno, bilo suđeno da se i na tom susretu dogodi nešto neplanirano. To je bio 16-minutni nestanak struje u dvorani, kod vođstva od 8:5 u prvom setu za Budvane. Tada su“varvari” upalili baklje, što je do tada bilo nezabilježeno, barem u crnogorskim dvoranama.
Prekid nije poremetio Budvane, koji su stigli do vođsta od 2:0 u setovima, ali se onda još jednom dogodio preokret. Na krilima fantastične podrške svojih navijača, igrači Budućnosti su uspjeli da dođu do pobjede od 3:2 (19:25, 26:28, 25:19, 25:20, 15:11), nakon koje je na tribinama i parketu nastao delirijum zbog osvajanja prve titule podgoričkog kluba, koji se prepričava i dan danas.
Inače, koliko je bila „zategnuta“ atmosfera tih dana govori i odluka tadašnjeg komesara lige Čedomira Nedjeljkovića da ne izriče kazne za incidente sve do završetka finalne serije, kako ne bi, kako je kazao, dodatno uticao na podizanje tenzija. Na kraju, Nedeljković je četvrti meč ocijenio maksimalnom ocjenom, dok su u prethodna tri oba kluba novčano kažnjena za ponašanja svojih navijača, Budućnost ukupno 700, Budvani 650 eura…
